Beskućnici, ljudi bez ‘papira’ i krova nad glavom

Kad izgube prebivalište, beskućnici gube pravo na dokumente, a time i pravo na socijalnu pomoć, zdravstvenu zaštitu, pravo glasa – postaju kategorija ljudi koja ne postoji.

Prema procjeni Ujedinjenih naroda, u svijetu je više od milijardu beskućnika (EPA)

Život beskućnika nije samo svakodnevno lutanje ulicama, spavanje u parkovima, napuštenim zgradama ili vagonima na sporednim kolosijecima. To nije samo život spremljen u jednu torbu ili vreću koju čovjek nosi sa sobom; nije samo ni život između prezira jednih i milosrđa drugih. To znači i biti s onu stranu građanskog života, u bezizlaznoj sivoj zoni, nepriznat od vlastite države.

Većina beskućnika nisu (čak ni) građani drugog reda. Formalnopravno, nisu ni građani, jer da bi to bili, da bi imali i konzumirali građanska prava i da bi država barem ispod oka bacila pogled na njih, najprije bi trebali imati osobnu iskaznicu. Bez nje ne mogu gotovo ništa i to je nulta, polazišna točka njihovih problema. Kazali su nam to i sugovornici.

U Hrvatskoj ima oko 2.000 beskućnika

Prema procjeni Ujedinjenih naroda, u svijetu je više od milijardu beskućnika. Podaci Europske unije kažu da ih je na prostoru njenih članica 2,7 milijuna, a u SAD-u, prema procjenama, oko dva milijuna. U malenoj Hrvatskoj službeno ih je oko 2.000. No, sve te brojke nisu pouzdane i uvijek valja računati da je beskućnika mnogo više.

“Za procjenu broja beskućnika koristimo definiciju UN-a, koja razlikuje dva tipa beskućništva – apsolutno i relativno. Apsolutno podrazumijeva uvjete u kojima ljudi nemaju ‘krov nad glavom’ te spavaju na otvorenom, u vozilima ili drugim mjestima koja nisu namijenjena za ljudsko stanovanje, dok relativno beskućništvo obuhvaća osobe koje imaju ‘krov nad glavom’, ali im nisu osigurani osnovni uvjeti potrebni za zdrav i siguran život, kao što su adekvatna zaštita od elementarnih nepogoda, pristup pitkoj vodi i sanitarnom čvoru, osobna sigurnost i drugo”, objašnjava Zvonko Mlinar, izvršni predsjednik Hrvatske mreže za beskućnike (HMB), koja okuplja nekoliko udruga i organizacija koje brinu o beskućnicima te drugim socijalno isključenim skupinama.

Prema procjenama, na koje se poziva, u Hrvatskoj gotovo 2.000 osoba živi u apsolutnom beskućništvu, odnosno bez ikakvog krova nad glavom, dok njih oko 10.000 živi u relativnom beskućništvu.

“Ako bi se procjena obavljala prema ETHOS tipologiji Federacije nacionalnih organizacija koje rade s beskućnicima (FEANTSA) i koju koristi većina članica EU-a, a s isključenjem druge skupine (imigranti, žrtve obiteljskog nasilja, zatvorenici…), broj beskućnika u Hrvatskoj bi bio znatno iznad procijenjenog broja HMB-a, a posebice službenih podataka koji se koriste radi utvrđivanja mjera za skrb o beskućnicima i razvoj socijalnih usluga koje doprinose integraciji i socijalnom uključivanju beskućnika”, kaže Mlinar.

Zagreb kao ‘posljednja šansa’

Prema hrvatskom Zakonu o socijalnoj skrbi, beskućnik je osoba bez mjesta stanovanja i sredstava kojima bi namirio potrebu stanovanja, a privremeno je smještena u prihvatilište ili prenoćište ili boravi na drugim javnim mjestima koja nisu namijenjena za stanovanje. U Hrvatskoj je apsolutnih beskućnika najviše u Zagrebu – službeno ih je oko 1.000, polovica od ukupnog službenog broja u čitavoj Hrvatskoj. Procjenjuje se da je gotovo trećina od tog broja došla u Zagreb iz drugih krajeva.

“Došli su u potrazi za poslom i radi razvijenih socijalnih usluga koje im omogućuju zadovoljenje osnovnih potreba, poput prehrane u karitativnim pučkim kuhinjama. U Zagrebu je i najmanje 3.000 takozvanih relativnih beskućnika, osoba u riziku od beskućništva koji žive u derutnim objektima i stanovima bez najosnovnijih uvjeta, najčešće bez grijanja i električne energije”, kaže Mlinar.

I Mile Mrvalj, predsjednik udruge Fajter, bivši beskućnik koji se sada preko spomenute udruge bori za prava beskućnika, kaže da službene brojke ne odgovaraju stvarnom stanju. Za svoje tvrdnje daje i konkretan primjer.

“Postoje pučke kuhinje Crvenog križa u kojima se mogu hraniti svi oni koji su socijalni slučajevi i koji imaju osobne iskaznice. Među njima je i jedan broj ‘skrivenih’ beskućnika, odnosno onih koji imaju fiktivne adrese, a time i osobne iskaznice, pa imaju pravo i na socijalnu pomoć. Oni žive u neadekvatnim uvjetima, u ruinama, i oni se mogu hraniti u pučkim kuhinjama Crvenog križa. Postoje i pučke kuhinje Caritasa – u Zagrebu ih ima pet – gdje se mogu hraniti i beskućnici, jer tamo nitko ne traži dokumente, ni osobnu iskaznicu, ni iskaznicu Centra za socijalnu skrb. Postavlja se pitanje za koga onda te pučke kuhinje pripremaju 4.000 obroka dnevno? Dakle, broj beskućnika je sigurno mnogo, mnogo veći, ali možemo samo nagađati koliki je”, kaže Mrvalj.

‘Spavaonica’ na Gradskom kolodvoru

Ministarstvo nadležno za socijalnu skrb barata podatkom o sveukupno petstotinjak beskućnika u Hrvatskoj. Mlinar kaže da je taj podatak točan, ali da je riječ samo o beskućnicima s prijavljenim prebivalištem na adresi centara za socijalnu skrb kako bi ishodili osobnu iskaznicu. U Hrvatskoj postoji 14 prenoćišta i prihvatilišta za beskućnike u 11 gradova: Zagrebu, Varaždinu, Karlovcu, Rijeci, Puli, Osijeku, Zadru, Splitu, Kaštel Gomilici, Šibeniku i Dubrovniku. Beskućnici su uglavnom muškarci, prosječne dobi 52 godine, najčešće samci ili razvedeni.

“U prihvatilištima ili prenoćištima trenutno je oko 350 beskućnika, iako su ukupni kapaciteti oko 450 mjesta. Beskućnici ne žele u prihvatilišta jer smještajem gube zajamčenu minimalnu naknadu, odnosno ostaju bez ikakvog prihoda. Uskraćena im je čak naknada za osobne potrebe u iznosu od 100 kuna [13,5 eura] mjesečno, jer centri za socijalnu skrb ne donose rješenje za njihov smještaj, a naknada se ne može ostvariti bez rješenja o smještaju”, objašnjava Mlinar.

Najveći dio beskućnika, dodaje, boravi na javnim mjestima i u objektima koji nisu namijenjeni za stanovanje, pa navodi primjer zagrebačkog Glavnog kolodvora, na kojem boravi između 70 i 100 beskućnika, što ga trenutno čini njihovim najvećim prenoćištem u Hrvatskoj.

Zakonom o socijalnoj skrbi propisuje da su veliki gradovi i gradovi sjedišta županija dužni u proračunu osigurati sredstva za uslugu prehrane u pučkim kuhinjama, kao i pružanje usluga smještaja u prihvatilišta ili prenoćišta za beskućnike, ali unatoč tomu većina gradova nije ispunila tu zakonsku obvezu.

Zakoni su dobri, ali se ne provode

Još je teže beskućnicima u manjim sredinama, jer su prepušteni sami sebi ili dobrim ljudima oko sebe. Potvrđuje to i Mrvalj.

“Ako je neki beskućnik, recimo, iz Siska, gdje nema prenoćišta, što će on tamo? On dođe u Zagreb, jer je veći grad. Ovdje ima više pučkih kuhinja, može skupljati boce po kantama za smeće, ako hoće može i prosjačiti, a možda nađe i neki poslić. Ali, u Zagrebu ne može ostvariti nikakvo pravo, jer ga odavde tjeraju natrag u Sisak. A tamo je izgubio sve i nema ni prenoćišta”, kaže Mrvalj, koji se iz beskućništva izvukao upravo zahvaljujući dobročiniteljima koji su mu pomogli.

Ističe kako Hrvatska ima nekoliko dobrih zakona za beskućnike, ali je problem u tome što se ti zakoni ne provode.

“Kada jedan beskućnik, obespravljen, počne tražiti ono što mu zakon garantira, to traje mjesecima, a on nema nikakav mehanizam da traži pravdu. On ne može osobno pokrenuti sudski spor niti ikome može dati punomoć da ga zastupa, jer nema osobnu iskaznicu. Ti ljudi naprosto nisu u sustavu”, kaže Mrvalj.

Kategorija ljudi koja ne postoji

Prema njegovim riječima, glavni problem svih beskućnika je osobna iskaznica, koja je ustavno pravo tih ljudi.

“Oni imaju domovnicu, imaju svoj OIB, a zašto onda ne mogu imati i osobnu iskaznicu? Beskućnik u Hrvatskoj kad izgubi mjesto prebivališta onda nema pravo na osobnu iskaznicu, a ako nema osobnu iskaznicu, onda nema ni pravo na socijalnu pomoć, na zdravstvenu zaštitu i nema pravo glasa na izborima. To znači da su beskućnici kategorija ljudi koja ne postoji”, kaže Mrvalj.

I Mlinar ističe taj problem kao gorući, jer većina beskućnika koji nisu obuhvaćeni smještajem, odnosno beskućnici koji prebivaju na javnim mjestima i u napuštenim objektima, nemaju valjanu osobnu iskaznicu. Privremeno smješteni beskućnici, dodaje, najčešće su prijavljeni na fiktivnim adresama, poneki na adresi centra za socijalnu skrb ili adresi prihvatilišta, odnosno prenoćišta.

“Samo 10 posto korisnika privremenog smještaja prijavljeno je na adresama centara za socijalnu skrb. Većina beskućnika koji nisu obuhvaćeni smještajem nemaju valjanu osobnu iskaznicu. Oni koji je imaju u većini slučajeva su odjavljeni s navedene adrese prebivališta, zbog čega im policija često poništava osobnu iskaznicu”, tumači situaciju Mlinar.

Nisu više ono što su ranije bili

U Hrvatskoj mreži za beskućnike kažu kako beskućnici više nisu ono što su bili početkom 90-tih godina prošlog stoljeća, odnosno samci kojima su skitnja, alkoholiziranje, prosjačenje i druga asocijalna ponašanja stil življenja. Beskućnici su danas radno sposobne nezaposlene mlađe osobe, starije radno sposobne osobe koje čekaju prvi uvjet za ostvarivanje mirovine, psihički bolesne i starije osobe kojima sustav ne osigurava korištenje prava na smještaj u domu ili udomiteljskoj obitelj, obitelji s djecom koje strepe od izdvajanja djece zbog nemogućnosti osiguravanja primjerenih uvjeta za razvoj i život, mlade osobe nakon izlaska iz institucionalnih oblika skrbi po punoljetnosti, osobe s intelektualnim teškoćama, branitelji i druge skupine korisnika socijalne skrbi.

“Sami beskućnici kao uzrok vlastitog beskućništva na prvom mjestu ističu gubitak posla, zatim dugotrajnu nezaposlenost, nedovoljnu pomoć i podršku društva u životno nepovoljnim situacijama te financijske probleme. Rjeđi su uzroci koji se odnose na narušeno tjelesno zdravlje te narušeni obiteljski odnosi i nedovoljna obiteljska podrška u trenutku životnih problema”, ističe Mlinar.

Izvor: Al Jazeera

Povezane

U Washingtonu su zbog epidemije zatvoreni kafići, tržni centri i restorani, pa mnogi beskućnici nemaju gdje boraviti. Procjenjuje se da ih tamo ima desetak hiljada. Donedavno su noću boravili u skloništima, ali sada to nije moguće zbog izbjegavanja okupljanja u punim prostorijama. Jedino što im preostaje je živjeti doslovno na ulicama.     

Published On 21 Apr 2020

Riziku zaraze korona virusom posebno su izloženi oni koji žive na ulicama Beograda. Ko i na koji način pruža zdravstvenu pomoć beskućnicima u tom gradu Beogradu, kojih prema neslužbenim procjenama ima više od hiljadu, u priči Anne Marie Ćurčić.

Published On 18 Jul 2020
Više iz rubrike TEME
POPULARNO