Treba li tragediju, zločin i okupaciju obilježavati kao državni praznik?

Kad kažeš – državni praznik, pomisliš da se nešto praznuje, a u Vukovaru se ništa ne praznuje; kad kažeš – blagdan, to podrazumijeva veselje, a to ovaj dan za Vukovar sasvim sigurno nije, smatra Predrag Matić.

U Hrvatskoj je 18. novembar proglašen Danom sjećanja na žrtvu Vukovara, a mimohod je svake godine sve masovniji (Reuters)

Od pada i okupacije Vukovara prošlo je 30 godina, a od prvog mimohoda za više od tisuću hrvatskih žrtava prošle su 24 godine. U međuvremenu je 18. studenoga u Hrvatskoj proglašen Danom sjećanja na žrtvu Vukovara, a mimohod od vukovarske bolnice do pet i pol kilometara udaljenog Memorijalnog groblja žrtava iz Domovinskog rata Ovčare, gdje je nakon rata otkrivena masovna grobnica ubijenih civila i vojnika, svake je godine bio sve masovniji. Taj spomendan s Kolonom sjećanja, ubrzo nakon mirne reintegracije Vukovara i Hrvatskog Podunavlja 1998. godine, prerastao je u središnji komemorativni događaj vezan uz Domovinski rat u Hrvatskoj.

No, početkom prošle godine, gotovo tri desetljeća nakon vukovarske tragedije, Dan sjećanja na žrtvu Vukovara od dotadašnjeg je spomendana uzdignut na razinu državnog praznika. Vlada Andreja Plenkovića predložila je, a Hrvatski sabor s HDZ-ovom većinom usvojio dva zakona. Jednim je Vukovar proglašen mjestom posebnog domovinskog pijeteta, dok je izmjenom Zakona o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj 18. studenoga proglašen Danom sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Danom sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje. Time je dotadašnji spomendan postao i neradni dan. Iako se ništa bitnije nije promijenilo – snaga pijeteta i scenarij protokola mimohoda ostali su isti – jedan od argumenata bio je da će, s obzirom na neradni dan, više ljudi moći doći u Vukovar pokloniti se tamošnjim žrtvama.

Kada je taj prijedlog stavljen na dnevni red, mnogi su – i s desnice i s ljevice – usprotivili se tvrdeći da tragedija, zločin i okupacija nisu nešto što bi trebao slaviti, odnosno obilježavati kao praznik. No, usprkos kritikama, zakon je usvojen.

Pokušaj dodvoravanja biračkom tijelu

Ipak je bio neobičan “tajming” uvrštavanja Dana sjećanja na žrtvu Vukovara u kalendar državnih praznika. U proteklih 30 godina taj memorijalni dan su državnim praznikom mogle proglasiti i HDZ-ova vlast na čelu s Franjom Tuđmanom i sve kasnije HDZ-ove vlade, kao i dvije vlade lijevog centra na čelu s SDP-om. Ali, nisu. Učinio je to tek Plenkovićev HDZ. Povjesničar Hrvoje Klasić kaže kako takvo što nije baš uobičajeno, jer ispada da se taj događaj iz nekih razloga nije smjelo slaviti i obilježavati.

“Međutim, ovdje se ne radi o tome. Opće su poznate stvari vezane uz 18. studenoga 1991. godine i u međuvremenu se nije promijenio odnos društva prema opsadi i padu Vukovara i prema zločinima koji su tamo počinjeni. Bilo je dovoljno godina da se proglasi državnim praznikom, tim više što se svih tih godina nakon mirne reintegracije na taj dan odlazilo u Vukovar obilježavati tragediju”, kaže Klasić. Zbog toga smatra da se “prije svega radi o političkoj odluci, što naravno ne znači da taj datum ne treba obilježavati” – dapače, samo misli da je “motiv bio politički i dio strategije novog HDZ-a na čelu s Plenkovićem”.

“Očito je da on i njemu najbliži krug ljudi nisu nacionalisti i – što je za ovu priču možda još bitnije – da ih njihovo biračko tijelo ne doživljava nacionalistima, a pitanje je i koliko ih uopće doživljava patriotima. Stoga mi se čini da je taj potez bio jedan u nizu pokušaja dodvoravanja svome biračkom tijelu”, smatra Klasić.

Slično govori i Predrag Fred Matić, vukovarski branitelj, logoraš, bivši ministar branitelja, a sada zastupnik SDP-a u Europskom parlamentu.  Prema njegovom mišljenju, odluka bila populistička i dodvornička.

“Za Vukovarce je taj dan ionako bio neradni, pa smo i dalje mogli tako. Onaj tko je mislio na taj dan doći u Vukovar, uvijek je našao način da dođe. A onim drugima možeš dati i godišnji odmor, pa neće doći. Kao i u svemu drugome, HDZ je i ovdje pokazao kako estradizira domoljublje. Pritom otkrivaju toplu vodu, pa me ne bi čudilo da uskoro i Novu godinu proglase neradnim danom, samo da se kaže da je to ‘uveo HDZ'”, ironično kaže Matić.

‘Ovo nije dan za spajanje neradnih dana’

Odvjetnica, bivša ministrica pravosuđa i počasna građanka Vukovara, Vesna Škare Ožbolt, koja je od 1996. do 1998. bila na čelu Nacionalnog odbora za uspostavu povjerenja u procesu mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja, dotad najuspješnije mirovne misije pod pokroviteljstvom UN-a, napominje kako je 18. studenoga i dalje memorijalni dan, iako je uvršten u kalendar državnih praznika i blagdana. No, smeta ju što je time postao neradni dan.

“Osobno sam protiv toga da bude neradni dan, ali sam za to da i dalje bude dan sjećanja. Jednostavno, strah me da se nakon nekog vremena na to isključivo gleda kako da se taj dan spoji s vikendom. A ovo nije dan ni za kakvo ‘spajanje’, to je jedan tužan dan za sjećanje. Osim toga, praznikom označavamo i obilježavamo nešto pozitivno, nešto što nas vodi naprijed, dok tragediju treba obilježavati kao memorijalni dan. Hrvatska već ima puno praznika, a od 1990. godine ima još puno događaja koji bi se mogli proglasiti praznicima, ali smatram da bi ih tada bilo previše Ionako je već bilo puno lutanja u proglašavanju državnih praznika”, kaže Škare Ožbolt.

Povjesničar Klasić kaže kako nije neuobičajeno da se žrtve, stradanja i zločini nad civilima i ratnim zarobljenicima komemoriraju pod egidom državnog praznika, ali je neuobičajeno da se to radi s tolikim vremenskim odmakom.

“Imali smo Dan državnost koji se već nekoliko puta promijenio, uvodili smo i Dan neovisnosti pa ga maknuli. Sve to pokazuje nesigurnost i nezrelost, kao da se 30 godina nakon stvaranja samostalne države još uvijek osjećamo nesigurno pa to naglašavamo. Ili je, možda, riječ o prilagođavanju dnevnopolitičkim potrebama nekih važnih povijesnih događaja kako bi se njima manipuliralo. Mislim da to stvara nestalnost i improvizaciju, a na koncu i osjećaj obezvrjeđivanja tih događaja”, ističe Klasić.

Ako bi danas, nastavlja, napravili anketu i pitali građane što se dogodilo na Dan državnosti, misli da većina ne bi znala odgovoriti. “To samo pokazuje da su političkim elitama važniji poeni koje će dobiti proglašavanjem ili ukidanjem određenih praznika, nego koliko ti praznici i spomendani doista imaju utjecaj u društvu”, primjećuje Klasić.

U Vukovaru se 18. 11. ništa ne ‘praznuje’

Škare Ožbolt kaže kako je još 2002. godine, kao saborska zastupnica, predlagala poseban status za Grad Vukovar.

“S time da se jasno odvoji memorijalni dio od gospodarskog dijela. Time sam htjela poručiti da je potrebno sjećati se, ali da je potrebno ići dalje i živjeti”, kaže.

Predrag Matić kaže da je spomendan za sjećanje na žrtvu Vukovara bio sasvim dovoljan.

“Jer kad kažeš – državni praznik, pomisliš da se nešto praznuje, a u Vukovaru se ništa ne praznuje. Kad kažeš – blagdan, to podrazumijeva nekakvo blagdansko veselje, a to ovaj dan za Vukovar sasvim sigurno nije”, smatra Matić.

Ako se neki datum, odnosno događaj vezan uz Vukovar htio proglasiti državnim praznikom, to je možda mogao biti 15. siječnja, koji ima dvojaku nacionalnu konotaciju: toga dana 1992. godine Hrvatska je međunarodno priznata, a istog datuma 1998. okončan je proces mirne reintegracije Vukovara i Hrvatskog Podunavlja u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske. Klasić kaže kako je to sasvim drugi koncept.

“To bi u stvari značilo da obilježavanjem želite naglasiti besmisao rata, da želite osuditi nacionalizam. U slučaju ovog praznika, 18. studenoga, to nije slučaj, jer se inzistira na žrtvi jedne i krivici druge strane. Nije problem u obilježavanju žrtava i pada Vukovara, ali moralo bi biti ne samo drugačijih poruka, nego i drugačijih politika sjećanja, a i postupaka vlasti. U cijeloj toj priči treba govoriti i o srpskim žrtvama te hrvatskim zločinima. Time se neće obezvrijediti ono što se događalo u Vukovaru, ali bi se 30 godina kasnije naglasilo da nas povijest mora nečemu naučiti”, kaže Klasić.

Izvor: Al Jazeera