Prijeti li Hrvatskoj scenario Vučićeve Srbije?

Nakon raskola u SDP-u, postoji li mogućnost dugoročne perspektive Hrvatske kao države jednopartijske vlasti.

Bez obzira na raskol u SDP-u, opozicija - kakva god bila i kako god bila razjedinjena - postoji i 'masovna' je u Saboru, a primjer toga je i 'blokada' sabornice (Hrvatski sabor)

Nakon što je vodstvo najveće hrvatske oporbene stranke Socijaldemokratske partije (SDP) s predsjednikom Peđom Grbinom na čelu odlučilo isključiti iz članstva bivšeg predsjednika Davora Bernardića i još nekoliko istomišljenika, kao što su još ranije isključeni neki drugi njegovi utjecajni suradnici, broj izbačenih članova sada je u Hrvatskom saboru veći od zastupnika SDP-a.

Raskol je epilog dugogodišnjih sukoba u stranci koju je utemeljio Ivica Račan na razvalinama Saveza komunista Hrvatske, a vodio ju je i sadašnji hrvatski predsjednik Zoran Milanović, s kojom je osvojio izbore i bio premijer u jednom od dva SDP-ova mandata.

Neki komentiraju da je SDP ‘umro’ te da drugačije nije ni moglo biti jer su mnogi u toj stranci posljednjih godina brinuli isključivo za svoje, a ne za stranačke interese te da je hrvatska oporba izgubila stožernu oporbenu stranku te da je time Hrvatska zapravo ostala bez oporbe pa je sada u nekoj vrsti ‘jednostranačke države’, odnosno u situaciji neupitne vlasti HDZ-a, slično kao u Srbiji gdje Aleksandar Vučić i njegova Srpska napredna stranka (SNS) drže sve poluge vlasti i moći.

Bez obzira na raskol u SDP-u, analitičari smatraju da scenarij ‘Vučićeve Srbije’ u Hrvatskoj nije moguć jer oporba, kakva god bila i kako god bila razjedinjena, postoji i ‘masovna’ je u Saboru – primjer toga je možda i ‘blokada’ sabornice kada se oporba neovisno o svjetonazorskim i drugim razlikama ujedinila u četvrtak navečer i usprotivila se, kako tvrde, protuzakonitom izboru novog ravnatelja Hrvatske radiotelevizije Roberta Šveba.

Sociolog Dragan Bagić s Filozofskog fakulteta u Zagrebu kaže kako su posljednja događanja u SDP-u bila neizbježna budući da stranka posljednjih godina, od odlaska Milanovića, nema jakog lidera koji bi je repozicionirao na političkoj sceni, a uslijed toga, kao i nedostatka relevantnog političkog sadržaja koji bi mogao ojačati njezinu poziciju, bila je okrenuta unutarnjim odnosima i sukobima.

Stanje nije nepromjenjivo

Trenutačno stanje, kaže, jest takvo da u Hrvatskoj nema stožerne oporbene stranke i oporbe koja bi mogla konkurirati vlasti HDZ-a, no ističe da to nije nepromjenjivo.

„Ovo je trenutak u izbornom ciklusu u kojem je to i normalno za očekivati u nekim situacijama – događa se i u drugim političkim sustavima jer se naprosto nalazimo u trenutku kada smo relativno daleko od bilo kojih relevantnih izbora, sljedećih skoro tri godine nemamo niti parlamentarnih niti lokalnih niti predsjedničkih, prema tome to je jedan trenutak koji je povoljan za preslagivanje političke scene i za raščišćavanje tih nekih unutarstranačkih i međustranačkih odnosa i to se i događa prije svega unutar SDP-a s jedne strane i s druge strane na desnici“, navodi Bagić.

Vladajuća je većina, ističe, vrlo ‘tijesna’, a oporba drži gotovo pola parlamenta i kao takva djeluje kao kontrolni mehanizam vlasti.

Stoga je, ističe, Hrvatska daleko od nekakvog scenarija ‘Vučićeve Srbije’, kao i od mađarskog, poljskog, ruskog i sličnih scenarija u kojima faktički nema oporbe, a vladajuća garnitura ima masovnu podršku biračkog tijela.

„HDZ nema ni blizu tako snažnu podršku biračkog tijela kao što imaju i Vučić i [Viktor] Orban i [Vladimir] Putin. Tako da je hrvatska politička scena vrlo pluralna, dinamična i u tom smislu demokratska, dakle u svakom slučaju postoji konkurencija aktera, ideja, vrijednosti“.

Hrvatska kao izuzetak u stabilnosti

Dapače, u Hrvatskoj se, smatra, naviknulo na možda i pretjeranu stabilnost političke scene – u svim istočnoeuropskim zemljama, navodi, proteklih 30 godina dolazilo je više puta do velikih turbulencija, promjena ključnih političkih aktera, raspada postojećih i nastajanja novih koji bi dolazili na vlast.

Hrvatska je, ističe, bila izuzetak po stabilnosti.

„Mi sad možda ulazimo u jednu fazu u kojoj će ta stabilnost biti nešto manja, što samo po sebi ne mora biti loše – otvaraju se prilike onda za nove aktere, nove stranke i to možda otvara priliku i za unaprjeđenje, poboljšanje kvalitete političkih aktera, političke elite, stranaka, a onda u konačnici i javnih politika koje takvi akteri donose kada dođu na vlast“, zaključuje Bagić.

Komunikacijska stručnjakinja Ankica Mamić kaže kako je SDP puno prije ovog raskola ‘lutao’ u svojoj oporbenoj ulozi i sve što se moglo vidjeti nakon odlaska s vlasti bili su, kaže, performansi s malo ozbiljnih političkih inicijativa koje bi zainteresirale većinu birača lijevo od centra.

Raspadom SDP-a na dva kluba i nakon potresa u Domovinskom pokretu svi su oporbeni klubovi, navodi, vrlo mali te je, kaže, teško zamisliti da bi HDZ-u mogli prouzročiti ozbiljnije probleme.

Na ljevici je, kaže, uz SDP i platforma Možemo! koja vlada Zagrebom, no koja je, smatra, u kratko vrijeme ‘ispucala’ mnogo političkog kapitala, što pokazuje slabost njihovih politika, organizacije i nesnalaženja u komunikacijskom smislu – zatvorenosti za javnost – kao i upravljačkom.

Opozicija pomogla bezbrižnosti Plenkovića

S druge strane, ističe, HDZ odlično drži svoju bazu, no postavlja se pitanje je li HDZ tako uspješan jer je toliko dugo na vlasti ili je na vlasti tako dugo jer je uspješan.

„Rekla bih da je HDZ savladao tehnologiju vladanja i točno znaju gdje i što trebaju napraviti kako bi se zadržali na vlasti. Pritom manje vode računa što trebaju država i građani, a sve više o tome kako zadovoljiti članove vlastite stranke. Ako pogledate i broj jedinica lokalne samouprave i uprave i vidite u koliko je takvih jedinica HDZ na vlasti i kad dodate zaposlene u velikoj većini javnih i državnih poduzeća i njihove članove, vrlo brzo ćete doći do 30 posto, kolika je trenutna potpora HDZ-u“.

Oporba je, navodi, svojim nesnalaženjem uvelike pomogla Plenkoviću da bezbrižno vlada, no uspoređivati situaciju s onom u Srbiji nije moguće.

„Mi smo dio EU-a, zemlja s visokim demokratskim standardima. Dovoljno je samo kao primjer navesti i usporediti odnos prema srpskoj manjini u Hrvatskoj s odnosom prema hrvatskoj manjini u Srbiji“, zaključuje Mamić.

Komentator portala index.hr Gordan Duhaček kaže kako je očito došlo do velikog raskola u stranci, koja će se vjerojatno nastaviti baviti samom sobom.

„Paradoksalna situacija je da su stranački ‘otpadnici’ SDP-a najveća opozicijska frakcija u Saboru, tako da već s te strane stvari očito nisu normalne. Također imamo Možemo! koji su preuzeli vlast u Zagrebu i koji zapravo ovise financijski o Vladi koja ih kreditira s obzirom da je Zagreb u katastrofalnom stanju nakon 20 godina [Milan] Bandićeve vladavine i može se vidjeti u Saboru da oni jesu manje oštri prema Plenkoviću nego što su prije bili“, navodi Duhaček.

Budući da se, kako kaže, raspad sistema događa i na desnici, oporba i s lijeve i s desne strane je u nekoj vrsti rasula ili promjene te Plenković, ističe, nikada nije imao odrješenije ruke da vlada kako želi.

Moguća država jednopartijske vlasti

Iako, ističe, ništa tu nije sam postigao, već su se, kako kaže, u oporbi sami ‘ubili’.

„Plenković je samo djelovao po principu: Sjedim na obali rijeke i čekam da prođu tijela mojih neprijatelja“.

Radi se, kaže, o tome da Hrvatska ima nedoraslu oporbu, koja umjesto da se konsolidira i suprotstavi klijentelizmu, korupciji i ‘uhljebljivanju’, sama sebe mrvi – no, nikako se ne može govoriti o pojmu jednostranačke države, ali postoji mogućnost države u kojoj bi oporba postojala, ali uvijek vladao HDZ.

„HDZ vrlo loše vlada Hrvatskom, ali ostaje na vlasti zato što je jedini u stanju da se konstantno održavaju na okupu i da bez obzira na svoje očite mane ipak funkcioniraju kao nekakva stranka, politička organizacija koja barem zna kako funkcioniraju poluge upravljanja u Hrvatskoj. A opoziciji to ne uspijeva i dugoročno gledano postoji dugoročna perspektiva ne Hrvatske kao jednopartijske države, nego Hrvatske kao države jednopartijske vlasti“.

U tom smislu ni scenarij „Vučićeve Srbije“ u Hrvatskoj, navodi, nije moguć niti situacija usporediva – primjer je korona kriza u kojoj mnogi nisu zadovoljni odlukama i legitimitetom Nacionalnog stožera civilne zaštite, ali postoji demokratska rasprava o toj temi.

Niti Plenković želi, niti bi građani to trpjeli

„U Srbiji ideja da se raspravlja o nekakvom ustavnom nivou ovlasti ponašanja, ovog ili onog, jednostavno je nepojmljiva – zna se da je to jednostavno nešto što je iznad trenutne situacije u Srbiji. Također, medijski krajolik u Hrvatskoj i Srbiji je bitno različit, HDZ ne kontrolira na takav način, direktno i opsesivno, sve televizije s nacionalnom frekvencijom, njihove informativne programe – Plenković nije tip koji bi svaki dan dva-tri sata bio na nekoj televizijskoj stanici i držao tirade protiv protivnika“.

Niti su, smatra, hrvatski građani spremni tako nešto trpjeti, niti bi Plenković sa svojim ambicijama u institucijama EU-a pretvarao Hrvatsku u, kako kaže, poludespociju Vučićevskog tipa.

„U Srbiji ima ipak jedna niža demokratska kultura – recimo, hrvatska desnica želi vođu, ali ne da svi ljude žele nekakvog novog [Franju] Tuđmana, daleko od toga. Dok u Srbiji mislim da dvije trećine ljudi i dalje ima taj nekakav: Želimo našeg vožda, vođu, tu jednu osobu. U tom smislu nisam zabrinut“, zaključuje Duhaček.

Izvor: Al Jazeera

Povezane

Više iz rubrike TEME
POPULARNO