Da li je moguće u Hrvatskoj dobiti otkaz ako govoriš srpskim jezikom?

Posveta hrvatskog reditelja Ognjena Sviličića izazvala je dosta medijske pozornosti, a njegov odlučan stav kako će nastavu na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu održavati na srpskom jeziku reakcija je na slučaj Mile Novakovića iz Darde, nastavnika koji je nakon nalaza prosvjetne isnpekcije dobio otkaz davne 1999. godine.

Na prvi pogled, doima se čudno što se neko javno solidariše sa radnikom u prosvjeti koji je dobio otkaz radnog odnosa nakon inspekcijske kontrole, ali kada znamo da je Novaković „odstranjen“ sa posla, jer je nastavu izvodio na srpskom, a ne na hrvatskom jeziku stvari odmah postaju jasnije.

Za Sviličića to je očit primjer „šikaniranja“ odnosno ponašanja koje je veoma rasprostranjeno ne samo u Hrvatskoj nego u svim zemljama koje su izašle iz komunizma. Odluku da će studentima nastavu držati na srpskom jeziku, kaže, može svako tumačiti kako hoće. Interesuje ga, kaže, hoće li njegovi studenti razumjeti šta on govori i da li će im u procesu nastavne komunikacije trebati institut prevoditelja, bilo da će to biti „živa osoba“ bilo da se koristi neki od internet alata za prevođenje.

‘Neko nas čini budalama tvrdeći da su to različiti jezici’

„To sam čuo iz novina i nisam jedini koji je reagirao, reagiralo je dosta novinara i mislim da je to fer i pošteno. Reagirao sam na ovaj način iz dva razloga. Prvo nevjerovatno mi je da čovjek dobije otkaz zbog jedne pogrešne riječi i, dalje, da dobije otkaz zbog pogrešne riječi koja nije hrvatska, barem u onom smislu kako oni misle da se razlikuje hrvatski i srpski jezik“.

Drugo, nevjerovanto mi je da dobije otkaz u zemlji gdje se ustanovilo nakon potresa u Petrinji da je neko ukrao 42 tone robnih rezervi, koje su bile namijenjene za pomoć. U takvoj zemlji, neko dobije otkaz zbog jedne pogrešne riječi. Mislim da nas neko, cijelo vrijeme čini, budalama govoreći da su to različiti jezici“.

Sviličić odmah veoma plastično pojašnjava šta misli kada kaže da „nas ubjeđuju kako govorimo različite jezike“. Postavlja pitanje u kojem moli da mu se objasni na kojem jeziku razgovara sa novinarom Al Jazeere, a kada dobija odgovor da se u najširem smislu razgovor vodi na bosanskom/hrvatskom/srpskom/crnogorskom jeziku odgovara protupitanjem: „Kako znate da li je to bosanski, srpski, hrvatski ili crnogorski? Neko iz Banja Luke priča isto kao i ja. Zbog toga čovjek dobije otkaz, mislim da je to strašno“.

Ovaj slučaj je samo ilustracija, pojašnjava Sviličić, činjenice da Hrvatska još uvijek nije „zrela demokratija“ dodajući da je, ipak, važno istaći da živi u društvu u kojem su reagiranja moguća.

Hrvatska nije zrela demokratija

„To je samo primjer koji sam uzeo, ovo je vrh ledene sante. Ono što je dobro u svemu ovome jeste da možemo reagirati. Mislim, jedini način da to komentarišem jeste da Hrvatska nije zrela demokracija i mi smo još  uvijek u postkomunističkoj eri kao i ostale zemlje istočne Evrope. Ali, možemo reagirati i ako šutimo onda ćemo dopuštati da se takve stvari i dalje događaju. Važno je naročito reagirati u ovoj regiji, jer smo mali dosta loših slučajeva i sve se ove zemlje vrlo se brzo zatvore u sebe i onda nastanu u njima male diktature ili dolazi do gušanja prava i slobode govora, umjetničkih prava, cenzure filmova“.

Upitan da pojasni šta podrazumijeva pod sintagmom „nije zrela demokratija“ Sviličić odgovara:

„Podrazumijevam tačno to da jednostavno institucije države ne funkcioniraju. Vrlo često u takvim državama se ove poluge vlasti koriste da bi se šikanirali ljudi zbog jedne riječi, a s druge strane, recimo, ne funkcionira pošta. U zemljama regije nešto pošaljete i to ne dođe. Dakle, funkcionišu zapravo samo kao poluga sile, a poluge koje trebaju pomoći građane ili ne postoje ili su do to mjere korumiprane da jedva da i funkcioniraju“.

Najveći problem takvih društava je korupcija a način na koji ljudi iz regije, sa strane i distance, gledaju na Hrvatsku, pomalo je zamaskiran „glamurom Evropske unije“

„Apsolutno je najveći problem korupcija, jer imam osjećaj ne samo zemlje regije nego i većina zemalja koja je izašla iz komunizma to ne prihvaća kao problem svoje zemlje. Postoji taj glamur Evropske unije, ali bojim se, kada pogledate Bugarsku, Rumunjsku i Hrvatsku, ne bih rekao da je EU baš toliko pomogla, pomogla je donekle. U našem je mentalitetu još uvijek da šikaniramo slabije a dodvoravamo se jačem“.

U mnogim stvarima Hrvatska korak ispred zemalja regije

Sviličić kaže i da je Hrvatska u mnogim stvarima, ipak, korak ispred zemalja regije. Citirajući velikog njemačkog dramatičara Bertolda Brechta koji je rekao da „svako treba počistiti u svom dvorištu“ Sviličića najviše tangiraju stvari koje se dešavaju u Hrvatskoj.

Ipak, zbog prirode posla i povezanosti sa kulturnim i filmskim radnicima koji žive i djeluju na području cijele bivše Jugoslavije dodaje da nije mogao ne primijetiti kako je „u BiH i Srbiji pet puta gore, ali o tome ne želim govoriti jer to nisu zemlje u kojima ja živim“.

Na kraju vratio se još jednom slučaju otpuštenog nastavnika ističući kako se njegova reakcija nipošto ne bi trebala tumačiti isključivo kao pitanje „nacionalnih manjina“ i njihovog položaja u zemlji. Slučaj Novakovića je ogledan da pokaže kako se sila uzurpira nad ljudima koji nemaju moći da se odbrane.

„Nema veze sa nacionalnim manjinama i taj je čovjek šikaniran jer se neko sjetio biti pametan i htio šikanirati nekoga, a taj je čovjek šikaniran samo zato što se ne može braniti. Taj problem je problem pravosuđa, koje jednostavno, u jednom trenutku, pokazuje nevjerovatnu velikodušnost prema lopovima, a kažnjava malog čovjeka, jer je rekao krivu riječ i od toga stradavaju svi“.