‘Južni vetar 2: Ubrzanje’ – film opasnih namjera, bez distance od kriminala

Nepobitna je činjenica da je već nakon nekoliko dana kino prikazivanja film Južni vetar 2: Ubrzanje privukao veliku pažnju. Spektakularno predstavljanje filma, uz puno marketinškog raskoša, zaintrigiralo je i one koji su u pravilu imuni ne samo na ovakvu vrstu promocije umjetnosti u javnosti, nego imaju zazor od filmova koji se snimaju u kinematografijama nastalim raspadom Jugoslavije. Sve se s filmom Južni vetar 2: Ubrzanje poklopilo u savršenu prodajnu priču, ekipa filma u seriji televizijskih gostovanja prepričavala je anegdote sa snimanja, u najavama sadržaja moglo se pročitati kako je riječ o filmskoj priči koja prati živote likova iz uspješnice koja mu je prethodila.

Ali, za one koji malo pažljivije prate šta se dešava na regionalnoj kinematografskoj sceni film Južni vetar 2: Ubrzanje sasvim neočekivano pobudio je jednu sasvim drugu vrstu pažnje. Naime, izgleda da je postalo simptomatično, posebice u srpskoj kinematografiji, očekivati da se filmovi koji govore o kriminalu dočekuju isključivo uz slavodobitne pohvale i kritičke fanfare, a tek poneki, disonantni glas ustvrdiće kako je, ipak, riječ o još jednom filmu u kojem se glorificira kriminal. I to glorificira filmskim jezikom koji je više nego ikada prije artificijelan, podmukao i izvještačen. O čemu se tu zapravo radi?

Nepobitna je činjenica da su i prije Južnog vetra 2 u srpskoj kinematografiji snimani filmovi koji su se bavili temama kriminala i bili situirani u podzemni svijet zločina. Ali, nikada prije taj svijet nije predstavljan kao jedan poželjan okvir djelovanja, nikada nije bio predstavljen sa toliko očite idealizacije i bez ikakve kritičke ekvidistance. Uspoređujući Južni vetar 2 sa najpoznatijim srpskim “gangsterskim” filmom Rane reditelja Srđana Dragojevića odmah uočavamo razliku u predstavljačkom planu. I dok je u Ranama svijet srpskog podzemlja predstavljen kao ljudski zvjerinjak u kojem se nikada ne dovodi u pitanje pogrešnost izbora glavnih protagonista, u Južnom vetru 2 likovi kriminalnog miljea predstavljeni su u nekoj celuloidno romantiziranoj varijanti.

Petar Maraš, kojeg glumi srpski glumac mlađe generacije Miloš Biković, učtivi je, šarmantni, trezveni i dopadljivi kriminalac čije se ponašanje modelira kao uzorno i prihvatljivo. On zapravo u filmu i ne funkcionira kao negativno konotirana ličnost, jer on je kao glavni protagonist priče postavljen na poziciju iz koje se isijavaju pozitivne vrijednosti, iako svi dobro znamo da je status priskrbio djelovanjem “s one strane zakona”. To djelovanje “s one strane zakona” nije odmetništvo od nepravednih društvenih normi, ni neka vrsta modernog robinhudstva, nego ogrezlost u kriminalu; Petar Maraš čak nije ni obični ulični diler narkoticima, on je “krupna riba” međunarodnog kriminala, organizator “poslova”, on je planer, “mozak” svih kriminalnih operacija.

Kriminalac bez dijaboličnih karakternih crta

Kontrapunktirajući način na koji se Petar Maraš realizira u tačku koja proizvodi društveno prihvatljive vrijednosti sa načinom na koji je kriminalce predstavljao Dragojević odmah nam postane jasno kako je Južni vetar 2 zapravo film u kojem nema kritičke ekvidistance sa podrazumijevanim sadržajem filma. Pinki, Švaba i Čika Kure, sjetimo se samo tri centralna lika Rana, podjednako su žrtve okolnosti i vlastitih životnih zabluda uz napomenu da niko od njih, tokom filma, uopšte ne dvoji da je život koji vode zapravo devijantan i skaredan. Petar Maraš, s druge strane, nema svijesti o svojoj zločinačkoj prirodi, pa je to razlog zašto je prikazan bez ijedne dijabolične karakterne crte. Njegov stil života, njegov društveni status, njegovo ponašanje konstituisano je na način da bude zavodljivo i dopadljivo, ono gledaoca prisiljava da se poistovjećuje s njim na pozitivan način, ono budi u njemu žudnju da prihvati Petra Maraša kao neophodnu realnost. Maraš živi životom situiranog i etabliranog čovjeka, on je okružen luksuzom i poštovanjem, on je, kako sam na jednom mjestu kaže, biznismen, iako svi dobro znaju, a u filmu je to pokazano na bezbroj načina, da je zapravo čovjek odmetnut od zakona.

Ali, to nije jedina strukturalna “omaška” filma jer se autori nisu zaustavili samo na besramnoj glorifikaciji kriminalaca kao pojedinaca koji se “suprotstavljaju” društvu i njegovim normama, oni su, što je više nego očito kada se pažljivo analiziraju elementi filmskog narativa, glorificirali i neke mnogo opasnije ideološke segmente. Tek je u naznakama i nekim sasvim površnim opservacijama konstatirano da se Južni vetar 2 bavi povezanošću države i organiziranog kriminala, ali niko se još uvijek nije potrudio analizirati o kakvoj je vezi zapravo riječ. Prva asocijacija je uvijek ona da se radi o vezi u kojoj se jezikom filmskog pripovijedanja objašnjava kako je to zlokobna, destruktivna i nekrofilna veza gdje je država, oličena u prisutnosti poluanonimnog sveznajućeg birokrata, instanca koja prisiljava protagoniste da čine zakonske prijestupe i počinjavaju zlodjela.

‘Duboka država’

Ako propustite obraćati pažnju na detalje onda se veza između “duboke države” i Petra Maraša doima upravo takvom. Iako kriminalac, Petar Maraš je žrtva urote anonimnih i nevidljivih državnih mahinacija čiji cilj bi tebalo da bude pokriven misterijom tajnosti. Ali, u Južnom vetru 2 riječ je o nečemu sasvim drugačijem. Ovo je film koji na najdirektniji način podražava predstavu o državi koja je spremna kršiti zakone kako bi osigurala progres. Država se koristi kriminalcima kako bi prisilila stanovnike jednog pasivnog sela da prodaju zemlju za izgradnju gasovoda Južni tok, dakle udruženi državni operativci i urbani kriminalci nastoje prevladati provincijsku zatucanost, seljačku pohlepu i anahronost života koji je u nestanku boreći se za napredak, modernizaciju i ekonomski oporavak.

Još je problematičniji način na koji je predstavljena “duboka država”. Njena personifikacija je simpatični, naizgled senilni birokrata koji utjelovljuje sve nacionalne vrijednosti. Sam nije gramziv, iako posjeduje ogromnu misterioznu moć živi pomalo pomjerenim i gotovo asketskim životom, on je tu da uspostavlja balans između ideoloških polova sižea, jer angažuje kriminalce kako bi štitili normalan život, on je sa svim svojim neiskazanim kontraverzama zapravo oličenje čovjeka koji osigurava poredak stvari. Čak i kada se “duboka država” angažuje svojim resursima u spasilačkoj misiji pobunjenih kriminalaca njene aktivnosti nisu prikazane kao čin odmetnutosti i samovolje nego isključivo kao akcija uspostavljanja reda i sigurnosti filmskog svijeta stvarnosti. I kada država ubija Petrovog brata Nenada, kao opomenu da ne pokušava prekidati vezu, ona to čini kako bi zaštitila poredak, ona eliminiše nepredvidljivu varijablu koja remeti poredak stvari u kojem i sam Petar Maraš zauzima važno mjesto.

Da su se autori filma makar ovlaš potrudili tu “duboku državu” prikazati onakvom kakva ona doista jeste, onda je morala biti prikazana više na način da budu prepoznatljive njene stvarne figure. Ta “duboka država” koja spašava idealizirane kriminalce je “duboka država” čiji su protagonisti u stvarnosti, koju film nastoji oponašati, ubili premijera Srbije Zorana Đinđića, strijeljala hiljade Srebreničana, bili ključni ljudi kriminalnih grupa kakav je “Zemunski klan”.

Stereotipi: Šta su bili Albanci sada su Bugari

Južni vetar 2 film je koji nije uspio izbjeći jednu staru ideološku boljku srpske kinematografije, izraženu naročito u filmovima koji se grade na jakim fabularnim opozicijama. Glavni negativci filma izmješteni su s onu stranu simboličke granice, koja dijeli filmske nas, od filmskih njih. Svijet bezakonja, svijet primitivizma, svijet nastranih običaja i predmoderne kulture nerijetko je u takvim filmovima bio dislociran na Kosovo, ili uopšte svijet u kojem dominantno žive Albanci.

Podsjetimo se filma Stršljen gdje je to drugo imaginarno, primitivno i barbarsko, bilo locirano na Kosovu i Prokletijama, a nositelj svih negativnih osobina bio je lik Stršljena, plaćenog ubice albanske mafije. S jednom velikom razlikom u odnosu na Južni vetar 2 jer je reditelj Gorčin Stojanović sve te stereotipne ideološke granice prevazilazio jakim fabuliranjem. Iako arhetipski neprijatelj društva, Stršljen je bio u romantičnoj vezi sa Srpkinjom. Njegov lik je humaniziran, njegovo ponašanje i djelovanje je, ipak, u dobroj mjeri, odudaralo od tvrde stereotipizacije lika koji je Albanac i kriminalac.

Južni vetar 2 nema ništa od te ublažavajuće razblaženosti ideoloških pozicija. Taj divlji, primitivni, barbarski svijet u najdoslovnijem, naravno i u simboličko-ideološkom smislu smješten je s one strane granice, u Bugarsku. To je zemlja koja nema realnog predstavljanja u filmu, to je neka vrsta projiciranog Divljistana u kojem ne vladaju ljudski odnosi. U predstavljanju Bugara, koji tijesno u kriminalnim poslovima sarađuju sa Rumunima i Turcima, autori su arhetipsku sterotipizaciju izveli do simboličkog maksimuma. Bugari su u filmu oceubice (neuspješne), sinoubice, ubice, krijumčari droge, seksualno neutažive osobe, njihovo ponašanje je iracionalno, izvan okvira razumljivosti i modernosti, oni se u životu povode samo najsurovijim voluntarizmom. Čak je i prostor predstavljen kao jedna vrsta namjerno obnovljenog anahronog prostora – Bugari žive u izolovanom planinskom selu u koje civilizacija još nije dospjela.

Koliko je umjesno profilirati glavni lik kao idola?

Iako se film u javnosti reklamira kao uzbudljiva kriminalna priča jasno je da su njegove ideološke strategije mnogo dublje i opasnije. Očekivati je da film sa ovakvom tematikom obiluje scenama nasilja, ali se mora postaviti pitanje koliko je umjesno profilirati lik Petra Maraša kao idola jednog svijeta. Zar je moguće da lik koji utjelovljuje samo najnegativnije osobine bude promovisan kao uzor, da se njegove sociopatske osobine pervertiraju do mjesta kada on postaje idol generacijama mladih, koji gledajući film mogu iščitati poruku kako je dobro baviti se kriminalom, dobro je biti ubica, dobro je biti trgovac drogom.

Kada se sagledaju svi analizirani elementi filmskog jezika jedini zaključak do kojega se može doći jeste da je riječ o filmu izuzetno opasnih ideoloških namjera, a njegova pogubnost još je i veća što se unaprijed doživljava kao nešto zabavno, trash i neumjetnički konstituisano.

Kakva je poruka filma Južni vetar 2, ali ne ona koja se širi medijskim prostorom potaknuta marketinškim strategijama privlačenja kino publike, već ona subliminalna, skrivena, “lukava”? Možda da je u vrijeme potpunog društvenog kolapsa u kojem obrazovani napuštaju (bilo koju od onih nastalih raspadom Jugoslavije) zemlju u potrazi za dostojanstvom i srećom jedini način da se čovjek spasi od siromaštva pristanak da se životna egzistencija omogući sudjelovanjem u kriminalu?