Admirela Ancion: Političke struje slabe utjecaj i prisutnost BiH u svijetu

Admirela Ancion je, ako je suditi prema nekim informacijama u javnosti, jedna od prvih ili čak prva državljanka BiH koja je ostvarila stalni diplomatski angažman u UN-u.

Bosna i Hercegovina nema dovoljno izgrađenu svijest o značaju diplomatije, tvrdi Admirela Ancion (Ustupljeno Al Jazeeri)

Admirela Ancion, djevojačkog prezimena Balić, rođena u Prijedoru, jedna je od onih ljudi čiji su korijeni u Bosni i Hercegovini, a koji su spletom životnih okolnosti i, kao što je to nerijetko slučaj, svoje izuzetne karijere bili primorani graditi daleko od ratom ugrožene domovine. No, ono po čemu je naša sagovornica posebno interesantna i značajna za cijelu priču, jeste činjenica da je angažirana kao stalni međunarodni diplomata postala prvom državljankom Bosne i Hercegovine u UN-u. Bio je to, kako i sama kaže, veoma izazovan i zahtjevan put prepun odricanja, ali ishod njene odiseje u svijetu kojem je bila stranac i danas je čini veoma ponosnom.

“Još kao dijete, koje je stiglo na srednjoškolske studije u Sjedinjene Američke Države, gledala sam kako nestaje moja tadašnja država Jugoslavija. U to vrijeme rat se rasplamsavao u Bosni i Hercegovini i bilo je teško živjeti sa tom spoznajom. Pod pritiskom ratnih zbivanja gotovo preko noći sam od stidljive djevojčice stasala u djevojku kojoj je pravda trebala kao vazduh. Često putujem i selim se. Uvijek sam u pokretu, obično sa dva kofera. Jedan od njih uvijek je pun knjiga”.

Boravak u SAD-u i prilagođavanje novoj sredini, nije bio jednostavno. Kao neko ko je došao iz države nad kojom se provodi agresija, postala je interesantna tamošnjim medijima. Očekivala je da iskustva rata, stradanja u njenoj državi i sprječavanje istih budu glavnim predmetom njihovih pisanja, ali se to nije desilo.

Mostar, voljeni grad

“Našavši se usamljenom u tom, za mene novom, svijetu, bez kontakta sa roditeljima i voljenim osobama, odlučila sam da idem dalje. Američki mediji su mi se često obraćali, što sam koristila da pozovem na zaustavljanje silovanja i prevenciju genocida u mojoj zemlji. Oni su, međutim, pisali senzacionalističke tekstove o meni. Napisi o ‘tri znaka mira’, koja sam nosila oko vrata, za mene su bila potpuno nevažna i nisam im dozvolila da zarad svojih interesa zadiru u moju najbolniju ranu. Važni su mi bili moja porodica, dragi ljudi za koje nisam znala da li su živi, sva nevina i ratom unesrećena djeca na ulicama Bosne i Hercegovine. Suosjećala sam sa sudbinom mladosti pod granatama”.

Premda u njemu nije rođena, Mostar naziva svojim voljenim gradom, a sebe Mostarkom. Prije nego je napustila ovaj grad bila je učenica mostarske Gimnazije, za koju je vežu samo lijepe uspomene. Ljubav prema Mostaru nije slučajnost, otkriva nam, jer je njen stric (amidža, adža) simbol Mostara i skokova sa Starog mosta – Emir Balić.

“U mostarskoj Gimnaziji sam imala veliku želju učiti i usavršiti engleski jezik. Poznanstvo sa dvoje za mene jako važnih osoba i divnih Amerikanaca, Marilyn i Rogerom, koji su u Mostaru boravili kao turisti, otvorilo mi je nove poglede i prilike u tom smislu. Oni su me prije rata, na mom pretposljednjem letu iz Mostara, još kao maloljetnicu sa sobom poveli u SAD. Tada sam posljednji put vidjela Stari most, sa kojeg je preko 2000 puta u Neretvu skočio moj adža, Emir Balić”.

U američkom društvu bilo je teško snaći se za kratko vrijeme. U međuvremenu su granice Bosne i Hercegovine zbog početka agresije bile zatvorene, što joj je onemogućilo kontakt sa porodicom. Ipak, jedan susret imao je presudan uticaj na njenu budućnost i obrazovanje.

“Sreća mi se osmjehnula kada me je, kao svoju štićenicu, prihvatio jedan katolički svećenik. Uskoro sam primljena u katolički univerzitet, na kojem sam spoznala suštinu humanosti i stvarnih civilizacijskih vrijednosti tolerancije i međuljudskog uvažavanja. Ta mala, za mene vrlo važna porodica, brinula se o meni. Nije bilo jednostavno. Sjećam se – radila sam tri posla i nisam bila sigurna da li ću imati novca da platim upis u naredno školsko polugodište. To su za mene, u isto vrijeme, bili i najteži i najljepši trenuci života.

Saznavši da u SAD dolaze prve izbjeglice iz Bosne i Hercegovine, odmah sam se prijavila da im kao volonterka olakšam boravak. Motivisana zbivanjima u mojoj zemlji i željom da svojim znanjem doprinesem njenom razvoju, odbranila sam dvije univerzitetske specijalizacije. Prvu, za međunarodnu politiku, i drugu za njemački jezik”.

Karijeru oblikovao rad sa izbjeglicama

Rad sa izbjeglicama je u mnogome oblikovao njenu karijeru. Empatija sa osobama koje su ostale bez svojih domova, pomogla joj je da svoje ambicije usmjeri u tom pravcu.

“Nakon što sam dobila informaciju da će u susjednom gradu u Iowi u posjetu doći predstavnica UNHCR-a, otputovala sam da se predstavim. Nedugo nakon toga preselila sam se u Washington DC, gdje sam obavljala neplaćenu radnu praksu u UNHCR-u. Teško sam se nosila sa promjenom sredine, ali sam prihvatila priliku koja mi je tad ponuđena. Tako sam potpisala poslovni ugovor sa američkom organizacijom ‘Ligom žena glasača’ i registrovala bosanskohercegovačke izbjeglice za glasanje u odsustvu na prvim demokratskim izborima održanim u Bosni i Hercegovini.

Želja za nastavkom mirovnih studija odvela me je u Boston, na priznatu i vrlo utjecajnu Fletcher školu za pravo i diplomatiju, gdje sam studirala rješavanje sukoba, migracije i vladavinu prava. Ostvarila sam američki san: od izbjeglice do prve žene iz Bosne i Hercegovine na Fletcheru i Harvardu, pa do diplomate. Kao regionalni koordinator UN-a na Kosovu za civilna pitanja, vratila sam se na Balkan”.

Admirela Ancion je, ako je suditi prema nekim informacijama u javnosti, jedna od prvih ili čak prva državljanka Bosne i Hercegovine koja je ostvarila stalni diplomatski angažman u UN-u. To je, bez sumnje, bilo veliko priznanje za nju i njen dotadašnji rad, ali je nosilo i veliku žrtvu.

“Vrlo je moguće da sam bila prva službenica UN-a iz Bosne i Hercegovine koja je imala stalan ugovor i stekla diplomatski status. Taj ugovor sam dobila u jednom od najkompetitivnijih procesa selekcije i kroz program nezastupljenih država u UN-u bila izabrana u konkurenciji od 1.000 kandidata. No, mnogo važnije od toga je da ne budem posljednja osoba iz Bosne i Hercegovine koja je ostvarila uspjeh u UN-u, posebno iz razloga što je danas jako teško postati dio ove organizacije na višem nivou.

Moj interes za rad u ovoj organizaciji proizišao je iz uvjerenja da je ona jedna od najvažnijih za održavanje mira u svijetu. Također, smatram da je mnogo grešaka napravljeno u mirovnoj misiji na primjeru Bosne i Hercegovine. Jako sam se zanimala za rat u našoj zemlji, genocidu o kojem sam pisala i htjela sam da doprinesem radu UN-u koliko mogu.

Razvojni put u toj organizaciji nije tako jednostavan kakvim se možda čini. Kao majka dvoje djece, često sam odlazila na zahtjevnije i teže mirovne misije i putujući po 15 dana u mjesecu suočavala se sa raznim izazovima terenskog rada. Moj rad na borbi protiv korupcije u Somaliji naročito je bio izazovan. Ipak, uveliko smo doprinijeli uspostavljanju pravnih temelja za osnivanje Komisije za borbu protiv korupcije u Mogadishu”.

Rad u misijama UN-a

Kao službenica UN-a radila je u timovima koji su djelovali širom svijeta. Značajan dio tog rada obilježen je misijama u balkanskim i istočnoafričkim državama, o čijim je unutrašnjim prilikama bila i najbolje upoznata.

“Najprije sam radila pri mirovnoj misiji UN-a na Kosovu, a nakon toga u humanitarnoj misiji u Tanzaniji. Moj rad sa UNHCR-om u izbjegličkim logorima u Tanzaniji, na granici sa Ruandom i Burundijem, bila mi je jedna od najdražih misija u UN-u.

Sa svojih 26 godina bila sam terenski oficir za tri kampa sa 140.000 izbjeglica i jedan tranzitni centar. Uslovi su bili nehumani. Ne biste vjerovali kako je i koliko teško bilo vratiti se kući noseći sa sobom slike neuhranjenih, iznemoglih i bolesnih. Ja, kao izbjeglica iz svoje države, uživala sam veliko povjerenje tih ljudi. Uslovi u kojima su boravili poboljšali su se ponajviše naporima moga tima, na što sam jako ponosna”.

Iskustva nedavne ratne prošlosti i agresije na Bosnu i Hercegovinu nemoguće je zaobići kada je riječ o djelovanju međunarodnih faktora. Poricanje genocida počinjenog u Bosni i Hercegovini jedan je od najvećih problema i prepreka razvoju njenog društva u cjelini, smatra Ancion, koja je radila i kao savjetnica za naslijeđe Tribunala u Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju.

“Problem i pitanje genocida bio je prisutan u izbjegličkim logorima u Africi, jednako kao što je prisutan u Bosni i Hercegovini. Poricanje genocida u Bosni i Hercegovini samo produbljuje rane preživjelih, dehumanizira žrtve rata, izaziva strah i razdor među građanima, zapravo uništava svaku priliku i nadu za pomirenje među ljudima.

Druga, jednako ozbiljna posljedica tog stanja, svakako je trend odlaska mladih ljudi koji više ne žele više slušati ratnohuškačku retoriku. Oni žele razgovarati o konstruktivnim temama razvoja ekonomije, obrazovanja, zdravstva i dr.”

Nedovoljno izgrađena svijest o značaju diplomatije

Kao neko ko se obrazovanjem usmjerio i aktivno bavio diplomatskim radom, ocjenjuje da danas Bosna i Hercegovina nema dovoljno izgrađenu svijest o značaju diplomatije. Ancion ne smatra da su njeni kapaciteti u tom smislu oskudni, ali vjeruje da se može mnogo više postići.

“Bosna i Hercegovina ima dobrih diplomata. Međutim, zbog različitih političkih struja dolazi do slabljenja njenog generalnog utjecaja i prisutnosti u međunarodnim odnosima. Osjeća se velika potreba za organiziranjem i uspostavljanjem jednog snažnog diplomatskog kora.

Svojevremeno sam imala ideju da osnujem diplomatsku akademiju u Bosni i Hercegovini i da se pozicioniramo u okviru jednog od univerziteta. Na žalost, nije bilo dovoljno interesa. Kvalitetna diplomatija nije i ne može biti prešućivanje nepravde i poricanje genocida. Mladima treba obezbijediti studentske razmjene, priliku da debatiraju i učestvuju u modelu UN-a”.

Nakon godina provedenih u SAD-u i Holandiji, čija je državljanka također, Ancion se odlučila vratiti tamo gdje je sve počelo. Razloga za to je više, ali jedan je ključan: porodica.

“Jugoslaviju sam napustila prije rata i vratila se u Bosnu i Hercegovinu skoro 30 godina kasnije, sasvim neočekivano – zbog porodice. Povratak nakon toliko godina, u Sarajevo, nije bio nimalo jednostavan. Dugo vremena mi je trebalo da shvatim da sam konačno tu. U inostranstvu sam često zamišljala da se vratim u Bosnu. Živjela sam u sedam država i nikad nisam prestala biti u pokretu od kada sam napustila svoj Mostar. Tako sam rođena, tako i živim”.

Izvor: Al Jazeera

Povezane

Neimenovani visoki zvaničnik EU-a je rekao da ministri žele utvrditi kako pospješiti saradnju sa Zapadnim Balkanom ‘zarad stabilnosti i sigurnosti same EU’.

Published On 10 May 2021
Više iz rubrike TEME
POPULARNO