Petar Hranuelli, umjetnik koji spaja Balkan

„Umjetnost je jedna priča koja putuje, koja ne mora nužno biti vezana za jedan prostor. Mi spajamo jedan mali Balkan. Ako neće politika – onda ćemo mi umjetnici, kaže Hranuelli.

Ljudi sve komentiraju na svoj način, ima toga, ali mene to ne interesira (Ustupljeno Al Jazeeri)

Ako je, kako kaže mit, legendarnom vajaru Pigmalionu, boginja Afrodita oživela skulpturu sazdanu po liku idealne žene, onda Petru Hranuelliju nisu potrebne boginje da bi njegovim skulpturama udahnule život, jer su već opipljivo stvarne.

Kroz motiv žene, čije ga telo i njena praiskonska raskoš nadahnjuju, Hranuelli prirodu, pozajmljujući od nje kamen, prepliće, kroti i oblikuje svojom umetničkom igrom. Kamenu, ukroćenom tom igrom, dodaje nove obrise neprolaznog postojanja. Jednostavno i u tri reči – Petar je „umotan u kamen“, kako reče slikarka Maja Obradović na otvaranju njegove izložbe skupltura u beogradskoj Galeriji 73, koja traje do 26. januara.

„Ja sam pričao sa svojim kamenom i kamen vam sve može sve reći o meni“ – bila je jedina rečenica kojom je Hranuelli u galeriji pozdravio publiku, okupljenu u impozantnom broju u uslovima ograničenja i diktiranih pravila nove korona stvarnosti.

Međutim, i umetnik i izložba, upravo u tim suludim okolnostima, zaslužuju koju reč više jer je Hranuelli pod svodovima Galerije 73 objedinio brojne neuništive niti balkanskog prostora, njegove prirode, umetnosti, ideja i stvaralaštva, okupivši oko sebe ljude koji istrajno i uporno prkose svim podelama i tabuima svepristutne politike i nametanja tobožnje nacionalne i plemenske čistote.

Njegove skuplture dokazuju da – od rodnog Supetra na Braču i čuvenog bračkog kamena, preko crvenog boksita iz Like, makedonskog mermera iz Prilepa ili aranđelovačkog iz Šumadije, od kamenih svodova Sićevačke klisure i zagrebačkog bizeka iz kamenoloma na obroncima Medvednice – postoji samo jedan put, put umetnosti.

„Cijela priča nastala je mojim životom jer, u biti, tamo gdje dođem volim koristititi taj izvorni kamen. U umjetničkoj koloniji Pigmalion u Tamnjanici, koju je započeo Gorazd Ćuk, ja sam htio raditi u aranđelovačkom kamenu, ali ga tad nismo mogli dobaviti, pa smo otišli u Makedoniju, po prilepski. Sićevački kamen je došao sasvim slučajno jer prolazimo tom klisurom da bi došli do Tamnjance i tamo sam ga vidio. E sad, tu ti je poveznica i Lika gdje ima tog boksta, crvenog kamena, pa sam htio iskušati da li je i taj sićevači kao lički. Dapače, on je malo drugačiji, drukčije se obrađuje i primarno je vađen za građevinu, a ne za kiparstvo, ali je jako interesantan i zbog boje – ta kombinacija bijelog i crvenog je doista lijepa kombinacija“, objašanjava Hranuelli.

Na opasku da je umetniku tesan svaki prostor, nadovezuje se objašnjenjem da je iz svoje umetničke postojbine, rodnog Brača i sa bračkog kamena, iskoračio tako što danas živi i u Zagrebu i u Lici, dolazi i stvara u Tamnjanici, upoznaje umetnike i gradi prijateljstva u Crnoj Gori, Bosni i Srbiji, ili, pak, slovenačke umetnike sreće u Austriji.

„Meni nije problem gdje sam i gdje radim – bitno je samo da radim“, kaže Hranuelli.

Ljude koji ne shvataju da umetnost nema granice, ali zato postavljaju svoje zamišljene granice po nekim drugim kriterijumima, ne smatra vrednim naročite pažnje.

„Umjetnost je jedna priča koja putuje, koja ne mora nužno biti vezana za jedan prostor. Evo, ako je Maja sad tu samnom – zašto ona ne bi stvarala i u Hrvatskoj, u Austriji ili u Njujorku? To je meni sasvim normalno. Jer, većina umjetnika tek i napravi karijeru ako ode iz svoje države. U svojoj državi si nekako uvijek najgori“, kaže uz osmeh koji odzvanja šarmantnom ironijom.

Svoju umetničku uzajamnost s kamenom, dominantnim u njegovoj skulptorskoj lepezi, vidi kao izazov i neprestanu igru.

„Ništa nije teško ako to čovjek voli. Ja se kamenom igram, baš se igram, tako da je to moja igra. Ja se prigalagođavam prostoru, klimi, tako se prilagođavam i kamenu. Kad se igram s kamenom –

ja ga slušam na taj način da pratim njegovu formu. Znate, kao što drvo ima svoje godove, tako i svaki kamen ima svoje specifičnosti, a ja im se samo prilagođavam“, objašnjava Hranuelli. A jednostavnost tog objašnjenja kao da podrazumeva neraskidivu intimu prašine brušenog kamena u nozdrvama i strast oblikovanja skulptura koju zove – igrom.

U međuvremenu, povezujući svojom umetnošću mnoge koordinate na području bivše Jugoslavije, kaže da može stvarati „u bilo kojem prostoru, samo mora imati uvjete“.

„Stvaram u umjetničkoj koloniji u Tamnjanici, a jednu od skulptura sam napravio u Šumadiji, u Leušićima iznad Gornjeg Milanovca. Trebao mi je samo jedan stol, nešto alata koji sam kupio u Valjevu, kamen sam nabavio usput kod jednog klesara i, praktički, sam skulpturu napravio u prirodi, samo uz malo struje, alat i kamen. Zato se ta skulptura zove Šumadinka i dio je ove izložbe u Beogradu“, kaže, tvrdeći kako mu „ne treba puno toga da bi mogao nešto napraviti“.

Na pitanje ima li utisak da su danas mnogi umetnici stali pod kišobrane koje forsira politika i da nisu dovoljno oslobodili svoju umetnost i pustili je van nametnutih granica, odgovara krajnje jednostavno: „Iskreni umjetnik ne treba biti opterećen politkom i takvim stvarima“.

„Razumijem da umjetnik mora živjeti od nečega jer sve to skupa puno košta, ali – ja kažem da u toj umjetičkoj igri sve može doći na svoje“.

Čak i ako se, vođen svojim u umetničkim JA, susretne s podozrivim pogledima i komentarima o tome što radi i kako radi, nesputan prostorima i politikom, Hranuelli opet ima razložno objašnjenje: “Ljudi sve komentiraju na svoj način, ima toga, ali mene to ne interesira. Ja kažem da umjetnost nema granica i da možemo svi raditi svugdje“.

Da li su i koliko umetnici danas moćni da ponovo ispovezuju ljude i prostore, da izbrišu te granice i nametnute različitosti kojepodstiču i neguju političari? Za Hranuellija takve dileme ne postoje.

„Čuj, umjetnost može jako puno toga povezat, može čak i politiku pomirit, samo to treba razumjeti. Ali, ima i onih koji u to ulaze, a ne razumiju ni umjetnost“.

  • A kako političari razumeju umetnost?

„Tu ima svega, ima ljudi koji podržavaju – neki to rade radi svojih glasova, a neki radi umjetnosti“.

Talenat, ideje, samouverenost i sloboda koju osvaja igrajući se kamenom, Hranuellijev su alat kojim ne kleše samo odnose s ljudima, već i uzajamno poverenje sa okruženjem iz kojeg crpi mnogo više od inspiracije. To objašnjenje sažima u samo dve rečenice: „Ako vjerujete u to što radite onda činite da i ljudi koje susrećete vjeruju u to. Ako se ja idem nekome prilagođavati – onda to neću biti ja“.

  • Da li ste zadovoljni tom mrežom koju pravite, podrškom koju imate, koliko je ona jaka u tom prostoru koji povezujete?

„Zadovoljan sam jer sam često na trerenu, dobio sam i neke nagrade, recimo u Crnoj Gori gdje saam upoznao njihove umjetnike. U Bosni, na sarajevskoj akademiji imam predivne profesore koji su mi prijatelji. Juru Markotu iz Slovenije sam upoznao u Austriji na jednom simpoziju. Mnogi od nas povezani su i društvenim mrežama, što je danas jako važno za umjetnike da i kroz takvu aktivnost stvore jednu lijepu priču“.

  • Može li se to i institucionalno povezati u neku zajednicu, asocijaciju, jednu autoritativnu instituciju?

-Može, zašto ne bi moglo? To je stvar nas pojedinaca koji hoćemo nešto napraviti, ali netko mora voditi tu priču. To sve nešto i košta jer i umjetnik mora od nečeg živjeti.

Sa Gorazdom Ćukom, koji je tvorac umetničke kuće Pigmalion u Tamnjanici, selu koje zovu i „Provansa na jugu Srbije“, sarađuje već tri godine. Suština tog umetničkog zajedništva je, između ostalog, i spajanje.

„Evo, na prvom simpoziju smo spojili Makedoniju, Hrvatsku, Srbiju i Sloveniju. Potom smo spojili Hrvatsku, Srbiju i Makedoniju, sljedeće je – a to već imamo potvrđeno – da spojimo Srbiju, Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru, Sloveniju. Znači – mi spajamo jedan mali Balkan. Ako neće politika – onda ćemo mi umjetnici“, kaže Hranuelli.

  • Gde su danas granice između komercijalnog i umetnosti?

„Ta su vremena prošla – danas mnogi moraju prije izdvojiti za ručak nego za izložbu. Tako se i onaj koji radi izožbu mora, jadan, pobrinuti o svemu da bi se to napravilo jer svaka izložba jako puno košta. Ja ne razmišljam puno o toj granici, razmišljam prije svega kako da to što radim uradim što kvalitenije i bolje, pa ćemo nekako iskompenzirati…“

  • Nekad su mecene podržavale umetnike i njihovo stvaralaštvo,iz tih odnosa su nastala mnoga remek dela i neprolazni artefakti umetničkih epoha. Ima li danas mecena?

„Ima i danas, nađu se mecene, ali ne možete čekati u ateljeu da vam netko dođe i zato je super da umjetnik malo više luta, da ide na sto strana, zato je super da upozna što više ljudi i uvijek se pojavi netko. Da, mogu reći da postoje mecene. Evo, recimo, jedan od njih je Gorazd Ćuk, on vodi u Srbiji tu koloniju Pigmalion koja je dosta jaka. Umjetnost se, međutim, ne mora nužno komercijalizirati da bi umetnik preživio.

  • Da li vam je se ponekad teško rastati od neke skulpture kojom ste potpuno ispunili svoje umetničko JA?

„Iskreno ću vam reći – meni je mnogo draže da su moji radovi vani, nego da su mi u ateljeu. Jednu od skulptura sa ove izložbe, baš ovu od sićevačkog kamena u kojem sam prvi put radio, otkupio je jedan kolekcionar iz Beča. Moram, ipak, priznati da mi je puno draže kad su mi djela u nekim institucijama nego u nekim privatnim zbirkama, gdje će ih malo ljudi vidjeti. Jedino što danas institucije nemaju novaca da otkupljuju djela kao što je to nekad bilo, ali u tom slučaju – nije problem ni pokloniti. Problem je što mi na Balkanu nemao ljude, ozbiljne galeriste, koji će se ozbiljno baviti time. Mnogi od njih, u biti, nisu pravi galeristi nego obični trgovci kojima je svejedno šta prodavali – umjetnost, CD ili gardereobu“.

Izvor: Al Jazeera

Povezane

Aktuelnost mojih pjesama više svjedoči kako se kao društvo ne mičemo s mjesta, nego da sam prororok svog vremena, kaže frontmen ‘Hladnog piva’.

Published On 17 Jan 2021
Više iz rubrike TEME
POPULARNO