Boris Liješević: Daleko smo od katarze jer volimo svoje zločine

Ne mogu da shvatim da se zatvaraju oči i skreće pogled pred velikim zločinima i stratištima koja su se dogodila u naše ime i da ih mnogi ljudi negiraju, kaže reditelj Boris Liješević.

Svaki zločin ima svoje ime i prezime, smatra Boris Liješević (Boris Ščitar / Pixsell) (Pixsell)

“Kad god čitam neki dobar roman ili priču o Drugom svjetskom ratu, pomislim – zar ne osjećate koliko je ovo i dalje živo i prisutno?”, pita se Boris Liješević, jedan od najangažovanijih pozorišnih reditelja u Srbiji.

Tako je bilo i sa romanom Čitač Bernharda Schlinka u kojem je prepoznao aktuelni trenutak i kojeg je na scenu rediteljski prenio kroz percepciju balkanskog društva o ratnim zločinima i nemilim događajima iz devedesetih.

Riječ je o nagrađivanoj predstavi koja je trebala biti odigrana u sklopu ovogodišnjeg izdanja Festivala MESS. Zbog pogoršanja epidemijske situacije, koja je spriječila dolazak glavne glumice Mirjane Karanović u Sarajevo, predstava nije izvedena tada, no sarajevska publika imat će priliku pogledati je 11. novembra u Narodnom pozorištu Sarajevo.

Predstava Čitač nastala je po motivima romana Bernharda Schlinka, u dramatizaciji Fedora Šilija i produkciji Beogradskog dramskog pozorišta. U predstavi igraju Mirjana Karanović, Marko Grabež, Slobodan Boda Ninković, Jadranka Selec, Milica Zarić i Ivan Tomić.

  • Djelo Čitač Bernharda Schlinka postavili ste na scenu Beogradskog dramskog pozorišta u jeku pandemije. Kako je izgledao proces rada na ovoj predstavi, s obzirom na ograničenja nametnuta pandemijom?

– Predstava je dugo pripremana, počeli smo da je radimo u februaru 2020. sa planom da premijera bude u aprilu, pa smo onda morali da prekinemo kada je krenulo vanredno stanje. Nastavili smo rad preko grupnih Viber poziva, ne znajući ni kada, ni da li ćemo nastaviti. Pravili bismo grupni poziv preko Vibera, svako je sjedio u svojoj sobi, čitali smo neku scenu i razgovarali o njoj. Može i tako da se radi ako nema drugog načina, ali kada se radi posvećeno onda bude i kreativno. Bilo je dosta važnih momenata i uvida.

Probe su nam ispunjavale dane u izolaciji. Vrijeme smo ispunjavali kreativnošću i smislom. Svjedočili smo da se može i uprkos vanrednom stanju i pandemiji – da kada se okupe ljudi koji žele da rade, da to ništa ne može zaustaviti, da je kreativnost jača od svega, da za dobru glumu nema ni granica, ni ograničenja. Ako si zaista dobar, bićeš jednako dobar i na sceni i pred kamerom, ali i preko telefona. Talenat nije neki apstraktni nevidljivi kvalitet. Biti dobar u onome što radiš je pitanje stava prema životu i profesiji. To je talenat. On te tjera napred i ne da da si pasivan i da skrštenih ruku čekaš bolja vremena. Tjera te da mijenjaš vrijeme u kome živiš. Da ga ispunjavaš talentom. Talenat pobjeđuje vrijeme. Talenat treba njegovati.

  • Nerijetko se u svom radu bavite Drugim svjetskim ratom, no zbog čega je ovog puta izbor pao baš na Schlinkovog Čitača?

– Kad god čitam neki dobar roman ili priču o Drugom svjetskom ratu, pomislim – pa zar ne osjećate koliko je ovo i dalje živo i prisutno? Koliko pitanja iz tog perioda još uvijek čeka svoje odgovore? Koliko je nezatvorenih poglavlja iz Drugog svjetskog rata pervertiralo do danas. I dalje živimo posljedice tog rata. Nismo sigurni šta se tačno događalo. Sporimo se jesu li heroji ili zločinci. Prekraja se istorija. Logori, brojevi ubijenih, stratišta. Hrvoje Klasić kaže da ništa nije promjenjivije od istorije. Još uvijek vrište nepravde, vapije neumirena krv. Mnogi su zločinci mirno proživjeli svoje živote u poslijeratnoj Evropi. Koliko okrvavljenih ruku iz Drugog svjetskog rata je mazilo djecu, dizalo tu ruku za i protiv, zaokruživalo imena na glasačkim listićima?

Drugi svjetski rat je vrijeme kada je čovjek sebi dopuštao da drugog čovjeka ne vidi kao čovjeka, već da ga tretira kao životinju i da to drži normalnim, vjeruje da je to njegovo pravo; da pripada sistemu koji uništava, odnosno spaljuje cijeli narod, a svoje učešće da pravda naređenjem i poslom. To je vrijeme kada je nestala empatija, kada je ljudsko postojanje obesmišljeno, a pojam ljudskog bića doveden u pitanje. Granice su tada ozbiljno prekoračene. Kao nikada prije i nadam se nikada više. Zastrašujuće. Do vječnosti će vapiti pitanje – kako je moguće da se tako nešto dogodi? Ali se plašim još goreg pitanja – da li može ponovo?

A Čitač je sada već dobro znana priča u cijelom svijetu poslije bestseller romana i poslije čuvenog filma Stephena Daldryja. Ovaj komad ima duboke veze sa mojom i bliskim mi generacijama koje su postajale punoljetne kada su se ratovi završavali. A godinama kasnije pokušavali da se sjetimo kako su naši roditelji reagovali devedesetih, da li su navijali ili se zgražavali, da li su se radovali onim strašnim slikama koje pamtimo ili ih osuđivali. Ako su i osuđivali – zašto nisu uradili nešto više? Zašto su pustili da se sve tako dogodi?

  • Koliko ova priča, smještena u poslijeratno vrijeme koje još uvijek nije raskstilo sa ratnom prošlošću, korespondira sa društvenom stvarnošču koju živimo danas?

– Često se vraćam periodu Drugog svjetskog rata da bismo se sjetili kako završava svijet poslije velike mržnje, kako izgleda svijet ophrvan mržnjom. To je sve jedno neprekinuto vrijeme. Prošlost i budućnost se prepliću u sadašnjosti. A mi se spotičemo. Posljednjih godina najčešće se spotičemo oko pitanja krivice koju ovaj roman duboko tretira, sa kojom se suočava i koja muči onu generaciju koja nije ni bila rođena tada, a kojoj trnu zubi.

Što više idu godine, tako mi se čini da nije teško predskazati buduće vrijeme i sagledati budućnost. Sadašnjost prethodi budućnosti i ko se ne libi da se zagleda u sadašnjost, on može i da vidi u koju to budućnost vodi ova sadašnjost. Umjetnost nije proročka, nego zdravorazumska, zagledana u sadašnji trenutak, u ljude koji danas hodaju svijetom. Kada izbliza pogledamo te ljude, možemo da pretpostavimo i kakvi će im biti potomci. To je ta budućnost.

U ‘Čitaču’ prepoznajem naše vrijeme, kaže Liješević

Nekada mi se činilo da su početkom tridesetih samo veliki umjetnici poput Bertolta Brechta ili Thomasa Manna mogli da predvide gdje će odvesti Hitlerov dolazak na vlast, a danas, čitajući Klausa Mana, Thomasovog sina, shvatam da nije bila potrebna velika mudrost da se to shvati; svima je bilo jasno da ta zemlja i narod idu u katastrofu. Samo što su jedni odmah odbili da učestvuju u tome, a drugi su se prilagodili. Možda nisu imali snage i hrabrosti za neizvjesnost emigracije i otpora, te su poklekli i prihvatili život pod nacističkom diktaturom. Koliko je njih samo devedesetih odbilo da ratuje i napustilo Jugoslaviju? Svi mi u cijelom ovom regionu i dalje pokušavamo da živimo poslije velike traume. I ova predstava, među mnogim drugim koje sam u posljednje vrijeme radio, pokušava da sastavi parčiće razbijenog ogledala.

  • U predstavu uvodite i dio u kojem Michael optužuje generaciju svog oca za zločine počinjene tokom Drugog svjetskog rata. Postoji li, pored individualne, i kolektivna krivica i odgovornost za ratne zločine? Mogu li se zločinci odvojiti od naroda u čije ime su zločini počinjeni?

– Svaki zločin ima svoje ime i prezime. Potrebno je otkriti ga. Pretvoriti zločin u ime i prezime. To je početak puta na čijem kraju je katarza. A mi smo od katarze daleko upravo zato što volimo svoje zločine. Pomenete li Srebrenicu ili Sarajevo dobićete osudu i prezir okoline i kanonadu pitanja tipa – zašto oni svoje ne priznaju; kad oni, onda ćemo i mi… I tako zločini čekaju tuđe pokajanje. Da naši susjedi priznaju svoje, pa ćemo tek onda mi da priznamo da je neko možda pao i od naše ruke. A za to vrijeme zločini su mutirali, pervertirali, promijenili izgled, postali su privlačni i truju nam djecu. Ostavljamo im u naslijeđe zlu krv, mržnju, osvetu. Zločini su se desili i sada su tu, među nama, ne možemo ih vratiti. Najgore je praviti se da se nisu desili, da ne postoje, jer onda bujaju, kao korov. Trebalo bi se njima baviti, tretirati ih, da ne podivljaju.

Michael Berg pripada generaciji mladih progresivnih Nijemaca spremnih da sude, kažnjavaju i stigmatizuju nacističku prošlost. Ali onda na optuženičkoj klupi nalazi Hanu, ženu sa kojom je kao tinejdžer bio u velikoj ljubavi i ne može da joj sudi jer je u njoj prvo prepoznao ljudsko biće, pa tek onda zločinca. Njegova filozofija raščišćavanja prošlosti ga napušta pred kompleksnošću situacije. I nehotice je upleten u krivicu. Kako da je posmatra i tretira? Kao ženu koju je strasno volio ili kao zločinca? Da li će je osuditi ili pokušati da je razumije? Ako pokušava da je razumije, onda izbjegava društvenu odgovornost, a ako je osuđuje, onda iznevjerava ljudsko biće koje je u njoj prepoznao.

Glavnu ulogu u Liješevićevoj predstavi ‘Čitač’ igra Mirjana Karanović (Pixsell)

Bernhard Schlink, pisac romana Čitač, kaže da je ta dilema zapravo sudbina njemačkog naroda. Prepoznajem u tome i našu situaciju. Kako se postaviti pred mrljama i zločinima svog naroda ako poznaješ cijeli kontekst? Ako samo osuđuješ onda ne razumiješ; ako samo razumiješ onda zatvaraš oči pred zločinima. Da li je moguće i razumjeti i osuditi? Sve te dileme postaju naš život, kaže Michael Berg. I ono što smo uradili i što nismo uradili. To je dio naših života koji moramo prihvatiti, suočiti se sa istinom o sebi i prihvatiti odgovornost. “Kolektivna krivica jeste teret, ali i zadatak ponovnog obnavljanja ljudskosti. Sopstvenom krivicom stojimo pred ništavilom. Suočavanjem sa krivicom dostižemo zrelost”. To je Jaspersov stav, ali i rečenica iz Šilijeve dramatizacije romana Čitač.

  • Šta nemogućnost suočavanja s prošlošću govori o nama kao društvu?

– U pozorištu nas uvijek zanima vrijeme u kom živimo. Nešto postaje važno tek kada u tome prepoznamo naše vrijeme. Šta god radim, tražim današnje vrijeme. Tako je i sa Čitačem. Govori o poslijeratnoj generaciji koja u naslijeđe od očeva dobija ratnu prošlost, krivicu, neprihvatljive odgovore i preispituje ulogu roditelja i bližnjih u proteklim ratovima. I koja traži svoj odgovor. Svoj odnos prema zločinu, zločincu. I dalje me zanima naš odnos prema ratovima devedesetih, odnos prema zločinima, prema sopstvenoj krivici i odgovornosti za ratove i zločine koji su počinjeni. Ne mogu da shvatim da se zatvaraju oči i skreće pogled pred velikim zločinima i stratištima koja su se dogodila u naše ime i da mnogi ljudi negiraju ili neće da čuju o tome. Razgovor o tome počinju rečenicom: “A šta su oni nama radili?”, “A kad će oni da priznaju?”, “A kod njih ratni zločinci slobodno šetaju”. I time njegujemo svoju staru i sentimentalnu ljubav prema zločinu. Ne damo na naše zločine. Volimo ih. Duboko u sebi ih volimo. I ta se ljubav negdje pojavi, u ratu, u proslavi, na stadionu. Ali tada čujete tu strašnu ljubav prema zločinu, kako živjeti sa time?

  • Kako se mlade generacije na prostoru bivše Jugoslavije nose sa ratnim naslijeđem svojih roditelja? Imate li nadu da će upravo nove generacije, rođene nakon devedesetih, u godinama koje slijede uspjeti skinuti teški teret prošlosti, pa i sadašnjosti?

– Pripadam generaciji koja je stasala tokom ratova i počela da putuje i susreće se sa vršnjacima i kolegama sa drugih strana. U tim susretima sam pronalazio ljude koji su doživjeli velike nesreće i patnje između 1991. i 1995. godine i dešavalo se da zanijemim pred nekim svjedočanstvima. A onda u svom okruženju naiđem na osudu zbog empatije i pijeteta koje imam prema strahotama koje su preživjele moje kolege koje su odrastale pod snajperima i bombama. Pitaju me zašto nemam istu empatiju prema našim ljudima koji su propatili u ratovima i bezbrojnim pogromima i zašto o tome ne govorim u predstavama, u intervjuima? Imam i empatiju, i tugu, i boli me duša i srce. Međutim i dalje ne znam kako da se nosim sa činjenicom da su moji sunarodnici činili veliko zlo drugima. To mi budi osjećanja krivice, odgovornosti, ali i bijesa. Zato valjda i radim komade sa tom tematikom.

A mlađi, koji to vrijeme ne pamte, pate od slijepog i zaglupljujućeg nacionalizma, mržnje prema susjednim narodima, a pod krinkom patriotizma i rodoljublja. To postaje novim generacijama kao nekada rokenrol, underground, punk. Tako stiču ugled u svojim krugovima. Vrijeme će pokazati. Vrijeme uvijek sve pokaže, ali i naplati. Strah me te naplate. I zato predstavama govorim – gledajte šta se događalo, kako se završilo, gledajte do čega dovodi mržnja prema nekom narodu, kulturi i zaslijepljujuća neobjektivna ljubav prema svojoj naciji. Do velike i nepopravljive katastrofe.

Izvor: Al Jazeera