Nijaz Alispahić: Vremena nikada nisu bila pogodnija za dramske pisce

Zlatnim lovorovim vijencem za doprinos umjetnosti teatra Festivala MESS krunisana je dugogodišnja karijera bosanskohercegovačkog književnika i dramaturga.

Nijaz Alispahić posvetio je život teatru i književnosti (Festival MESS)

Šest decenija rada bosanskohercegovačkog književnika i dramaturga Nijaza Alispahića obilježilo je bogato stvaralaštvo i neizbrisiv trag koji je ostavio kako na književnoj, tako i na pozorišnoj sceni.

“Moj slučaj je pomalo specifičan, jer sam cijelog svog života kao umjetnička pojava, kao pisac, bio između dvije strane – jedna je pozorište, a druga je književnost”, kaže Alispahić, koji u svom umjetničkom opusu obuhvata široko polje izražavanja – od poezije, proze, drame, mnogih dramatizacija, radova iz teatrologije i kritike, esejistike i publicistike, pozorišne i televizijske režije, istraživanja književno-dramske baštine.

Nakon brojnih nagrada, koje svjedoče bogatstvu i uspjehu njegovog stvaralaštva, Alispahićeva karijera krunisana je Zlatnim lovorovim vijencem za doprinos umjetnosti teatra koji mu je dodijelila Direkcija Međunarodnog teatarskog festivala MESS.

“Doživljavao sam i dobre uspjehe i razočarenja, ponekad čak i napade. Ipak, moram biti zadovoljan, jer bio je to jedan bogat stvaralački život”, ističe Alispahić.

  • Zlatni lovorov vijenac za doprinos umjetnosti teatra posljednja je u nizu nagrada koje ste dobili za svoj rad. Kako Vi, generalno, doživljavate nagrade i šta Vam konkretno ova predstavlja?

– Bit ću vrlo iskren, jer postoji mišljenje kod nekih književnika i umjetnika da im nagrade ne znače mnogo. Međutim, niko nije imun kada se nešto takvo dogodi, a stvaraoci ipak vole da se nešto i u formi nagrade prizna.

Kada mi je direktor Festivala MESS Nihad Kreševljaković javio da sam dobitnik ove nagrade, bio sam, prije svega, iznenađen, jer smo mi penzioneri – a ja sam podugo penzioner – malo na margini. Rekao sam mu da sam prijatno iznenađen i da sam radostan zato što me se neko sjetio, pogotovo jer je u pitanju branša kojom sam se ja bavio decenijama i eto, uradio nešto što je značajnije. Pored toga, to je specijalna nagrada koja nosi prelijepu naslovnu sintagmu – Zlatni lovorov vijenac za doprinos teatarskoj umjetnosti. Počašćen sam i zahvalan Kreševljakoviću i direkciji MESS-a što su me se sjetili.

  • Kolika je važnost Festival MESS kada govorimo o afirmaciji dramskih autora?

– Situacija je takva da i u ovo ružno vrijeme uvijek imamo nekih manifestacija i festivala po Bosni i Hercegovini. Međutim, nije to više tako kako je nekada bilo. U cijeloj Bosni i Hercegovini, ali i regiji, postojale su zaista ozbiljne, dignitetne smotre teatra – od festivala, druženja, putovanja, učestovanja u određenim aktivnostima – međutim, sada je to drugačije. Kada govorimo o Sarajevu, na samom vrhu bio je upravo Festival MESS. To je festival koji ima dugu tradiciju i odlično radi, čak i u ovim uslovima pandemije – ne samo ove koronavirusne, već u uslovima raznih pandemija. MESS je ozbiljan i veoma značajan kulturni događaj koji uspješno doprinosi ukupnoj situaciji kada je teatar u pitanju .

  • Kakva je trenutna uloga teatra u Bosni i Hercegovini? Koliko teatar kao umjetnički medij ima snage da bude društveno relevantan u vremenu u kojem danas živimo?

– Društvene mreže i razni noviteti u medijskom prostoru, u komuniciranju, su jedna strana koja na neki način može utjecati pozitivno ili negativno na teatar i na ono što se sa teatrom događa. Međutim, veći je problem to što je društvena datost potpuno stavila sve to na marginu i dovela u pitanje. Čak mogu kazati da je odnos politike prema umjetnosti uopće u strašno lošem stanju i da nikada nije bilo gore.

  • Kako komentirate bosanskohercegovačku dramsku scenu? ? Kakva je pozicija dramskih autora danas i kakav odnos bosanskohercegovačko pozorište ima prema domaćim dramskim piscima?

– To je uvijek malo problematično. Dosta je onih koji su pokušali da budu dramski pisci, ali uistinu ima i dosta teatrologa. Nekada je Bosna i Hercegovina imala Udruženje dramskih autora, Udruženje pozorišnih kritičara i teatrologa i sve se to drugačije odvijalo. Međutim, danas stvari teže idu. Pozorišna kritika skoro da ne postoji, pala je na nekoliko slova osoba koje se vjerovatno više iz ljubavi i zaljubljenosti u teatar i umjetnost bave njom, dok smo prije imali dosta ljudi koji su u pozorišnoj kritici valorizirali sve što se dešava u pozorišnoj umjetnosti.

U svakom slučaju, postoji dramska književnost, postoje pisci, javljaju se vrlo talentirani, vrlo obrazovani ljudi koji znaju dobro raditi svoj posao. U cijeloj regiji postoji čitav niz imena među mlađim ljudima koji polako pronalaze svoje mjesto u teatarskoj stvarnosti. Istina, teže se probijaju, međutim ni pozorišta nisu u situaciji da budu aktivnija u odnosu na pisce. Vidite da se sada najčešće prave predstave u kojima igra dvoje glumaca, do petero, nema ansambl predstava, nema značajnijih projekata, tek poneko – od slučaja do slučaja. Nije to slučaj samo u Bosni i Hercegovini, nego i u drugim državnim sredinama, a valja to predeverati. Nadam se da će doći bolja vremena i da će im budućnost otvoriti prostore, uz napomenu da vremena, možda nikada u historiji, nisu bila pogodnija za dramske pisce, komediografe, kritičare, nove pisce prozne itd.

  • U književnosti južnoslovenskih prostora ostavili ste dubok trag kao autor drama i libreta za opere koje tematiziraju događaje iz historije i kulturne baštine Bosne i Hercegovine. Šta je, prema Vašem mišljenju, dramski izazovnije – pisati komade koji tematiziraju prošlost ili fokusirati pažnju na savremene i teme koje se bave društvom danas?

– Kada su u pitanju opere, ja sam više bio vezan za tradiciju, za neke historijske pojave i ličnosti. Moje su dvije drame – jedna je Zmaj od Bosne o Husein kapetanu Gradaščeviću, a druga je Hasanaginica, koja je iz naše tradicije. Mi imamo petnaestak drama pisanih po motivima naše najpoznatije balade – Hasanaginice – a među njima sam i ja. Nisam za to da se zapostavlja historija, jer mi historijske događaje uvijek možemo tumačiti na novi način. Smatram da se treba baviti prošlošću, ne samo zbog toga što je historia magistra vitae, nego i zato što ima mnogo uzbudljivih pojava i ličnosti koje nas, ukoliko pričamo o njima na dramski način, itekako mogu opametiti, naučiti i uputiti stazama koje su normalnije nego što su ove danas.

  • Spomenuli ste teške uvjete u kojima djeluje bosanskohercegovački teatar danas. Kakva je, prema Vašem mišljenju, budućnost teatra?

– Optimista sam, mislim da će se morati ovo sve izmijeniti. Bez promjene, bez nekih novih pojava, pokreta, nema normalnog života – ni političkog, ni ekonomskog, ni kulturnog… Vjerujem da će doći vrijeme kada će situacija biti radikalno drugačija – i kada je riječ o dramskoj književnosti, i kada je riječ o pozorištu.

Izvor: Al Jazeera

Povezane

Više iz rubrike TEME
POPULARNO