Kako je propala Alitalia?

Kakva sudbina očekuje Alitaliju, moglo se naslutiti u proljeće 2017. godine, kada su uposlenici italijanskog nacionalnog avioprijevoznika na referendumu odbili plan oporavka koji je, uz ostalo, podrazumijevao smanjenje plaća i otpuštanje radnika.

Dvoje od troje zaposlenih tada je glasalo “ne”, čime je praktično završena trogodišnja saradnja s emiratskim Etihadom Airways te su otvorena vrata za prinudnu upravu koja je i službeno nastupila 2. maja te godine.

Bio je to vjerovatno posljednji ozbiljan i realno izvodiv pokušaj spašavanja posrnule kompanije koja je svojevremeno važila za evropskog giganta u avioprijevozu.

Poglavlje izvanredne uprave prema tadašnjem ministru ekonomije Carlu Calendi trebalo je trajati kratko, svega šest mjeseci, nakon čega bi Alitalia bila prodana ili likvidirana.

Tek 1.461 dan, četiri državne vlade, sedam povjerenika na čelu kompanije, 1,3 milijarde eura državnih zajmova i 6.828 uposlenika na birou kasnije, Alitalia je sredinom prošlog mjeseca odradila svoj posljednji let.

Posljednji let sa Sardinije u Rim

U četvrtak 14. oktobra bijeli avion s poznatim zeleno-bijelo-crvenim logom na repu i natpisom Alitalia na trupu dotakao je pistu zračne luke Fiumicino u Rimu u 23:23 sati, nakon što je prethodno poletio sa Sardinije. Dolazak leta AZ01586 je, simbolično, kasnio nekih 20-ak minuta.

Tako je nakon 75 godina bogate historije, prevoženja papa, predsjednika i visokih državnika, primadona i poznatih javnih ličnosti, Alitalia odletjela u historiju.

Sutradan rano ujutro iz Milana je u pravcu Barija na jugu zemlje poletio bijeli avion s istim zeleno-bijelo-crvenim logom na repu i s istim Alitalia natpisom na trupu. Samo, to nije bio let Alitalije, već novoosnovane državne kompanije ITA Airways koja je naslijedila dio flote, osoblje i infrastrukturu, ali ne i dugove prethodnika.

Kako je zapravo propala Alitalia?

“Održavali smo na životu kompaniju koja se nije mogla održati živom. Alitalia je griješila u svim strateškim odlukama, još od 60-tih godina prošlog vijeka pa do danas, a posebice kad je tržište liberalizirano. Pogriješila je kad nije ušla u alijanse s drugim aviokompanijama, pa kad jeste, već je bilo kasno. Pogriješila je u svom odnosu s pojavom niskotarifnih kompanija”, smatra dobro upućeni novinar Ettore Livini.

Krila Italije

Pod imenom Aerolinee Italiane Internazionali ova kompanija je osnovana 16. septembra 1946. Ime pod kojim je do danas ostala poznata je dobila spajanjem italijanske riječi za krila (“ali”) i Italia.

U prethodnih tri četvrtine vijeka Alitalia je dosegla promet od 25 miliona putnika godišnje, po čemu je 2018. bila rangirana na 12. mjestu u Evropi.

Alitalia je i prije imala uspona i padova: Nakon što je već jednom bankrotirala 2008. godine, grupa domaćih investitora kupila je propalu kompaniju za milijardu eura. Uprkos novom početku, “nova Alitalia” je ubrzo zapala u iste finansijske probleme pa je vraćena pod državne skute. Kao spasilac se 2014. pojavio Etihad koji je preuzeo 49 posto vlasništva dok je 51 posto ostalo u državnom vlasništvu.

Rekonstrukcija posljednjih godina ove kompanije je priča o velikim obećanjima i očekivanjima i još većim razočaranjima, piše najitražniji italijanski list Corriere della Sera.

“Uvijek su postojale su dvije alternative, jedna bolnija od druge. Prva je bila prodaja, uz značajne žrtve zaposlenih. Druga: učiniti da Alitalia nestane, čak i ako bi to dovelo do gubitka ravnoteže evropskog neba i našeg mjesta na njemu. No, radije smo odugovlačili, birajući treći put kojim nije ništa riješeno”, priznaje za Corriere institucionalni izvor koji je iz prve ruke pratio događaje vezane za Alitaliju.

Loša klima u periodu Etihada

Spomenuti referendum iz 2017. je propao, priznaje nekoliko radnika za isti izvor, “zbog bijesa i mržnje prema Etihadu”. Emiraćani su, prema tvrdnjama uposlenih, “davali velika obećanja, ali ništa nisu ispunili”. Radnici su se žalili na izostanak meritokracije i jako lošu klimu. “Mogao se udahnuti zrak autoritarne države”, sjećaju se sagovornici milanskog lista.

Drugu perspektivu nudi bivši izvršni direktor Etihada koji ističe da su “Italijani mislili da će imati posla s bogatim, ali glupim rođakom”.

“Prema njima, trebali smo samo uložiti novac, dok bi strateške odluke donosili oni. Kad smo tek došli, naišli smo ljude na važnim pozicijama koji su jedva znali raditi svoj posao; kasnije smo otkrili da su tu samo zato što poznaju određenog političara. Mjesecima stvari nisu krenule puno na bolje”, prisjeća se ovaj izvor.

Nakon ishoda referenduma i izlaska Etihada, Vlada je odmah pokušala preuzeti uzde. Dan referenduma, prema vlastitom priznanju, bio je najteži dan za tadašnjeg premijera Paola Gentilonija u njegovom mandatu. Kako i ne bi, kad su mjesečni troškovi Alitalije narasli na čak 217 miliona eura mjesečno.

Propao niz pregovora s kupcima

Brojke uopće nisu bile dobre. Obaveze su na dan 28. februar 2017. iznosile preko 3,5 milijardi eura, a imovina je vrijedila 921 milion. Samo u prva dva mjeseca te godine tvrtka je izgubila 203,3 miliona eura.

U četiri godine prinudne uprave propao je niz pregovora sa potencijalnim kupcima. Na prvi poziv javile su se 33 strane. Tokom godina, među zainteresiranima za kupovinu Alitalije bili su i američka Delta, Air France, njemačka Lufthansa, nizozemski KLM, Etihad, niskotarifne kompanije EasyJet i Ryanair, čak i China Eastern Airlines te italijanska državna željeznička kompanija Ferrovie dello Stato (FS). Iz raznoraznih razloga, svaka mogućnost je otpala.

Krajem juna 2020. italijanska Vlada, koja je prethodnog marta preuzela potpunu kontrolu nad kompanijom, odlučuje stvoriti novo javno poduzeće za avioprijevoz. Tadašnji premijer Giuseppe Conte na Facebooku objavljuje imena top-menadžmenta: Tvrtku koja će se isprva zvati Italy Air Transport vodit će Francesco Caio kao predsjednik i Fabio Lazzerini kao izvršni direktor.

Mjeseci su prolazili, u decembru je predstavljen prvi nacrt ekonomskog plana, potom je zeleno svjetlo dala i Evropska komisija (uz uslov korporativnog diskontinuiteta s Alitalijom) i tako je rođena ITA, također u 100 postotnom državnom vlasništvu.

Šta će biti sa 7.000 radnika?

Dogovor s EK značio je da je ITA morala krenuti gotovo od nule i putem javnih natječaja dobiti upravljanje starim Alitalijinim uslugama. Unatoč diskontinuitetu, veze između dvije tvrtke su jasne. Dovoljno je reći da su posljednji let Alitalije i prvi let ITA-e obavili jednako brendirani avioni, s istim akronimom (AZ) i s posadama u istovjetnim uniformama.

To je bilo moguće nakon što je nova kompanija za 90 miliona eura kupila ime i logo Alitalije koji će privremeno nositi dok se ne pozicionira na tržištu.

ITA je svoje operacije započela sa bitno smanjenim kapacitetima u odnosu na prethodnika. Za početak, letjet će 52 aviona i imat će oko 2.800 uposlenih. Alitalia je svoj kraj dočekala s 110 letjelica i oko 10.000 radnika.

Šta će biti s oko sedam hiljada uposlenika, ostalo je nejasno. Trenutno su na plaćenom čekanju, a vlada im garantira prihode do kraja 2022.

Kako god, s naslijeđem koje uključuje loše upravljanje, tradicionalne visoke troškove te snažan politički i sindikalni utjecaj koji će biti teško odbaciti, ostaje pitanje kakvu budućnost može imati ITA