Iskustva medicinskih radnika: Virus je pitanje nauke, a ne vjerovanja

Doktorica Safija Softić-Namas je govori o radu Hitne pomoći u Sarajevu u vrijeme pandemije.

Softić-Namas: Stalno izlazimo na teren (Almir Kljuno/Ustupljeno Al Jazeeri)
Softić-Namas: Stalno izlazimo na teren (Almir Kljuno/Ustupljeno Al Jazeeri)

Kad danas ulazite u centralnu zgradu Hitne pomoći u Sarajevu, najprije ćete proći trijažni punkt gdje će vam izmjeriti temperaturu i uzeti osnovne podatke o vama, vašem kretanju zadnjih dana i pitat će vas da li ste bili u kontaktu s nekom osobom koja ima simptome virusa COVID-19. Zatim ćete, da bi došli do ambulante i osoblja koje će vam pomoći, proći dezinfekcijski tunel u kojem ste obavezni da se zadržite nekoliko sekundi.

Ako se u trijažnoj sobi ustanovi da imate povišenu temperaturu, druge simptome ili potvrdite kako ste nedavno bili u kontaktu sa osobom koja je zaražena, bićete pregledani na licu mjesta, upućeni na dalje pretrage ili ambulantnim kolima odvezeni u bolnicu na hitnu intervenciju.

Doktorica Safija Softić-Namas već treću godinu radi u Hitnoj pomoći u Sarajevu. Njeno iskustvo potvrđuje koliko su medicinski radnici u stanju da se prilagode uslovima i okolnostima u interesu onoga što najbolje rade.

Direktni kontakt

“Mi stalno izlazimo na teren. Nismo non-stop u zgradi pa da nam dolaze pacijenti koji će prethodno proći trijažni punkt. Ima udesa, nesreća, ljudi koji leže bolesni u svojim kućama i svaka naša intervencija je ujedno i izlaganje nas i drugih zarazi. Najveći rizik u našem poslu je upravo taj direktni kontakt.”

Shodno tome, osoblje ove službe veliku pažnju posvećuje opremi.

“Imamo tri nivoa zaštite, tri linije odbrane. Prvi nivo opreme je ova naša standardna oprema i u njoj idemo u posjetu pacijentima koji nisu zaraženi i nisu sumnjivi. Nije ni to uvijek sigurno, jer se dešava da ljudi slažu dispečeru o svojim simptomima, kontaktima, a sve kako bi im došli u posjetu. Drugi nivo opreme je ona koju oblačimo nakon što je dispečer procijenio da bi pacijent mogao biti zaražen. A ako idemo pacijentu kod kojeg je potvrđen virus, onda oblačimo i treći nivo opreme. Ona je jako nezgodna za nošenje, jedva dišemo u njoj, znojimo se i jako je iscrpljujuće. Kada je oblačimo, izgubimo po dva sata dok ispoštujemo sve protokole.”

Softiž-Namas: Aspekt sigurnosti je najbitniji (Almir Kljuno/Ustupljeno Al Jazeeri)

Glavno načelo medicine je ne naškoditi. Ako osoblje hitne pomoći nije pažljivo, onda može naškoditi sebi i drugima. Njihove posjete su uglavnom posjete hroničnim pacijentima i onima iz rizične kategorije, koji se čuvaju i izbjegavaju kontakte, pa je time oprez na visokom nivou.

“U našem poslu je aspekt sigurnosti najbitniji. Ako se neko od nas razboli, onda trpi i naša ustanova, kao i građani kojima služimo. Naša služba funkcionira kao i ranije, osim što je naš rad nadograđen i unaprjeđen. Imamo iste pacijente kao ranije; koji imaju bolove od karcinoma, pacijente s hroničnim bolestima, one koji imaju srčani ili moždani udar, djecu koja se guše u kući…”

Revnost na većem nivou

Najvažnije je da pacijenti ne trpe, bez obzira na stanje pandemije. U slučaju naše sagovornice, upravo je to stanje učinilo da revnost osoblja bude na većem nivou.

“Danas, kada odlazimo u posjetu, ne zadržavamo se više od četvrt sata. Opserviramo ono što je hitno ili vozimo dalje ako neko treba u bolnicu. Ovo vrijeme čini da svaki dan napredujemo, jer se stalno suočavamo s nekim novim izazovima. Kad jednom prođe pandemija, neke nove navike koje su poboljšale naš rad će ostati dio naše svakodnevnice.”

Ovo vrijeme je učinilo da radosti i teške trenutke u našim životima ne dijelimo onako kako smo naučili. Emocije teško kanališemo, pritisak je sve veći i sve nam je teže pronaći način da ga ublažimo.

“Ako na stranu ostavimo virus, bolesti, posljedice, naš umor i drugo, u ovoj priči mi najteže pada što su ljudi, svi generalno, psihički jako iscrpljeni i hodaju po rubu. Vidim da popuštamo, ne samo na poslu, nego i u saobraćaju, u prodavnici, u svojim kućama, u odnosima s drugim ljudima. Koliko god to ne želimo priznati, teško nam je svima. Manje se družimo, manje se grlimo, manje komuniciramo, teške i radosne trenutke ne dijelimo kako smo naučili… Zatvaramo se u sebe.”

Nauka, činjenice, statistika

Doktorica Softić-Namas se prisjetila i jedne epizode koja je prilično negativno uticala na nju i njene kolege. Jedno predvečer su išli u posjetu pacijentu koji je bio zaražen i morali su obući sve nivoe opreme. Prolazili su kroz grad, a grad pun, ljudi šetaju, piju kafe, druže se i rijetki od njih nose maske. U tom času, ona i njene kolege su preko svojih lica imali četiri sloja zaštite i jedva disali zbog toga.

Osoblje hitne pomoći interveniše kod pozitivnih pacijenata samo onda kada su životno ugroženi (Almir Kljuno/Ustupljeno Al Jazeeri)

“Tada sam na Facebooku napisala da mi je samo da neko od tih ljudi obuče opremu koji mi moramo nositi, a pritom ostati fokusirani tokom intervencije. Intervencije nekada nisu nimalo jednostavne; valja nama u tom stanju reanimirati pacijenta. Pritisak se naglasi još kad vidimo da ima ljudi koji ne poštuju mjere, ne čuvaju sebe i druge, ne vjeruju u bolest… Kažem da ne moraš vjerovati, ali trebaš poštovati mjere radi drugih. Kada vidite koliko ljudi završava na intenzivnoj njezi, na respiratorima, koliko ih umire, onda i prostor za sumnju postaje sve uži. Čim popuste mjere, ljudi se opuste, virus se brže počne širiti. Sve je to egzaktno, naučno dokazivo i nemaš ti šta vjerovati ili ne vjerovati.”

Izgleda da se približavamo zaključku da nam se ne piše dobro sve dok priču o virusa ne svedemo s nivoa vjerovanja na nivo nauke, činjenica i statistike. Ljudima je očito svega dosta; i mjera, i brojeva, i vijesti. Utisak da su neki od njih, koji ne sumnjaju u virus i njegovu pogubnost, digli ruke od svega i pustili da stvari odu u bilo kojem pravcu.

“Onda, kad se malo slegnu utisci i emocije, ne mogu zamjeriti ni tim ljudima. I njima je puna kapa svega; poslovi ne idu, problemi u kući, loše stanje generalno u svijetu. Svako daje ono što ima i ono što razumije. Svako od nas živi iz sebe i ne može pobjeći od sebe. Mi smo svi drugačiji karakteri i drugačije percipiramo stvari.”

Osoblje hitne pomoći interveniše kod pozitivnih pacijenata samo onda kada su životno ugroženi. Tim moje sagovornice je imao desetak posjeta pacijentima koji su zaraženi. Kaže da u jednoj smjeni ima petnaestak timova, pa kad se sve to sabere, bude značajan broj.

“Ljudi se nas ponekad boje i misle da ćemo ih zaraziti. Jednom smo bili u kućnoj posjeti. Žena čijeg muža trebamo pregledati nas pršče dezinfekcijskim sredstvima i čisti kofere s našom opremom. Pomislila sam kako joj vjerovatno ništa čišće od toga nije uneseno u kuću. Ljudi se jako boje kada se razbole i tek tada shvate koliko je sati. Kažem im da ne čekaju taj moment.”

Najteže je noću

Ima pacijenata koji jedva dišu – hronični bronhitis, astma, itd. – ali oni tokom posjete osoblja hitne službe nose masku kako ne bi ugrozili svoje i njihovo zdravlje.

“Kao doktorica urgentne medicine, jako žalim zbog onih pacijenata koji su životno ugroženi ili su hronični bolesnici. Oni se zaista moraju minimalno kretati i smanjiti sve svoje aktivnosti. Obično su to stariji ljudi i to im jako teško pada. Oni po cijeli dan sjede u kući i čuvaju svoje zdravlje, a onda odu u prodavnicu da kupe hljeb i zarazi ih neki dasa koji tvrdi da je virus izmišljen.”

Softić-Namas: Najteže situacije dolaze u noći (Almir Kljuno/Ustupljeno Al Jazeeri)

Jedan tim hitne pomoći radi po principu 12 sati dnevno, 24 sata slobodno, pa 12 sati noću, pa tri dana slobodno. Ukoliko se desi da je neko od osoblja zaražen, onda se sistem mijenja. Osim baze u Pofalićima, gdje rade dva tima, postoji još sedam punktova raspoređenih po kantonu gdje su spremne druge ekipe.

“Najteže situacije dolaze u noći. Reanimacije se dese uglavnom u noći. Nekada odemo u posjetu radi obične grlobolje, jer je procjena dispečera bila da moramo izaći i u takvoj posjeti se iscrpimo, izgubimo snage i energije, da bi kasno u noći išli reanimirati nekoga. I to je sastavni dio ovoga posla i radimo ga najbolje što možemo.”

Moja sagovornica kaže da ne voli pričati o vakcinama, jer je to kontroverzna tema kod nas, ali kad vakcinu nabave, ona će je primiti.

“Takvo je stanje i prilagođavamo se njemu takvom kakvo jeste. Ako ima bolje opcija, iskoristit ćemo je, a ako nema, držat ćemo se onoga što imamo. Došli smo u stanje da nam je normalno i sve ono što je u početku izgledalo tako nenormalno. Više nas ništa ne iznenađuje. Dvojica kolega su nam umrli od posljedica virusa i od toga se jako teško oporavljamo. Bolest ne bira i ne treba misliti da smo mi zdravstveni radnici zaštićeni. Iako smrt stalno gledamo i, kako kažemo, vraćamo ljude iz mrtvih, smrt naših kolega nas totalno paralizira.”

(Priča iz autorskog serijala COVID-19: Iskustva zdravstvenih radnika, nastala uz podršku Fonda otvoreno društvo BiH)

Izvor: Al Jazeera

Povezane

Više iz rubrike TEME
POPULARNO