Vahidin Preljević: Dodik je ekstremni, šovinistički nastrojeni nacionalista

Posljednji performans koji je član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Milorad Dodik izveo u zgradi državnog Predsjedništva u Sarajevu mnogi su protumačili kao najvulgarniji vid derogiranja najviše državne institucije u zemlji.

Bahato i provokativno konzumiranje pića, uz harmonikaša i narodnjački repertoar, skrenuli su pažnju od mnogih važnih stvari, koje u političkom smislu “pogađaju“ zemlju, a Dodik je na fonu političkog odlučivanja zadržao ustaljeni obrazac ponašanja.

Sve su to bili razlozi za razgovor s germanistom i profesorom Filozofskog fakulteta u Sarajevu Vahidinom Preljevićem, koji Dodikovo ponašanje razumijeva u njegovom kontinuiranom negiranju države Bosne i Hercegovine, a ne kao činove nepovezanih “klovnovskih“ eskepada. Takvo tumačenje se profesoru Preljeviću uopće ne sviđa, jer skreće pažnju od suštine stvari i zato upozorava da se ne treba zanemarivati ideološka strana Dodikovog javnog ponašanja.

“Ona se često zanemaruje kad se Dodika želi predstaviti isključivo kao pragmatika, koji se, eto, samo služi retorikom radikalnog nacionalizma. Taj narativ, koji često nalazimo i u međunarodnim krugovima, je nepotpun. Jer, Dodik uistinu jeste, i to već izvjesno vrijeme, ekstremni, šovinistički nastrojeni nacionalista, koji još uz to izraziti autokrata i suštinski antidemokrata, u kojem nalazimo i i elemente neofašizma-“

• U PEN centru ste nedavno pokrenuli inicijativu da se asocijacija oglasi povodom ‘opasnog ugrožavanja mira u Bosni i Hercegovini’. Najveća prijetnju miru, kako piše u inicijativi, je ponašanje Milorada Dodika, koje podsjeća na ponašanje Radovana Karadžića od prije tačno 30 godina. Mislite li da će međunarodna zajednica sankcionirati Dodikovo političko ponašanje?

– Ne znam zaista, procjenjujem da će doći do sankcija u nekoj formi, ali bojim se da neće biti dovoljne i da neće biti na vrijeme. Očito je da Evropska unija oklijeva i da ne može usaglasiti stavove, jer je za takvu odluku potreban konsenzus. Čini se da se tom zajedničkom stavu EU-a najviše suprostavljaju one članice čiji su državnici desničari i populisti. Opet, moguće je da neke veće države, među njima i Njemačka, samostalno uvedu sankcije Dodiku.

Međutim, volio bih istaknuti jednu drugu stvar. Prava sankcija za Dodika trebala bi doći od bosanskohercegovačkih institucija, prije svega pravosudnih. Ja sam pravnički laik, pa govorim sa zadrškom, ali ne mogu da vjerujem da se pomenuti političar nije višestruko ogriješio o nekim zakonskim odredbama: posve je očito da on i njegova klika svojim djelovanjem stvaraju atmosferu straha i nesigurnosti, podstiču na nasilje, izazivaju opću opasnost, najavljuju i, što je važnije, pripremaju napad na ustavni poredak, teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine i, usput budi rečeno, jedan međunarodni mirovni sporazum.

Neki tvrde da se može krivično goniti tek kad nešto konkretno učini. Ta mi je argumentacija neprihvatljiva, opet govorim laički. Zamislimo situaciju u kojoj policija ima ozbiljne indicije da neka teroristička grupa priprema napad, ubistvo ili nasilje. Da li će čekati da se ubistvo dogodi, ili će intervenirati prije toga upravo da bi spriječila krivično djelo i zaštitila žrtve? Mislim da je odgovor jasan. Dokaza u ovom slučaju je napretek, gospodin Dodik ih ne skriva, svakodnevno nas obasipa njima. Tako i naši pravosudni organi moraju djelovati na vrijeme da bi spriječili krivično djelo, koje će nanijeti ogromnu štetu velikom broju ljudi. Na njima je, prvenstveno na Tužilaštvu Bosne i Hercegovine, velika historijska odgovornost.

Bilo mi je i prije ove najnovije eskalacije neobjašnjivo da je dotični gospodin ostao pošteđen krivičnog progona. Sjetimo se samo bizarne i nikad razjašnjene afere “Ikona“. Da ne govorim o brojnim drugim aferama na koje je ukazivala opozicija u [bh. entitetu] Republici Srpskoj. Stiče se dojam da on ima privilegiran status u dijelu pravosudnog sistema. Znate, Sebastiana Kurz je nedavno “pao” jer je protiv njega pokrenuta istraga nadležnog tužilaštva u Austriji, nakon što se na temelju indicija posumnjalo da je bio podstrekač na vršenje nekih krivičnih djela, koja prema ovima koje Dodik inicira i provodi djeluju smiješno.

Dakle, neke vanjske sankcije će sigurno doći, i one su dobrodošle, ali glavnu ulogu ovdje mora imati domaće pravosuđe. Kao što inače mislim da se jedan dio političkih snaga u Sarajevu u svemu, pa i u ovoj situaciji, previše uzda u inostrani faktor. Mnogima je to izgovor da ne čine ništa da se poboljša stanje u zemlji.

• Milorad Dodik već neko vrijeme otvoreno derogira sve atribute bosanske državnosti i prijeti secesijom RS-a. Kako objašnjavate njegovo agresivno političko ponašanje i izricanje otvorenih prijetnji, kojima poručuje da dolazi skori nestanak države Bosne i Hercegovine?

– Mislim da ovdje imamo dvije bitne dimenzije njegovih postupaka. Prvo, tu je primjetna opsesivna želja da po svaku cijenu ostane na vlasti, da bi zaštitio svoje privilegije, vjerovatnu korupciju i izvjesni kriminal neslućenih razmjera. Mislim da je opozicija u RS-u u pravu kad insistira na ovim temama. Posljednjih 15-ak godina on je izbore dobijao na nacionalističkoj retorici, koja se iz godine u godinu radikalizirala. On tu – da se razumijemo – nije jedini, u takvom stalnom podgrijavanju nacionalnih napetosti on je imao, a i ima i danas, populističke partnere u drugom dijelu Bosne i Hercegovine, uključujući tu, dakako, Sarajevo.

Međutim, dok se situacija u onome što neki zovu “političko Sarajevo“ diverzisificirala, usložnila, usudio bih se reći i demokratizirala, što je donekle povezano i s kompleksnijim uređenjem [entiteta] Federacija Bosne i Hercegovine, pa već odavno nijedna stranka nema apsolutnu vlast, u RS-u već desetljećima vlada isti autokratski režim, koji je tek prošle godine počeo kopniti u većim gradovima u ovom entitetu. Ali, sve ove godine apsolutne vladavine, čiji je stil vremenom bivao sve bahatiji, pa danas najviše podsjeća na neki feudalizam, Dodik se sve više poistovjećivao s RS-om i svoju političku karijeru u znaku mesijanskog sindroma vezivao za sudbinu tog entiteta. Takve stvari nikad ne završe dobro, kao što pokazuju brojni primjeri iz historije.

Druga dimenzija njegovih postupaka je ideološka. Ona se često zanemaruje kad se Dodika želi predstaviti isključivo kao pragmatika, koji se, eto, samo služi retorikom radikalnog nacionalizma. Taj narativ, koji često nalazimo i u međunarodnim krugovima, je nepotpun. Jer, Dodik uistinu jeste, i to već izvjesno vrijeme, ekstremni, šovinistički nastrojeni nacionalista, koji je još uz to izraziti autokrata i suštinski antidemokrata, u kojem nalazimo i i elemente neofašizma.

U ovoj eskalaciji se, dakle, istovremeno radikaliziraju i taj ideološki ostrašćeni i onaj pragmatički Dodik. Nemojmo dakle biti naivni kad govorimo o njegovom “političkom ludilu“: unutar njegove slike svijeta ovo što radi je apsolutno logično i on je spreman da ide do kraja, ne prezajući ni od toga da izazove ratnu katastrofu, jer sluti da samo tako ima nekakvu šansu da ostane na vlasti, a ujedno misli da ostvaruje projekt “srpskog sveta“. Ne bi me začudilo da on u slučaju vjerovatnog neuspjeha računa i na kasniju političku karijeru u Srbiji, gdje bi nastupio kao veliki junak koji se suprostavio cijelom svijetu.

• S druge strane, vidimo da su njegove opasne političke igre u pravilu popraćene nekom vrstom ‘klovnovskog ponašanja’. Dodik izriče neutemeljene opscene analogije, pjeva pod vašarskim šatorima, pežorativno Bošnjake naziva muslimani, dovodi harmonikaša u Predsjedništvu i slično. Nije li njegovo ‘klovnovsko ponašanje’, kako to tumači’ recimo’ Slavoj Žižek, maska za ozbiljne procese koje je pokrenuo iza kulisa, a kojima je takva vrsta javnog istupa samo dobra kamuflaža?

– Ima toga, no ako je kamuflaža, nije baš naročito dobra. Mislim ipak da je u pitanju sračunata provokacija, ali i izraz šovinističkog prezira prema Bošnjacima kad ih u javnom diskursu naziva “muslimanima“, a naročito mržnje prema Bosni i Hercegovini kao višeetničkoj državi, koja je nespojiva s njegovim pogledom na svijet.

Svaka Bosna i Hercegovina koja nije tek puki zbir etničkih rezervata iz perspektive ideologije čiji je gorljivi zagovornik za njega je nezamisliva, kao što je s tom ideologijom generalno nespojiva bilo kakva ideja građanske, multikulturalne zajednice. Ako bismo tražili historijsku paralelu, čini mi se da je on najbliži idejama Stevana Moljevića iz spisa Homogena Srbija.

• Da li je Dodikova politika zapravo dio strategije ‘srpskog sveta’, strategije koja za cilj ima destabilizaciju Crne Gore i moguće razbijanje Bosne i Hercegovine, a krajnji rezultat takve politike bilo bi stvaranje jedne velike ‘srpske države’, koja, u mnogim stvarima, podsjeća na ‘veliku Srbiju’?

– Mislim da sam već djelimično odgovorio na to pitanje. Da, jeste, nesumnjivo. Fantazma “srpskog sveta“, koju su, oslanjajući se na sintagmu “ruskog svijeta“, u političkom diskursu inaugurirali neki ekstremni desničari i neofašisti u Beogradu, jeste samo drugo ime za Moljevićevu Homogenu Srbiju, a koja podrazumijeva, između ostalog, kulturalnu unifikaciju, vidljivu u ovom novom prazniku srpske zastave.

Taj koncept uniformiranja kulture – ova militaristička aluzija  je namjerna – poguban je sam po sebi, prije svega za zajednicu na koju se odnosi. Bosanski Srbi, ako pristanu na to, potpuno će izgubiti svoju historijsku specifičnost i subjektivitet, svoju tradiciju, poprimiti neki identitet koji nema veze s bosanskom realnošću u kojoj su živjeli i koju su suoblikovali stoljećima, i dovesti se u kolonijalnu podređenost nekom imaginarnom centru u Srbiji, za koji su oni tek puki materijal za obilježavanje teritorija, odnosno, kako se kaže, moneta za potkusurivanje. I za takve poduhvate imamo brojne poučne primjere iz povijesti.

• Rezultati prošlih parlamentarnih izbora u Bosni i Hrercegovini još uvijek nisu do kraja implementirani, odnosno Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) Bosne i Hercegovine blokira izbor Vlade Federacije Bosne i Herceglovine, zahtijevajući da se prije toga provede reforma Izbornog zakona. Probosanske snage ne pristaju na to, jer smatraju da reforma po uzusima HDZ-a BiH vodi državu u daljnje političke, etničke i društvene podjele. Da li je Izborni zakon kojega predlaže HDZ BiH, kako oni tvrde, pomak u deomkratizaciji zemlje ili je to pokušaj da se zakonsko-administrativnim preformulacijama izdejstvuje postojanje trećeg entiteta?

– Nisam stručnjak za izborne zakone. Mislim svakako da, s obzirom na veliki broj primjedbi i žalbi poslije svakih izbora, treba osigurati da izbori budu što je moguće više transparentni i da se onemoguće manipulacije. Što se tiče koncepta takozvanog etnički legitimnog predstavljanja, koje promovira HDZ BiH, on ne bi otklonio ogromne demokratske deficite, nego bi ih povećao, odvodeći nas još dublje u mulj etnokratije, u kojem svakako živimo, te dodatno zaoštrio diskriminaciju.

A koliko znam, svrha izbornih reformi bi upravo trebala otkloniti diskriminacijske odrede, po kojem su mnogi građani zbog svoje etničke (ne)pripadnosti faktički isključeni iz demokratskog života. Mislim, također, da dijalog o Izbornom zakonu mora biti šireg karaktera, obuhvatiti različite društvene faktore, ne samo političke stranke, i  ne svoditi se samo na susrete samoproglašenih etničkih poglavica.

Molim Vas, pa Stranka demokratske akcije (SDA) i HDZ BiH zajedno su dobili glasova da predstavljaju jedva petinu građana Bosne i Hercegovine. Ne mogu se oni predstavljati nekakvim glasnogovornicima naroda, to je nedopustivo. Iz takve sulude matrice “dogovaranja naroda“ moramo izaći. Ona je put u vječitu stagnaciju.

• Koliko mislite da su politike Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) i HDZ BiH u koliziji i da im je, u konačnici, cilj podjela države na tri etničke teritorije/republike, onako kako su to prije tri desetljeća zamislili Slobodan Milošević i Franjo Tuđman, a pokušali ‘na terenu’ realizirati Radovan Karadžić i Mate Boban?

– Uprkos mnogim stvarima koji ih povezuju, i one su poznate, trenutnom otvorenom saučesništvu njihovih kadrova u destabiliziranju države, i tu postoji jedan historijski kontinuitet, želim istaknuti jednu malu, ali zanimljivu razliku između SNSD-a i HDZ-a BiH. Ako pažljivo slušate, vidjet ćete da se prvaci HDZ-a BiH, naročito predsjednik te stranke [Dragan Čović], trude da u svojim nastupima ne negira državu Bosnu i Hercegovinu, pa upadljivo često govore o Bosni i Hdercegovini kao svojoj “domovini“, o sebi kao bosanskohercegovačkim patriotama… kojima je, eto, samo cilj da postignu ravnopravnost unutar Bosne i Hercegovine. Takva retorika je u SNSD-u i, nažalost, navećem dijelu opozicije u RS-u postala tabuizirana zona. Da li je opet u pitanju samo “retorika“, moguće je, ne znam, ali javni govor nije posve nebitan, on suoblikuje stvarnost.

• U ovakvoj konstelaciji snaga, kakvu političku budućnost imaju takozvane građanske snage? Ne samo real političku, nego i ideološku i državotvornu… Kako je moguće da djeluju u sistemu koji je u svojoj suštini utemljen na etničkim uzusima?

– I postojeći izrazito nepovoljan, etnokratski okvir opet pruža dovoljno mogućnosti za djelovanje takvih političkih subjekata. Za početak, građanske stranke trebaju ofanzivnije otvoriti upravo građanske teme, a moja percepcija je da se uglavnom bave imenima, osobama i prepiru se međusobno oko kandidata za sljedeće izbore. Nerazumljivo mi je zašto nijedna od takozvanih građanskih stranaka, a pretpostavljam da u to ubrajate i liberalne i ljevičarske stranke, nije uistinu ozbiljno promovirala pitanje ekologije, koje, konkretno u Sarajevu u grijnoj sezoni, možete zorno ilustrirati na smogu i otrovnim česticama koje nas guše.

A opet stranke socijaldemokratskog usmjerenja nisu se osobito istakle u insistiranju na radničkim pravima, primjećujem da su se prilično otuđile uopće od radničkog miljea, pa u javnosti njeni predstavnici često njeguju nekakav fancy imidž, kojim sigurno ne odau dojam predstavnika najslabijih u ovom društvu. Kao da su odustali od radničke klase i siromašnih prepuštajući ih demagogiji njihovih nacionalističko-populističkih konkurenata.

No, pored sve kritike na njihov račun, građanske stranke su ipak politički artikulirale i čuvale nukleus građanskog multietničkog društva. To ostaje njihova historijska uloga. I nadam se da će ta opcija, uz nužne reforme kroz koje i ona mora proći, vremenom jačati.

• Bosanska javnost, ona najšira i politička, ima velika očekivanja od nove administracije Joea Bidena i novog visokog predstavnika međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini Christiana Schmidta. Koliko je realno da će se američka politika u Bosni i Hercegovini i na Zapadnom Balkanu voditi ličnim simpatijama Bidena za ‘bosansku stvar’?

– Ostavimo po strani lične simpatije, u politici one rijetko imaju presudnu ulogu. Načelno, postoji očigledna ideološka bliskost Bidenove administracije i ideje Bosne i Hercegovine kao građanske, višeetničke zajednice, naročito u odnosu na Donalda Trumpa, koji je bio nacionalista blizak populističkoj, islamofobnoj desnici u Evropi, koja je opet najveći protivnik Bosne i Hercegovine. Stoga je prava sreća što se Trumpova administracija nije posebno zanimala za Bosnu i Hercegovinu. S druge strane, sumnjam da će Amerikanci ili bilo ko drugi naprosto preuzeti naš posao. Inicijativa uvijek mora dolaziti od nas.

• Ličnost novog visokog predstavnika Christinana Schmidta još uvijek je poprilično intrigantna. U jeku možda najveće političke krize od završetka rata, kako stanje mnogi opisuju, on je enigmatično nevidljiv. Da li je Schmidt poslan u Bosnu i Hetrcegovinu da napravi značajan politički pomak i da li je ovlašten da koristi bonske ovlasti, odnosno da sankcionira političare zbog njihovog iracionalnog i ratnohuškačkog ponašanja?

– On se, po mom sudu, još uvijek snalazi ovdje. Dosad se ne snalazi baš dobro, barem sudeći po intervjuu koji je dao nedavno, u jeku krize, u kojem je nedostajalo odlučnosti koja bi makar donekle umirila prilično uspahirenu javnost. Ipak, po svemu što znam, dosadašnja njemačka vlada sigurno nije zainteresirana za destabiliziranje Balkana. Uza svu opravdanu kritiku upućenu Angeli Merkel, ona je ipak spriječila da se putem ideje razmjene teritorija opet otvori pitanje granica na Balkanu.

Još će manje za destabiliziranje biti zainteresirana nova administracija u Berlinu, u koju ulaze Zeleni, koji su izrazito netolerantni prema agresivnom nacionalizmu. Mislim da nije slučajno što kriza eskalira upravo sada, jer se nalazimo u svojevrsnom političkom vakumu, dok se ne formira nova njemačka vlada, dok se novoimenovani američki predstavnici još pripremaju da preuzmu dužnost, i dok se ne razriješi pitanje produženja mandata EUFOR-u. Destruktivne snage su svakako ciljano izabrale ovaj momenat da bi eventualno osnažile svoje pozicije na terenu.

• I prije dolaska u Bosnu i Hercegovinu Schmidt je na sebe skrenuo pažnju govorima u kojima je, ako ništa, nipodaštavao izborni značaj Željka Komšića. Iz tog nastupa dobar dio bosanskohercegovačke javnosti shvatio je kako su Schmidtove simpatije na strani narativa koji promovira Dragan Čović. Vi ste te Schmidtove istupe pratili i kao germanist našli ste nekoliko nepodudarnosti između onoga što je govorio na njemačkom jeziku i onoga što je iz tih nastupa bilo dostupno na bosanskom, hrvatskom i srpskom jeziku. O čemu je riječ?

– Riječ je možda o sitnicama, ali znate kako je, vrag je često u detaljima. Riječ je o Schmidtovom nastupu u Neustadtu an der Aisch, u kojem je on uistinu govorio o Čoviću i Komšiću, signalizirajući da se HDZ-u BiH u procesu izbornih reformi donekle treba izaći ususret da ne bi došlo do blokiranja izbora.

Naši mediji su, pod utjecajem lošeg prijevoda na Deutsche Welleu, prenijeli da je on na tom mjestu ustvrdio kako je Čović “istinski predstavnik Hrvata“, a on je u, istina, dosta složenoj konstrukciji rečenice, rekao kako Čović “sebe vidi ili doživljava kao istinskog hrvatskog predstavnika“, što je, naravno, bitna razlika.

Nažalost, naši mediji – i ne samo naši – skloni su crno-bijeloj tehnici prikazivanja stvarnosti, pa su i ovdje prenosili taj naopak prijevod, stavljajući ga u pozitivan ili negativan kontekst, zavisno od perspektive.

• Za kraj, cijenio bih kada biste dali komentar i na još jedan fenomen. Dosta se u posljednje vrijeme piše kako politička situacija nalikuje onoj sa početka 1992. godine, pri čemu se temporalna analogija izvodi do kraja. Dakle, profesore Preljević, po Vašem mišljenju, nalazi li se Bosna i Hercegovina pred novim ratom?

– Dovoljno je strašno već to što smo prinuđeni govoriti o tome. Mnogo šta podsjeća na devedesete, ali mnogo toga je i drugačije. Ne treba širiti paniku, treba generalno demilitarizirati retoriku, ali isto tako, ne smijemo, zbog iskustva devedesetih, biti naivni. Nemamo, dakle, pravo ni na to da ignoriramo stvarnost. A stvarnost je ta da Dodik uistinu želi provocirati neku vrstu sukoba i da se uveliko priprema na njih, jer za njega drugog izlaza očito nema.

Odgovor na te provokacije ne smije biti ishitren, ne smijemo upasti u zamku i dopustiti da nam nametne svoju logiku radikalizacije. Međutim, nemamo pravo da budemo nepripremljeni na eventualne terorističke akcije koje Dodik najavljuje, a na koje država mora odgovoriti. Ovo vrijeme traži trezvenost, ali i visok stupanj odlučnosti.