Zelene milje: Kome rastu naše šume?

Rezervnih država nemamo, rezervnih planeta nemamo; mi ne treba ništa bolje ni ljepše da tražimo već da ovo što imamo sačuvamo.

Bez obzira što se danas Pančićeva omorika ne siječe i što se godinama ustrajava na njenoj zaštiti, što se i dalje izučava kako i u kojim uslovima se mladice mogu presađivati, ova vrsta je ugrožena više nego ikad (Foto: Almir Kljuno / Zelene milje)

Ostavili smo praskozorje i mrazišta na Romaniji. Skrenuli u Han Pijesku desno prema Rogatici, odnosno Žepi, i dalje pratili kuda nas vodi Google Maps. Sve što smo putem usijecali dublje u planine, bilo je manje auta. Tek poneka radna mašina, rahli kamion i divlje životinje na cesti. Crnogorična šuma je gušća što smo na većoj nadmorskoj visini.

Gledaš s jednog na drugo brdo, moglo bi biti da su brezova, bukova, hrastova stabla, čije je lišće već rumeno, žuto, crveno, potezi kista u rukama nekog ekspresioniste. Kotlinu je napunila magla i čini se da bi mogao zakoračiti u nju. Nebo je plavo i čisto, na njemu tek tragovi aviona kao kredom povučene prave linije.

Od milja – pančika

Ibro Mujić nas čeka na raskršću iznad svoje kuće u rodnom mjestu Luka. On je naš vodič i kod njega ćemo na večeru i konak.

Nedaleko je rijeka Drina. Opet magla, gusta je poput tijesta i male su šanse da će se brzo dići. Ibro nas provodi šumskim putem. U daljini se čuju mašine, idemo prema zvuku čekića koji u pravilnom ritmu doznačuje stabla, Ibro priča. Ovo je treća godina kako radi kao vodič u Nacionalnom parku Drina. Ne zna se još da li će ga zaposliti na neodređeno. Kaže da su male šanse da dobiješ radno mjesto ako nisi dobar s onima u politici,  džaba što hoćeš raditi i što voliš šumu i prirodu.

Na put izlaze doznačari. Pozdravljaju se i predstavljaju. Dušan Kovačević je rukovodilac sektora zaštite, razvoja i korištenja prirodnih resursa u Nacionalnom parku Drina. Vrše sanitarnu doznaku, što je dio redovnih aktivnosti kako bi se ovaj rejon očistio od suhih i bolesnih stabala koja su opasnost za fiziološki zdrava stabla. Pančićeva omorika je zaštitni znak ovog parka, a područja gdje ona raste su zone od primarne zaštite.

‘U šumi nema šumskog reda’, kaže Ibro Mujić

Strmina je, pridržavamo se za grane i kamenje dok se spuštamo u utrobu šume. Ibro govori o aktivnostima za koje je zadužen. Vodi planinare u obilazak, dočekuje stručnjake i profesore pa ih vodi na lokacije koje su predmet njihovih zanimanja, krči staze i obilazi terene kako bi upratio eventualne prijetnje za eko-sistem. Kaže da su ovdje zabranjene sve aktivnosti, od lova do sječe, radi se samo na zaštiti i razvoju turističkih i naučno-istraživačkih potencijala. Pokazuje nam tanko, vitko, dugačko stablo čiji su vrhovi urasli u maglu.

U njegovom narječju, ono nije omorika, već je homorika, Pančićeva homorika, od milja – pančika.

Da bi pronašao ovu vrstu četinara, Josif Pančić je deset godina hodio neistraženim predjelima uz donji i srednji tok rijeke Drine. Konačio je i hranio se kod seljaka koji su mu donosili grančice i lišće, a on ih je skupljao u svoj herbarij.

Kad ju je najzad pronašao i odnio u Beč – ledenu ljepoticu kako je zapisao – među naučnicima više nije bilo razilaženja po pitanju koji je najljepši evropski četinar niti sumnje u to radi li se o endemskoj vrsti. Genetska ispitivanja su, kasnije, dokazala da je Pančićeva omorika – lat. Picea omorika, otkrivena 1877 – stara do šezdeset pet miliona godina, a njena prirodna staništa su jedino ovdje – u istočnoj Bosni i na jugozapadu Srbije.

Pančić je za života od svojih studenata tražio da ga sahrane u sanduku od drveta njegove omorike.

Bez šumskog reda

U Strugovima ima oko sedamdeset matičnih, odraslih i zdravih stabala, a prirodni pomladak je dosta dobar. Svako stablo je obilježeno brojem i upisano u evidenciju. Radili su to stručnjaci iz nadležnih institucija i profesori s fakulteta iz Sarajeva i Banjaluke. Ibro ih je vodio od stabla do stabla. Evidentirali smo, kaže, sva stabla do kojih smo mogli doći, a drugima možeš prići jedino spuštajući se konopcem. Cilj ovog procesa je da se evidentira brojnost i utvrdi zdravlje ovog tercijarnog relikta danas.

Pančićeva omorika je zaštitni znak Nacionalnog parka Drina, a područja gdje ona raste su zone od primarne zaštite

Lokalno stanovništvo je nekad sjeklo ovu endemsku vrstu četinara, pravili su od njega čamce i ugrađivali ga u kuće. Mislili su da je riječ o nekom svetom drvetu, da će im donijeti sreću, nafaku, riješit ih zala i držati nesreću podalje od njihovih imanja i stoke.

Ibro se nagledao svega. U šumi, kaže, nema šumskog reda. Sve se svodi na to da se posiječe stablo, izvuče i odvuče, a ostalo neka stoji. Traktorima i vučnim mašinama se uništava šuma, tvrdi. Da bi se izvukao trupac od pet-šest kubika uništi se desetak mladih stabala. Prva klasa se siječe u drva, božja grehota, reče on.

Selo Luka i većina privatnih posjeda pripadaju parku, a park je podijeljen u tri zone, prva u kojoj nisu dozvoljene nikakve aktivnosti, druga u kojoj se može vršiti sanitarna sječa i treća, kojoj pripadaju i privatni posjedi, gdje se može raditi sve kao inače uz poštivanje zakona i regulativa.

Nakon dva sata provedenih u klisuri, vratili smo se na plato Borove Ravni. Vedri se. Između krošnji visokih četinara se kao kroz vitraž u katedrali provlače zrake sunca, a kako magla nestaje tako se otkrivaju nove boje. Svjetlost se prelama na kapljicama rose, pauk je razvukao mrežu od jednog do drugog drveta i njiše se dok je plete. Činilo se da sunca uopće nema, da ga nikad više neće biti i da je mraz posvuda. Otuda tako intenzivan osjećaj topline i olakšanja.

Struka i politika

Dušan u ovim šumama radi preko četrdeset godina. Osamdesetih godina je učestvovao u izradi šumsko-privrednih osnova za ovo područje. Ono je tada imalo najkvalitetniju šumu u regionu, ali su tržište i razvoj industrije učinili da se godišnji etat koji su predlagali stručnjaci političkim putem uvećavao.

Samo je tvornici šperploče iz Zvornika trebalo 20 hiljada kubika godišnje.

Nauka i struka definiraju da se mora obezbijediti kontinuitet produkcije, prirasta i prinosa. Iz šume se uzima onoliko koliko treba, ne više. Ako šuma donese deset nekih jedinica, objašnjava Dušan, onda treba uzeti, recimo šest, ali ne 12.

‘Neću ja biti živ, al biće neko drugi, a trebaće šume nekim budućim generacijama’, kaže Dušan Kovačević

Poslije rata, nastavlja, šuma nije bila potrebna toliko tržištu i industriji, koliko je ona bila sredstvo da se ljudima nadoknade ratne štete. Davalo se borcima, invalidima, pa i onima koji su pomagali vojsku. „Nema banke, dividende, kamate koja može da obrne novac poput šuma. Ako se kvalitetno uzgaja i o šumi vodi računa, bolja je od ikakve banke. Plus drugi benefiti – ekološki, biološki, zdravstveni, naučni, kulturni.“

Šuma je dragocjenost i svi su to znali onda, znaju i sada.

U našoj zemlji ima šume, objašnjava Dušan, ali nemamo kvalitet, ostala je mlada šuma i treba je čuvati. „Neću ja biti živ, al biće neko drugi, trebaće nekim budućim generacijama. Ne možemo mi sjeći ono što je naše djece, naših pokoljenja. Mi ne treba ništa ljepše i bolje da tražimo, već da ovo što imamo sačuvamo. Javna preduzeća su partijski pljenovi. Puno je neodgovornosti, nepotizma. Ne pita se tržište, logika, nauka, nego stranke i politika. Mi koji brinemo o šumama smo zarobljeni, kao u kavezu.“

Dušan je u šumi noćio „milion puta“ i cijeni ljude koji znaju posao, cijeni inženjere koji će obuti čizme i provesti cijeli dan na terenu. Kaže da danas uposlenici u šumskim gazdinstvima hoće šumu iz kancelarije čuvati. Protivi se tome.

Austrijski putopisac i arheolog Feliks Kanic je u svojim putopisima napisao kako su Pančićevu omoriku koristili još Rimljani, njome su podupirali rudničke jame u Bosni. Bez obzira što se danas ne siječe i što se godinama ustrajava na njenoj zaštiti, što se i dalje izučava kako i u kojim uslovima se mladice mogu presađivati, ova vrsta je ugrožena više nego ikad.

Posljednjih godina primjećuju se učestala sušenja stabala i povezuju to s porastom prosječnih temperatura. Objašnjenje je u njenom plitkom, tanjirastom korijenu koji ne može iz dubine uzeti vode koliko joj treba, pa se onda hrani vodom iz stabla i grana i tako ubija samu sebe.

Osim toga, požari koji nastaju kao posljedica ljudskog nemara uzimaju i posljednja stabla ove endemske vrste. Prisjećaju se ovoljetnog požara u neposrednoj blizini na Velikom Stocu. Izgorjelo je tada preko polovine staništa Pančićeve omorike. Teren je nepristupačan, kasno se djelovalo, a gašenje je dodatno otežavala činjenica da nema protupožarnog puta. Gasili su vatru šumari, lokalno stanovništvo, a u neka doba se uključio helikopter.

Požari koji nastaju kao posljedica ljudskog nemara uzimaju i posljednja stabla Pančićeve omorike, kao endemske vrste

Dušan ne da reći da je za nesreću kriva sudbina iako su ljudi skloni tako kazivati. Ne može sudbina biti kriva, govori on, mi treba da pravimo što manje grešaka, greška je uzrok svih katastrofa i nedaća.

Ovdje na raspolaganju imaju Ladu, nešto ručnog alata, brentače i ljude spremne da se uključe u akciju ukoliko bi došlo do požara. Ovi tereni su daleko pedesetak kilometara od Srebrenice, put je loš, komunikacije spore i dok pomoć dođe, naglašavaju, vatra će se rasplamsati. Zato je važno da ljudi vode računa o svojim postupcima, pogotovo u proljeće kad krče njive i pale korov.

Rezervnih država nemamo

Pančićeva omorika raste još i na lokacijama Grad i Šarena Bukva. Stabla su mlađa, manje ih je i teško im je prići, ali su dosta dobrog zdravstvenog stanja. Ibro će nas odvesti da ih vidimo. Pošto ne možemo kolima, penjat ćemo se sat i pol. Prolazimo i kroz njegovo imanje, pokazuje nam brvnaru koju planira urediti. Nastambine u koje se nekada zatvarala stoka, a i one u kojima su konačili čobani su zarasle u lozovinu, paprat, gloginje i trnje. Nazire se tek staza kojom naš vodič povremeno predvodi grupe planinara. Danas su njive obrasle šumom, nema ljudi da ih obrađuju, a utrine kuda su se nekad gonila goveda i ovce su zarasle.

Najljepše je kad ne znaš šta ćeš vidjeti penjući se prema litici brda. Vidjet ćeš duboko usječen kanjon rijeke Drine. Svjetlost sa zapada udara u njenu desnu obalu, šarena je i jasno se vide se sve boje jeseni. Zapadna strana je tamna, baš kao i rijeka. Ibro pokazuje kuda su markirane planinarske rute i kuda će ih još markirati. Da je list s krošnji pao, mogle bi se vidjeti i divokoze.

Dok reže kolute sudžuke i kriške domaćeg hljeba, Ibro priča da će se, ako ne dobije ugovor na neodređeno, baviti stočarstvom ili će otići u Ilijaš. Naći će se posla, kaže, ali bi radije dane provodio u svom kraju. Mašta o tome da jednom ovdje ima šatore u kojima mogu prespavati planinari, da ih ponudi sirom i kajmakom, da im se prave lepine, pite i uštipci.

S litice gledamo vitka stabla Pančićeve omorike. Našla je sebi bivak ovdje i milionima godina je tu. Njihove krošnje piramidalnog oblika i boja iglica koja na svjetlu prelazi iz tamnozelene u bijelu su znatno drugačiji u odnosu na bor, smrču ili jelu. Kad je jednom vidiš, uvijek ćeš je prepoznati koliko god bila sakrivena među drugim stablima. Silazimo još dublje prema kanjonu. Sa stijene se bolje vidi kako su se neka stabla osušila. Ovdje su prepuštena sama sebi.

Sunce naginje prema zapadu. Sjenke drveća su sve duže i ako bi ih pomno pratio vidio bi kako se pomaljaju na drugoj obali. U Ibrinoj kući će nas dočekati njegova majka i dva starija brata. Soba u kojoj ćemo spavati je topla, a pored pećice složena bukova drva. Vatra plamti i odsjaj se odbija o zidove. Rekoše da su ovdje zime oštre i snjegovi znaju doći rano.

Pančićeva omorika je zaštitni znak Nacionalnog parka Drina, a područja gdje ona raste su zone od primarne zaštite

Osvanulo je vedro jutro. Takvo da misliš kako je ono jučer tek iluzija, san u kojem se po nekoj savršenoj logici zbilo toliko koraka, misli, riječi, poruka i informacija, i da danas nastaje priča. Šarena Bukva je još jedan rejon na koji ćemo otići. Pančićeve omorika ovdje ima još manje i vitka stabla se njišu na snažnom vjetru. Opraštamo se s Ibrom. Ako mu ne daju ugovor na neodređeno, rekoh mu, neće ga dati nekome ko ove terene zna kao svoj džep i ko tako lijepo govori o krajolicima, vidikovcima, stazama, biljnom i životinjskom svijetu koji je u ovoj regiji tako raznolik.

Mašine pripremaju makadamski put za asfaltiranje. Odavno među ljudima kruže priče da se ne asfaltira do svake kuće u selu zbog onih koji žive u tim kućama, već zato što je tim asfaltnim putem najlakše doći do glasača u osvit izbora. A izbori su sljedeće godine. Uoči njih niko ne priča kako sačuvati naše šume i niko se ne pita kome one rastu kad ljudi svakodnevno idu iz zemlje, nego se traži način kako, po svaku cijenu, njima gazdovati duže i eksploatisati ih brže.

U knjizi Tajni život drveća Petera Volebena piše kako drveće ima pamćenje, razmjenjuje poruke, osjeća bol i dobija opekotine od sunca. Čak i bore. Piše tamo o tome kako savremeno šumarstvo zapravo proizvodi drvo – siječe stabla i zatim sadi nove sadnice – i interes za dobrobit šume postoji samo u onoj mjeri u kojoj je ona neophodna za optimalno upravljanje šumarskim preduzećem.

Putem se mimoilazimo s kamionima koji voze asfalt. Odlazimo. Kad god budem koračao našim šumama, u kojima se negdje na kraju zemlje sakrio i najljepši evropski četinar, sjetit ću se rečenice koju je izgovorio Dušan. Rezervnih država nemamo, rezervnih planeta nemamo; mi ne treba ništa bolje ni ljepše da tražimo već da ovo što imamo sačuvamo. Budući naraštaji će nam biti zahvalni.

Video priča: Kome rastu naše šume [Zelene milje / YouTube]

(Priča iz autorskog serijala „Zelene milje: Reportaže i video priče o stanju i perspektivama ekološke svijesti u BiH“ nastala je uz podršku Fonda otvoreno društvo BiH.)

Izvor: Al Jazeera