Fikseri – nevidljivi posrednici o kojima ovisi međunarodna zajednica

Najprestižniji francuski nakladnik iz područja humanističkih znanosti Les Éditions du Seuil objavio je početkom rujna knjigu Les Fixeurs au Moyen Âge (Fikseri u Srednjem vijeku) hrvatske znanstvenice Zrinke Stahuljak s Odsjeku za komparativnu književnost i Odsjeka za Europske jezike i transkulturalne studije Kalifornijskoga sveučilišta u Los Angelesu (UCLA), koja je i direktorica tamošnjeg Centra za srednji vijek i renesansu.

Knjiga, koja je izazvala golem interes u Francuskoj, studija je o srednjovjekovnim ‘fikserima’, posrednicima između kršćana i muslimana, hodočasnika, misionara, trgovaca i vojnika.

Fikser je novinarski izraz za lokalnog suradnika koji rješava sve probleme koji mogu nastati u konfliktnim situacijama – on je po potrebi tumač, informator, vodič, posrednik, dobavljač, vozač i rješava sve što je potrebno novinaru ili vojnoj osobi za rad i preživljavanje u neprijateljskom okruženju.

Knjiga se referira i na sadašnjost jer se objavljivanje poklapa s katastrofalnim povlačenjem zapadnih snaga iz Afganistana, kada su tisuće afganistanskih fiksera ostavljene na milost i nemilost talibanima.

• Otkud tema fiksera i u čemu je važnost te tematike?

– Na sam izraz “fikser” sam naišla nakon što sam se već više godina bavila tom problematikom. Od kraja 90-ih godina sam objavljivala o suvremenoj teoriji prevođenja, posebice o prevođenju u ratnim situacijama, npr. članak “War, Translation, Transnationalism: Interpreters in and of the War (Croatia, 1991-1992)” koji je čak tri puta objavljivan. Pred desetak godina sam počela razmišljati o etici u prevodilaštvu i to me usmjerilo na tada najnovije objavljene članke o fikserima za američku vojsku u Iraku. To je bio termin koji sam dugo tražila da opišem iskustvo lokalnih prevoditelja za vrijeme ratova u bivšoj Jugoslaviji.

Uz prevođenje fikseri djeluju kao povijesni tumači, kulturni vodiči, pregovarači, informatori, a ponekad i vozači. Ukratko, oni su posrednici “naoružani” s nekoliko jezika i vještinama za preživljavanje u najtežim i najsloženijim situacijama, vrlo često opasnim po život. Drugim riječima, kada se prevođenje u sklopu novinarstva – posebice međunarodnog – te vojne aktivnosti i zapadnjačke intervencije gledaju kroz tu prizmu fiksera, posrednika, onda se dobije puno bogatiji kontekst posredništva koji sa sobom nosi složena etička, ekonomska, povijesna, kulturološka i slična pitanja.

• Kakvu su ulogu imali fikseri srednjeg vijeka, a koju danas i na koja područja društvenih i međudruštvenih odnosa te kakav utjecaj imaju?

– U knjizi se bavim razdobljem između 1240. i 1500. godine, tj. kasniji srednji vijek, kada su putovanja na istočnom Mediteranu i susreti između kršćana i muslimana postajali sve češći, prvenstveno između hodočasnika, misionara, ali i trgovaca. No, za razliku od 12. stoljeća, kršćani više nisu kontrolirali Jeruzalem, a nakon 1291. nisu imali pristup Svetoj zemlji jer su izgubili zadnje uporište na Bliskom Istoku (Akra). Pristup je ovisio o propusnicama mamlučkog sultana u Kairu. Čak i bez oružanih sukoba križarskih ratova, ti susreti su se uvijek odvijali u kontekstu neprijateljskih odnosa i napetosti. Nakon 1350., hodočašća, zahvaljujući venecijanskim galijama, postaju čisti turizam u organiziranim grupama.

Na Bliskom Istoku djeluju plaćeni fikseri – istočni kršćani, muslimani, Židovi – koji preuzimaju na sebe vođenje kršćana (katolika) na svetišta, ali usprkos ugovorenim uslugama, uvijek postoje sukobi i nesporazumi oko lošeg tretmana, izlaganja smrtnim opasnostima, krađama ili otmicama koje se otkupljuju pod cijenu života. Velika je ambivalentnost putnika prema fikserima o kojima im doslovce ovisi život. Ta bespomoćnost hodočasnika ukazuje na njihovo nepoznavanje jezika i kulture drugih vjera i nacija. Na tu osnovnu potrebu učenja stranih jezika zemalja u kojima se djeluje ili putuje, prvi su ukazali papini i zapadnjački kraljevski misionari na mongolski dvor u 13. stoljeću jer su kroz gorko iskustvo saznali da lokalni prevoditelji ne znaju prenijeti kršćanska vjerska načela. Okupacija Iraka i Afganistana od američke vojske je upečatljivi primjer te osnovne potrebe – i potpunog promašaja – jer se nije moglo naći dovoljno prevoditelja za arapski, a kamoli ljude, tj. fiksere koji bi orijentirali Amerikance kulturno, povijesno itd.

Taj primjer isto tako potvrđuje konstantu prisutnost latentnog i pritajenog sukoba u odnosima te ambivalentnosti između zapadnih vojski i afganskih fiksera jer su ih zapadnjaci usprkos velikoj pomoći svojih fiksera većinski napustili prilikom povlačenja u kolovozu 2021. Tako još traju debate kako relokalizirati fiksere u zemlje vojnika kojima su godinama nesebično pomagali, izlažući se smrtnoj opasnosti koja je sada pod režimom talibana veća nego ikad prije.

• Gdje i u čemu je uloga fiksera danas najvažnija?

– Uloga fiksera se čini bezvremenska – kako čovječanstvo prelazi iz sukoba u sukob, fikseri imaju uvijek posla u ratnim situacijama, intervencijama, a tim slijedom i u radu za novinare, izvjestitelje. Kad god je potrebna međujezična komunikacija, fikseri djeluju. Trenutno u Maliju francuska vojska koristi fiksere, a novinari da bi izvještavali o oružanim sukobima u Etiopiji, Mozambiku ili pak o narodnim pobunama u Bjelorusiji, Boliviji itd. Da bi prenijeli rasne prosvjede u Francuskoj 2020. ili općenito događaje u ne-anglofonskoj Europi, čak se i američki novinari moraju osloniti na fiksere. Bez fiksera se teško što može prenijeti i tako riješiti, bilo u sukobu ili u prijateljskim pregovorima.

Ali jedna od glavnih karakteristika fiksera je da su to nevidljivi ljudi, u sjeni, jer ne rade prvenstveno za svoju dobrobit nego onih koji ih zapošljavaju, glavni im je posao da im zaštite život i osiguraju informacije u rizičnim ili složenim situacijama. Funkcija fiksera je da se oni izlažu, kockaju sa svojim životom, a da bi osigurali život klijenta. Ta neravnoteža je vidljiva u rezultatu zapadnog povlačenja iz Afganistana – fikseri imaju nevjerojatni kapacitet pomoćnika, nezamjenjivog posrednika, a opet su potpuno bez ikakve moći pa nisu sami sebi mogli osigurati bijeg iz Afganistana. Ta posrednička situacija je stoga zanimljiva u etičkom i političkom smislu analize moći i odnosa snaga.

Etička i politička dimenzija se odigrava ne samo u međuljudskim nego i u međudržavnim odnosima. Jer svaki pojedini afganski fikser je spašavao živote brojnih zapadnjačkih vojnika, i time domaće, ali i međunarodne reputacije zemalja koje su se mogle dičiti svojim demokratskim uspjesima i humanitarnim akcijama. Dakle, fikseri djeluju i na mikro i na makro nivou, od osobne pomoći do podupiranja demokratskih misija čitavih država. Takva situacija naravno potiče na sljedeće pitanje – koji je dug država koji trebaju otplatiti fikserima? Države plaćaju fiksere da štiti živote vojnika, ako su njihovi životi spašeni, fikseri primaju plaću po ugovoru. Da li je time što je ugovoreni novac bio isplaćen uistinu otplaćen državni dug?

• U čemu se nekada, a u čemu danas ‘iscrpljuje’ njihova uloga, odnosno gdje su i zašto posebno značajni?

– Povlačenje zapadnih zemalja iz interventnih, vojnih situacija, posebice američko povlačenje iz Afganistana, kao i s ostalih ratišta npr. Sirija, gdje su Kurdi igrali glavnu ulogu fiksera, se s jedne strane može protumačiti potpunim neshvaćanjem uloge fiksera koja je državama bitna za vlastito održavanje u svjetskim odnosima. S druge strane, to je odbijanje da se kompromitira stajalište, bilo političko ili ekonomsko, tih zemalja izlaganjem i ovisnosti o nekim tuđim, tj. ne-američkim, stranim fikserima. Jer fikseri ukazuju na ranjivost zapadnih zemalja zbog manjka razumijevanja svega što jezične situacije nose sa sobom – kada se prevodi, riječi često nose povijesne i kulturne asocijacije, pune su značenja i “kodiranih” poruka, a ta složenost nije uvijek pristupačna.

Došlo je do percepcije da opasnost za zapadne zemlje leži u korištenju fiksera jer će ih oni izdati na terenu – u zapadnjacima stranoj zemlji – ili ako su relokalizirani na zapad će se pretvoriti u teroriste na domaćem terenu. A u biti je prava opasnost u nekorištenju fiksera u punom jezičnom i stručnom kapacitetu, odnosno povijesnom, kulturološkom, vjerskom, itd. U to smo se mogli uvjeriti za vrijeme ratova u bivšoj Jugoslaviji, npr. za pregovora oko budućnosti Bosne i Hercegovine.

Fikser nije samo prevoditelj, to je na neki način tumač kroz život koji time spašava život. No, zapadne zemlje ne žele biti dužnici, to je veliko pitanje suvereniteta koje se stalno postavlja, posebice danas, a granice su propusne jer kao što se ne može zaustaviti prijelaz virusa preko granica, tako i komunikacija cirkulira bez putovnica. Ni jedna zemlja ne može pretendirati na apsolutnu samostojnost. No, ovisiti u nekome tko nije 100 posto “naš” zahtjeva povjerenje i otvorenost, a svjedočimo upravo suprotnom. Pri tome, umjesto da zemlje formiraju vlastite fiksere, koji bi načelno bili “naši”, odustaje se od učenja stranih jezika u kulturološko-povijesnom smislu u korist “Globish“ (global English).

To ne može nikako doprinijeti boljem, nego samo lošijem razumijevanju drugih kojima se pokušava pomoći, i sve većoj ranjivosti zapadnih zemalja zbog potpunog nerazumijevanja situacija drugačijih od domaćih. Što onda potiče reakciju povlačenja, zatvaranja granica i slično, ukratko jedan začarani krug. Propusnost granica sasvim jasno ukazuje da nitko nije samostojan i ne može samog sebe spasiti, već se mora upustiti u rizik komunikacije i međuljudskih odnosa, koji su isto tako osnovica bilo kojeg međudržavnog odnosa. Međunarodna zajednica ovisi, kao što je uvijek ovisila, o fikserima.

• Koji su zaključci i temeljni nalazi Vaše analize?

– Rezultat i dalje teškog stanja u brojnim konfliktnim područjima je problem neshvaćanja jezika u bogatom kontekstu povijesti i kulture, umjesto čega se prihvaćaju najšturije komunikacijske vrijednosti kroz “Globish”. Tome pridonosi ponajviše odbijanje zapadnih zemalja da prihvate da nisu iznad drugih, da odnosi imperijalističke dominacije više ne vrijede, već da su uvijek u odgovornom odnosu s drugima. Odgovor zapadnih zemalja ne bi trebalo biti povlačenje već prihvaćanje da nisu dominantni i da su kao i svi drugi nekome dužni u tom stalnom protoku dugovanja i zaduživanja kroz komunikaciju i prevođenje. To je ono stvarno ekonomsko pitanje fiksera: Tko koga spašava i tko kome što duguje? Dominacija se ne može ostvariti povlačenjem iz komunikacije, ali svaka komunikacija zahtjeva reciprocitet. Zato afganski fikseri tako destabiliziraju samouvjerenost zapadnih zemalja jer postavljaju etičko i ekonomsko pitanje tko kome što duguje i kako to otplatiti.

Kao posljednji primjer, poučeni afganskim slučajem, Francuzi su promijenili tip ugovora sa svojim fikserima u Maliju tako da fikseri više ne mogu koristiti francusko zakonodavstvo da zatraže relokalizaciju u Francusku po završetku misije. Ali problem nije u tome da fiksere treba relokalizirati, problem je u tome da treba dobar vodič na terenu. Jer teren je ne samo logistika, nego i povijest i kultura. To je ono što zapadnjaci plaćaju kad unajmljuju usluge fiksera. Ako se mijenja ugovor i odnos prema fikserima, onda se smanjuje njihov doprinos uspjehu intervencije na stranom i nepoznatom terenu. To je nezamjenjivo. Bez toga, neuspjeh je osiguran.