Toma Zdravković – posljednji jugoslovenski mit

Dragan Bjelogrlić je u filmu ‘Toma’ pjevača Tomu Zdravkovića prikazao kao boema i lutalicu, stvarajući od njegovog života mitsku priču, vjerovatno posljednju takvu o bivšoj Jugoslaviji.

Zdravkovićeva boemština, simpatična i zabavna, ono je mitološko mjesto u kolektivnom pamćenju Jugoslavije koje Dragan Bjelogrlić dosta eksploatiše (Wikipedia)

Pojava biografskog igranog filma u čijem je središtu ličnost pjevača narodne muzike Tome Zdravkovića dočekana je u svim zemljama nastalim raspadom SFRJ sa velikom pažnjom. Već nakon prvih nekoliko dana prikazivanja filma u kino dvoranama širom regije, koja se pežorativno naziva zapadni Balkan, film se sa neskrivenim oduševljenjem pozdravlja kao svojevrsno kinematografsko „otkriće“.

Pozitivne reakcije na Bjelogrlićev sineaistički rad etablirale su Tomu kao filmski događaj čak i prije nego je zvanično prikazivanje filma okončano, a narativ koji se gradi o filmu daje naslutiti da emocije koje film izaziva nisu isključivo povezane sa predstavljanjem Zdravkovićevog života.

O čemu je onda riječ? Zašto se film o jednom pjevaču narodne muzike premetnuo u kolektivni katalizator emocija i koji su to razlozi zbog kojih se film podjednako dopao najširoj publici i usko specijaliziranim kritičarima filma i filmolozima?

Odgovor na sva ova pitanja naravno treba tražiti u životu pjevača, koji je čak i za naše balkanske uslove, bio turbulentan i bogat događajima, zatim u činjenici da se u filmu prikazuje mukotrpan put uspjeha na jugoslovenskoj umjetničkoj i estradnoj sceni, ali ponajviše zato što je Bjelogrliću nepogrešivo uspjelo za rukom da prikaže život jedne epohe.

Filmska ekipa nakon beogradske premijere u rasprodanoj velikoj dvorani ‘Sava’ centra (Tanjug)

Toma Zdravković je, kako to Bjelogrlić predstavlja, više od običnog čovjeka, on je metafora vremena u kojem se uprkos najvećim izazovima nije odustajalo od optimizma, vremena u kojem se živjelo za život i u kojem su emocije poput tuge i stanja poput siromaštva bile normalna i svakodnevna pojava, ono društveno prihvatljivo i posvema javno. To su bila dva opća polazišta življenja i to je ono što je Toma Zdravković dijelio sa populacijom zemlje u kojoj je živio.

Toma je bio čovjek koji se iz ponora najvećeg siromaštva izdigao samo vlastitim talentom i to u zemlji koja je, bez obzira na porijeklo i imovno stanje i uprkos promoviranoj ideologiji egalitarizma, podsticala takvu vrstu djelovanja. Toma Zdravković je, kako to vidi Bjelogrlić, uspio ostvariti jugoslovenski socijalistički san, neku vrstu ekvivalenta američkom snu, samo što je onaj u bivšoj Jugoslaviji imao „srce i dušu“.

Odnos Tome i Silvane

Bjelogrlićev filmski jezik je jednostavan, a filmska priča o životu Tome Zdravkovića je podijeljena u dva narativna toka. Cikličnim predstavljanjem Zdravkovićevog života, prelamanjem filmske priče na dva dijela, onoj koja funkcioniše kao neka vrsta filmske sadašnjosti i koja je situirana u posljednje dane njegovog života sa neprekidnim evociranjem prošlosti koja osigurava neophodna fabularna objašnjenja za Tomine postupke i njegovo nekonvencionalno ponašanje, Bjelogrlić komponuje kompletnu i kompaktnu sliku glavnog protagonista.

Uloga Tome Zdravkovića povjerena je Milanu Mariću (Tanjug)

Toma Zdravković svoj je „zvjezdani put“ počeo u sasvim skromnim uslovima u varoškoj kafani kao kafanski radnik i neshvaćeni romantik koji iskorištava gostovanje velike zvijezde jugoslovenske narodnjačke scene Silvane Armenulić (rođene kao Zilha Bajraktarević) da pokaže javnosti svoj muzički talenat i ljudski šarm.

Odnos Silvane i Tome centralni je motiv Bjelogrlićevog filma, a neostvarena i neuzvraćena ljubav pokretač je svih Tominih aktivnosti i on, kako to Bjelogrlić vidi, u tom ambisu nerealizirane ljubavi pronalazi inspiraciju za komponovanje svoje muzike. To je muzika melanholije, muzika komponovana da melodijama i elegičnim glasom opiše nesretnu ljubav muškarca kojeg odbijaju u udvaranju i odbacuju u ljubavnom pozivu.

Ta je neuzvraćena ljubav bila pokretač jedne posebne vrste života u kojoj je Zdravković, sa dosta prezira, odbacio ugodnosti prosječnog građanskog života zamjenjujući atmosferu doma neprekidnim pijanstvima i životom u kafani. Kafanski pjevač je postao kafanski čovjek i upravo se u toj nesreći ljubavnog neprihvatanja krije izvor Tomine boemštine. Odbačen od žene koju voli on utjehu pronalazi u površnom bludu, pijančenju i kockanju, on zapravo odbacuje život više nego što uživa u slastima poroka kojima se odaje.

Zdravkovićeva boemština, simpatična i zabavna, ono je mitološko mjesto u kolektivnom pamćenju Jugoslavije koje Bjelogrlić dosta eksploatiše, fokus stavljajući na njenom veselom i zabavnom karakteru. Ali, ta će boemština, na koncu, prouzročiti cijeli niz ličnih tragedija, a najveća je svakako pjevačeva smrt kojoj će prethoditi destrukcija braka, lični egzil u Sjedinjenim Američkim Državama i bračna zajednica sa ženom za koju vjeruje da mu je utočište u potrazi za duhovnim spokojem.

Smrt Jugoslavije

Smrt Tome Zdravkovića koincidirala je sa smrću Jugoslavije, što je Bjelogrlić na veoma umiješan način potencirao. Bolestan, razočaran, umoran Toma se suočava sa smrtonosnom bolešću u trenucima kada nestaje kontekst njegovog djelovanja. On kao simbol jednog vremena i metafora jednog posebnog načina življenja nestaje zajedno sa državom u kojoj je takvo nešto bilo moguće. Iako se ta povezanost prikazuje samo u naznakama, jer Bjelogrlić se više trudi da u filmskoj biografiji istakne Zdravkovićevu manijakalnu potrebu da bude pjevač i zabavljač, raspad Jugoslavije je nešto što će obilježiti kraj Zdravkovićeve karijere i posljednje dane njegovog života.

Teško bolestan, ruiniran od načina života koji je vodio skoro četiri pune decenije, Zdravković kreće na turneju koja neće biti izvođena u gradovima Hrvatske, jer u toj zemlji već bjesni rat, a njegov legendarni posljednji dolazak u Sarajevo zorno govori u kakvom se stanju nalaze zemlja i njen najslavniji trubadur. Na ulasku u Sarajevo Zdravkovića i muzičare iz njegove pratnje zaustavljaju uniformisani vojnici na improviziranoj barikadi, a pogled na Sarajevo je zapravo pogled na nadolazeću krvavu opsadu grada.

Ono što se najčešće može čuti u kritičkim opservacijama na Bjelogrlićev film jeste isticanje emotivnosti filma. I zaista, Bjelogrlić svojim vještim igrama sa elementima pjevačeve lične tragedije uspješno gledaoca uvlači u svoj svijet povišene patetike. Više fikcionalizirani dio biografije, neophodan da bi se uspostavio filmski narativ, onaj u kojem Zdravković uspijeva potaknuti uštogljenog doktora da prekorači granice vlastitog poimanja svijeta, filmskoj priči daje jednu posebnu vrstu tragičnosti.

Dragan Bjelogrlić se i prije ‘Tome’ pokazao kao reditelj koji je u stanju uspješno dočarati prošlost (Tanjug)

Spojeni u nesreći svojih života – Zdravković u trenutku kada umire, a doktor u situaciji kada je zbog teške bolesti izgubio suprugu Ljiljanu – njih dvojica cijelom svijetu, koji je na pragu nestanka, daju mitski oreol. Doktor pristaje učiniti nešto što se kosi sa njegovim liječničkim uvjerenjima i životnim svjetonazorima i to čini u ime života, onakvog kako taj život shvata umirući Toma Zdravković – života koji treba da bude sačinjen od pjesme, igre, sitnih veselja i radosti postojanja.

‘Izmaštana’ stvarnost socijalističke Jugoslavije

Dragan Bjelogrlić se i prije Tome pokazao kao reditelj koji je u stanju uspješno dočarati prošlost, ne samo kinematografskim metodama, autentičnom scenografijom i kostimima, nego i evociranjem atmosfere prošlosti. To znanje pokazao je i oslikavajući život u socijalističkoj Jugoslaviji i njene unutrašnje protivrječnosti, oslikavajući jedan milje koji nije bio društveno propagiran, ali koji je bio stvaran i sveprisutan. Život kafana i velikih hotelskih lobija, život restorana i život estrade koja se počinjala rađati prikazan je besprijekorno i mnogi Zdravkovićevi savremenici, koji se pojavljuju kao ličnosti u filmu, pohvalili su Bjelogrlićevu sposobnost rekonstrukcije historijskog vremena.

Da li je život Tome Zdravkovića bio primjer kako se živjelo u Jugoslaviji? Vjerovatno ne, ali pripovijest o Tomi Zdravkoviću nešto je što može poslužiti kao jedan izmaštani urnek. Jer, kada želimo da zamislimo život naših roditelja u zajedničkoj socijalističkoj državi možda je bolje da ga zamišljamo kao neki veseli kafanski karneval, nego da o njemu mislimo na način kako je to Emir Kusturica svojevremeno od nas zahtijevao. Da šura progoni zeta na robiju zbog krimena političke satire.

I baš zato je Toma Zdravković toliko zavodljiv i prihvatljiv, jer je uspio, sada i Bjelogrlićevim predstavljanjem njegovog života, odvojiti se od ličnosti pjevača i postati, vjerovatno, posljednji veliki mit nestale države.

Izvor: Al Jazeera

Povezane

Više iz rubrike TEME
POPULARNO