Može li jedan sudija donijeti novu nadu hrvatskom pravosuđu

Hrvatski parlament, predvođen vladajućom HDZ-ovom većinom, za predsjednika Vrhovnog suda imenovao je Radovana Dobronića, sudiju koji najavljuje promjene i donosi novu atmosferu.

Politički proces koji je prethodio Dobronićevom imenovanju bio je sve, samo ne pravocrtan (Patrik Macek / Pixsell) (Pixsell)

Premda je tek imenovan predsjednikom najvišeg suda u Hrvatskoj, već je sada jasno da će Radovan Dobronić u povijesti hrvatskog pravosuđa ostati zapamćen kao važno ime. Već sam proces njegova imenovanja na čelo Vrhovskog suda, naime, unio je novu nadu u poboljšanje hrvatskog pravosudnog sustava, a prvi Dobronićev javni istup potvrdio je da ta nada, što se njega tiče, nije isprazna.

Radovan Dobronić 61-godišnji je donedavni sudac Trgovačkog suda u Zagrebu, kojega je Hrvatski sabor prije nekoliko dana imenovao predsjednikom Vrhovnog suda. Bilo je to glatko, premoćno imenovanje: dobio je više nego dvotrećinsku većinu, 120 od ukupno 151 glasova parlamentarnih zastupnika.

No politički proces koji je Dobronićevu imenovanju prethodio bio je sve, samo ne pravocrtan. Prvi put u povijesti pravosuđa samostalne Hrvatske, dogodilo se da imenovanje predsjednika Vrhovnog suda kasni: prethodnom predsjedniku Vrhovnog suda Đuri Sessi mandat je istekao još prije tri mjeseca, 20. srpnja ove godine, pa je tu prazninu, sukladno zakonu, morao ispuniti dotadašnji zamjenik predsjednika Vrhovnog suda Marin Mrčela, a vjerodostojni stručni krugovi takvo su stanje nazivali čak i ustavnom krizom.

No, izbor nasljednika Đure Sesse trajao je mnogo duže od tri mjeseca, koliko je Vrhovni sud bio bez predsjednika. Procedura se pretvorila u višemjesečni politički okršaj premijera i predsjednika HDZ-a Andreja Plenkovića i predsjednika Republike Zorana Milanovića. Taj je sraz – osim očitog sukoba taština dvojice politički suprotstavljenih vršnjaka poteklih iz ureda ministarstva vanjskih poslova – na javno svjetlo iznio i strateške probleme koji opterećuju hrvatsko sudstvo, kao i snažne otpore početku njihova rješavanja što dolaze iz samog pravosuđa.

Radovan Dobronić, kojega je na kraju hrvatski parlament ipak imenovao, postao je simbolom volje da se ti otpori počnu prevladavati.

Zakonska preklapanja ovlasti u izboru

Uzrok višemjesečnom sukobu premijera i predsjednika uzrokovan je zakonskim preklapanjem ovlasti u izboru: prema Zakonu o sudovima, kandidata za predsjednika Vrhovnog suda imenuje predsjednik Republike, ali Državno sudbeno vijeće – tijelo koje imenuje suce – istodobno raspisuje javni poziv, neku vrstu javnog natječaja na koji se mogu javiti kandidati za predsjednika Vrhovnog suda.

Ta zakonska odredba omogućuje uzajamne blokade – jedna se i dogodila – ali i različita pravna tumačenja. Jedno od njih, koje podržava i novi predsjednik Vrhovnog suda Dobronić, jest i to da je odredba o raspisivanju javnog poziva u Zakon o sudovima unesena prije tri godine zato da bi se predsjedniku Republike, koji je neovisan o strankama i parlamentarnoj većini, ograničila ustavna ovlast da sam predlaže predsjednika Vrhovnog suda.

Kako bilo, u procesu imenovanja novoga predsjednika Vrhovnog suda ta je odredba doživjela čak i preispitivanje ustavnosti na Ustavnom sudu, ali ju je Ustavni sud u ožujku ove godine – uz žestoke kritike koje mu je više puta uputio predsjednik Republike – proglasio ustavnom, pa je predsjednik Milanović bio prisiljen tražiti kompromis s parlamentarnom većinom. Situacija je, naime, takva da većina u parlamentu može zaobići svaki predsjednikov prijedlog, premda, predsjednika Vrhovnog suda ne može izabrati mimo njegova prijedloga. U jednu riječ, moraju se dogovoriti; ako ne uspiju, najviši sud u zemlji ostaje bez čelne osobe.

Sadašnji Zakon o sudovima, dakle, prisiljava predsjednika Republike i parlamentarnu većinu da pronađu kompromis u imenovanju predsjednika Vrhovnog suda. Zoran Milanović i Andrej Plenković ovaj su put to ipak uspjeli učiniti, demonstrirajući napokon političku zrelost, premda se velik dio njihove gotovo jednogodišnje političke bitke iscrpljivao u osobnim nadmudrivanjima preko medija, koje je javnost jednodušno doživljavala kao nezrele i neprimjerene.

Odbijanje Milanovićevog prvog izbora

Iz višemjesečnog procesa izbora svakako valja izdvojiti odbijanje HDZ-ove parlamentarne većine da za predsjednicu Vrhovnog suda prihvati predstojnicu Katedre za kazneno pravo na Pravnom fakultetu u Zagrebu i jednu od najuglednijih hrvatskih pravnih stručnjakinja Zlatu Đurđević, koja je bila prvi izbor predsjednika Republike za položaj voditeljice najvišeg suda u državi.

Obrazloživši svoju odluku proceduralnim razlozima, vezanim baš uz tumačenje spomenutih zakonskih odredbi, HDZ-ova je parlamentarna većina u lipnju ove godine, nepun mjesec prije isteka mandata predsjedniku Vrhovnog suda Đuri Sessi, odbila imenovati Zlatu Đurđević, koja je neprijeporan pravosudni autoritet, i koja se u svom programu zauzimala za “učinkovitiji, neovisniji, transparentniji i odgovorniji rad pravosuđa”.

No, za razliku od mnogih kojima slične formulacije služe tek kao fraze, Zlata Đurđević nije prezala od toga da odredi i razloge zbog kojih je hrvatsko pravosuđe, prema njezinom mišljenju, danas “samostalan i samodostatan sustav” za koji praksa pokazuje da je “neprobojan”.

“Sudstvo je postalo autonomna i izolirana strukovna ili profesionalna organizacija koja sama sebe bira, i to na temelju kriterija koje sama postavlja, i sama se ocjenjuje, sama sebe obrazuje i ispituje, zatim sama sebe stegovno progoni te se sami razrješuju”, upozorila je Đurđević.

Dogodilo se to, prema njezinoj ocjeni, zato što je HDZ Franje Tuđmana devedesetih uništio hrvatsko pravosuđe.

“Nema dvojbe da je sadašnja kriza u pravosuđu posljedica devastacije pravosuđa u 90-ima, o čemu ne svjedoče samo medijski zapisi iz tog vremena, sjećanja brojnih sudionika aktualnih događanja, znanstveni radovi, već i presude Ustavnog suda Republike Hrvatske, kao i Europskog suda za ljudska prava”, tvrdnja je Zlate Đurđević.

‘Politika nije poštovala ni Ustav ni zakone’

“Poslije 1990. godine u Ustavu je bila zagarantirana neovisnost sudstva, ali politika nije poštovala ni Ustav ni zakone toga vremena. Sudska upravna hijerarhijska organizacija organizam je koji ima vlastiti život i razvoj. Trauma koju je sudstvo devedesetih doživjelo od politike, rezultirala je zatvaranjem prema drugim granama vlasti, zahtjevom za isključenjem bilo kakvog utjecaja politike, politika i sudstvo postali su dvije antagonističke i nepomirljive djelatnosti”, ustvrdila je ugledna pravnica.

Takvim je tvrdnjama Zlata Đurđević izravno napala samu srž službene ideologije hrvatske vladajuće stranke, koja tvrdi da je najzaslužnija za formiranje uspješne države i današnje članice EU, s temeljnim funkcijama koje, zahvaljujući HDZ-u, djeluju besprijekorno. Kandidatkinja predsjednika Republike za predsjednicu Vrhovnog suda imala je hrabrosti neizravno osporiti baš taj temelj političkog samopouzdanja hrvatske vladajuće stranke, ma koliko ono bilo naočigled neopravdano.

U takvim stavovima, a ne u proceduralnim pogreškama, treba tražiti razloge zbog kojih je HDZ-ova parlamentarna većina rezolutno odbila podržati Zlatu Đurđević za predsjednicu Vrhovnog suda. No, nakon što je ta epizoda završena, a predsjedanje Vrhovnim sudom preuzeo zamjenik dotadašnjeg predsjednika Marin Mrčela, zemlji je zaprijetila čak i ustavna kriza.

Predsjednik Republike potom je, u kolovozu ove godine, za predsjednika predložio Radovana Dobronića, suca Trgovačkog suda, poznatog po povijesnoj presudi iz srpnja 2013. godine, kojom je u korist građana razriješio kreditnu krizu što je bila potresla cijelo hrvatsko društvo: nagli rast otplatnih rata za kredite u švicarskim francima. Dobronić je, kao sudac Trgovačkog suda, u sudskom predmetu koji je protiv ugovora za takve kredite pokrenula udruga oštećenih građana Franak, proglasio nevažećima valutne klauzule zbog kojih su tečajne razlike učinile da krediti u švicarskim francima enormno narastu u samo nekoliko mjeseci, i tako mnoge građane otjeraju u dužničko ropstvo.

Ovaj put, premijer Andrej Plenković s mnogo je manje otpora dočekao prijedlog predsjednika Republike, usprkos tome što Radovan Dobronić nije krio da uvelike dijeli uvjerenja Zlate Đurđević, koju smatra “ledolomcem u postupku izbora čelne osobe sudbene vlasti u Hrvatskoj”.

Kako bilo, hrvatski je parlament, predvođen vladajućom HDZ-ovom većinom, u petak, 15. listopada, za predsjednika Vrhovnog suda imenovao Radovana Dobronića, suca koji najavljuje promjene i donosi novu atmosferu, dok kandidat kontinuiteta, dosadašnji vršitelj dužnosti predsjednika Vrhovnog suda Marin Mrčela, nije dobio povjerenje.

Time je, na zadovoljstvo opće i pravničke stručne javnosti – premda vjerojatno ne i svih pravosudnih krugova – povoljno okončan višemjesečni proces izbora predsjednika Vrhovnog suda, koji je više puta u tom razdoblju izgledao kao da je zapeo u slijepoj ulici. Ipak nije, pa se može konstatirati da je hrvatska demokracija dobila novo i važno iskustvo u umijeću dobrog političkog kompromisa međusobno teško pomirljivih političara. Ili, kako je to formulirao novi predsjednik Vrhovnog suda Radovan Dobronić: “Nakon svega, dobra je činjenica da je javnost prvi put počela ozbiljno razmišljati o sudbenoj vlasti. (…) Na kraju su se ipak pokazale i dobre strane Ustava da na prijedlog predsjednika Sabor odlučuje o čelnoj osobi sudbene vlasti”.

Odmah uzburkao pravosudne i društvene vode

I već u prvom javnom istupu, Dobronić je uvelike uzburkao ustajale pravosudne, ali i društvene vode, navikle na bussines as usual. U prvom intervjuu poslije imenovanja, koji je dao novinaru hrvatskog tjednika Nacional Draganu Đuriću, Dobronić je među ostalim kazao kako je obveza hrvatskih sudova da primijene pravo EU, kako bi “građani napokon prvi put osjetili i koristi od članstva Hrvatske u EU”.

“Sada su prava potrošača znatno veća nego što su bila, a mi to u Hrvatskoj ne provodimo”, ustvrdio je. “Ne provodimo ih zato što Vrhovni sud dosad uopće nije želio zauzeti stajalište o potrošačkim pravima, a morao je to učiniti”.

Takav otvoren i jasan zahtjev sudovima u Hrvatskoj dosad je bio posve netipičan za nekoga tko u istim tim sudovima i radi. No Dobronić nije najavio samo to: upitan što od Vrhovnog suda pod njegovim predsjedanjem mogu očekivati kreditni dužnici koji su tužili banke na temelju njegove presude iz 2013. godine, Dobronić je upozorio da ne smije komentirati predmete koji su pred sudom kojim sada presjeda, ali je i usprkos tome obećao da će “zatražiti krati izvještaj o stanju tih predmeta da bih vidio u kojem je roku izgledno njihovo rješavanje”.

“S obzirom na to da se radi o tisućama ljudi koji su zainteresirani za rješenje tog problema, postoji opravdani razlog da se tim predmetima dade prioritet”, kazao je.

Dodao je, štoviše, kako je problem puno širi od problema koji je razriješila njegova presuda iz 2013. godine.

“Ima puno ugovora o kreditima u švicarskim francima koji ne potpadaju pod kolektivnu presudu. Stradali su i mali obrtnici, mala trgovačka društva, mali OPG-ovi. To je bila ogromna kontaminacija. Imamo čitavo more lošeg i pogrešnog ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule. Ponavljam ono što sam rekao i u Saboru: kao uzor treba uzeti Njemačku i Francusku”, kazao je Dobronić.

Svakako, golema je promjena da predsjednik hrvatskog Vrhovnog suda tako otvoreno raskrinkava praksu banaka u stranom vlasništvu koje djeluju u Hrvatskoj. Dobronićev prethodnik Đuro Sessa o takvim stvarima baš nikada nije govorio, a nije ni njegov zamjenik Marin Mrčela, protukandidat kojega je Dobronić u Saboru pobijedio.

Zbog tih izjava, ali i drugih svježih i važnih analiza koje je Radovan Dobronić najavio u svom programu i prvim javnim istupima nakon imenovanja, ne treba čuditi što je novinar Nacionala, šetajući središtem Zagreba s novoizabranim predsjednikom Vrhovnog suda, zaključio kako je Dobronić “doživljen i kao donositelj nove atmosfere u hrvatsko pravosuđe, nove nade”.

“Ljudi su mu na cesti prilazili čestitajući, pružajući mu potporu”. “No”, zaključio je novinar kojega je iskustvo naučilo oprezu, “je li to bio i znak novog povjerenja u hrvatsko pravosuđe, tek će se vidjeti”.

Valja se nadati da jest – jer, sudstvo kvalitetnije od postojećega vrijednost je koju Hrvatska treba kao gladan kruha.

Izvor: Al Jazeera

Povezane

Više iz rubrike TEME
POPULARNO