Ko je pobjednik klimatskog rata u Glasgowu?

Piše: Ayoub al-Rimi

Alok Sharma, predsjednik konferencije o klimi COP26 u Glasgowu, udario je čekićem i razočaravajućim tonom proglasio postizanje novog klimatskog dogovora.

Izvinio se predstavnicima 197 zemalja zbog probijanja roka za objavljivanje konačnog dogovora.

Samit je trebao biti okončan u subotu, ali je produžen za još jedan dan, zbog neslaganja oko konačnog teksta sporazuma.

Objektivi kamera snimili su aktivnosti predsjednika samita, koji je proveo cijeli dan krećući se među delegacijama učesnicama, u pokušaju da premosti jaz između dvije glavne struje: Zapada s jedne, te Kine i Indije s druge strane.

Sporne tačke i tenzije u četiri tačke

Glavna tačka sporenja među njima bilo je korištenje uglja u narednim godinama.

Radom samita u protekle dvije sedmice dominiralo je natezanje između Kine i Sjedinjenih Američkih Država, uprkos saopćenju dvije strane da su postigle dogovor o zajedničkom radu na zaštiti okoliša.

Generalno, sporne tačke i tenzije tokom ovog samita mogu se sažeti u četiri glavne tačke: finansiranje, ostvarenje ambicije zacrtane za 2050. godinu, kompenzacija za ekološke katastrofe zbog klimatskih promjena i, na kraju, rješavanje problema uglja.

Naučnici su dugi niz desetljeća pozivali da globalno zagrijavanje ne prelazi dva stepena Celzijusa, što je navelo Pariški samit o klimi 2015. godine da zahtijeva postizanje ovog cilja.

Međutim, različite studije iz oblasti zaštite životne sredine pokazale su da taj broj više nije dovoljan, pa je ograničivanje globalnog zagrijavanja na 1,5 stepeni stavljeno na listu prioriteta klimatskog samita u Glasgowu.

Uistinu, sporazum je predviđao posvećenost zemalja postizanju ovog cilja, a uprkos poteškoćama da se to i ostvari zbog stava Kine i Indije o korištenju uglja, mnogi naučnici vjeruju da se to može postići.

Prema studiji Međudržavnog panela za klimatske promjene (IPCC), ova brojka će omogućiti da najmanje 10 miliona ljudi bude zaštićeno od gubitka domova zbog plimnih valova.

‘Razlika između osude na smrt ili nade u život’

Također će zaštiti dva miliona kvadratnih kilometara permafrosta na Arktiku, čije bi otapanje moglo dovesti do oslobađanja radioaktivnog otpada i virusa koji su neaktivni stotinama i hiljadama godina.

Ova brojka doprinosi i smanjenju broja ljudi koji će patiti od nestašice vode za 50 posto i zaustavlja topljenje leda na Sjevernom polu tokom ljeta.

Značaj ove brojke možda najbolje oslikava izjava Aminathe Shauna, ministrice za zaštitu životne sredine Maldiva, kada je rekla da je ”razlika između 2,0 i 1,5 stepeni Celzijusa poput razlike između osude na smrt ili davanja nade u život”, ukazujući time na činjenicu da otocima prijeti nestanak ako ekološka situacija ostane onakva kakva je jeste.

Naučnici se razilaze oko mogućnosti postizanja ovog broja, ali među mnogima od njih i dalje prevladava optimizam, pogotovo ako se uzme u obzir broj obaveza koje su preuzele zapadne zemlje, čekajući da se Kina pridruži.

Odsustvo kineskog predsjednika Xi Jinpinga sa samita o klimi u Glasgowu bilo je indikativno i moglo se razumjeti kao poruka Pekinga svijetu da će ići prema smanjenju stakleničkih plinova svojim tempom, a ne tempom koji nameće Zapad.

‘Postepeno smanjenje upotrebe uglja’

Sa ovog stanovišta, Kina je najavila da će početi napuštati potrošnju uglja tek nakon 2030. godine te da će dostići ”nultu emisiju” štetnih gasova do 2060. ili 2065. godine, dok je globalni cilj postizanje klimatske ”neutralnosti” do 2050. godine.

To je natjeralo Kinu da stane uz Indiju pred objavljivanje nacrta sporazuma na samitu u Glasgowu, kako bi se dio teksta o ”opredjeljenju da se odustane od uglja” ublažio u ”postepeno smanjenje upotrebe uglja”.

Kina svoj stav uvijek obrazlaže time da ne želi platiti cijenu za “greške” Zapada tokom njihovog industrijskog uspona i da se kasno pridružila ovim redovima.

Međutim, brojke govore da je Kina postala najveći zagađivač u svijetu te da je ova država u proteklom desetljeću izlučila dvostruko više štetnih plinova od Sjedinjenih Američkih Država.

Finansiranje ostaje jedna od karti koja izaziva nelagodu za bogate zemlje, na koju je Kina pokušala igrati kako bi dovela Sjedinjene Američke Države u nezgodan položaj.

Kina je podržala, zajedno s “Grupom 77”, skupinom od 139 zemlje, zahtjeve Pacifičkih otoka da se pruži posebna podrška za gubitke koji mogu nastati kao posljedica prirodnih katastrofa uslijed klimatskih promjena.

Ovaj zahtjev je naišao na snažno protivljenje Sjedinjenih Američkih Država i Evropske unije, strahujući da bi to dovelo do pravne odgovornosti za prošle emisije stakleničkih plinova i do zahtjeva za ogromnu odštetu.

Kada će stići 100 milijardi dolara?

Zaista, “kineska grupa” je nerado pristala na to da se ovaj zahtjev ne uvrsti u konačni sporazum.

To pokazuje da je Zapad bio primoran popustiti pred Kinom kada je riječ o njenoj želji da nastavi koristiti ugalj, u zamjenu za to da Peking odustane od zahtjeva za kompenzaciju za pogođene otoke, koji dovodi Zapad u neugodan položaj.

Odgovornost ostaje na bogatim zemljama, u okviru njihove obaveze prema sporazumu iz Glasgowa da osiguraju 100 milijardi dolara za pomoć siromašnim zemljama kako bi ostvarile energetsku tranziciju i koristile čiste energije, uz nastojanje da se ovaj iznos udvostruči u naredna dva desetljeća.

Siromašne zemlje su skeptične u tom pogledu, jer se očekivalo da će cilj od 100 milijardi dolara biti ostvaren 2020. godine, ali to se još uvijek nije dogodilo.