Kako turska vojna industrija iscrtava mapu međunarodnih odnosa?

Turska se nada ponovnom osnaživanju partnerstva koje je ostvarila sa SAD-om u projektu proizvodnje aviona F-35.

Bayraktar i slične bespilotne letjelice svrstale su Tursku među prve četiri zemlje na svijetu u proizvodnji ovih letjelica (Anadolija)

 Piše: Khalil Mabrouk 

Turska širi opseg potrage na regionalnom i međunarodnom planu za ključnim partnerima u programima za razvoj vojne industrije, koja zauzima značajno mjesto za Ankaru u pogledu formiranja međunarodnih odnosa.

Praćenje turskih strategija u vezi s tim pokazuje da one naginju oživljavanju starih partnerstava u programima naoružanja i stvaranju odnosa s novim partnerima.

Ankara je također usvojila pristup produbljivanja odnosa s redovitim dobavljačima konvencionalnog oružja, uz otvaranje novih tržišta za izvoz oružja, koje je dokazalo svoj kvalitet i superiornost u mnogim nedavnim sukobima.

Stara partnerstva

U prvom pothvatu, Turska se nada ponovnom osnaživanju partnerstva koje je ostvarila sa Sjedinjenim Američkim Državama (SAD) u projektu proizvodnje aviona F-35, koji je zamrznut pod teretom mnogih previranja koja su mučila odnose s Washingtonom tokom mandata američkog predsjednika Donalda Trumpa.

Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan kaže da je njegova zemlja platila ogromne iznose za borbene avione F-35. Uprkos tome, niti jedan još uvijek nije isporučen, što vidi kao ozbiljnu pogrešku “našeg saveznika Amerike prema nama”.

Od posljednjih američkih izbora, održanih 3. novembra, pokazatelji upućuju na to da odnosi s Ankarom idu u pravcu postepenog približavanja. Turska je odabrala da slučaj strateških borbenih letjelica bude naslov za ovo zbližavanje, jer je Erdogan izrazio nadu da će se problem isporuke aviona riješiti nakon što Biden preuzme dužnost.

Među turskim promatračima vlada atmosfera optimizma u vezi s poboljšanjem odnosa njihove zemlje sa Sjedinjenim Američkim Državama tokom Bidenove ere, koji je pokazao, za vrijeme mandata svog demokratskog prethodnika Baracka Obame, primjetno strožiji odnos prema Ankari.

Na Istoku, Turska se nije ustručavala pokazati jasne naznake svog usmjerenja da nastavi koordinaciju s Moskvom kako bi dovršila izgradnju svog odbrambenog štita s protivzračnim raketnim sistemom S-400.

Uprkos mnogim neslaganjima između “dva rivala i susjeda”, pitanje naoružanja predstavlja plodno polje za saradnju Moskve i Ankare, koja je blizu toga da, uz pomoć Rusa, pokrene svoj nuklearni reaktor na centrali Akkuyu u Mersinu na stotu godišnjicu osnivanja Republike 2023. godine.

Na regionalnom planu, turski ministar vanjskih poslova i njegove kolege iz Azerbejdžana i Pakistana potpisali su u pakistanskoj prijestolnici takozvanu “Islamabadsku deklaraciju”, koja predviđa produbljivanje saradnje na mnogim poljima, a u prvom planu se nalaze politika, ekonomija, mir i sigurnost.

Unutar arapske regije, Turska je potpisala sporazum o opskrbi Tunisa bespilotnim letjelicama “Anka”, koje su pokazale izvanrednu operativnu efikasnost u borbama u Libiji i regiji Nagorno-Karabah, koju je Azerbejdžan uz tursku političku pomoć i otvorenu vojnu podršku povratio od Armenije.

Temelji odnosa

Lokalni izvještaji i studije pokazuju da je proizvodnja, izvoz i uvoz vojne tehnologije jedan od temelja na kojim Turska gradi pravac kojim ide u uspostavljanju svojih međunarodnih odnosa.

Prema studiji koju je objavio Institut za političke studije u Ankari, turski sajmovi oružja i vojne tehnologije postali su jedno od najvažnijih mjesta za sklapanje međunarodnih ugovora, a Turska je vojnu saradnju stavila na vrh protokola o saradnji koje je potpisala s različitim zemljama.

Opseg turskog izvoza oružja iznosi oko 3 milijarde dolara, što čini oko 4,6 posto njenog ukupnog izvoza, a najvažniji kupci su države Arapskog zaljeva i zemlje turskog govornog područja, posebno Azerbejdžan, Kazahstan i Turkmenistan.

Studija pokazuje da su proizvodnja, izvoz i uvoz oružja postali stvarni kriterij u upravljanju vanjskim odnosima Turske od uspona njene vojne industrije nakon 2000. godine, kada je Ankara stavila prioritet na samodovoljnost u izgradnji svojih vojnih sposobnosti.

S tim u vezi, Ismail Demir, šef turskog Ureda za odbrambenu industriju, izjavio je početkom ove sedmice za list Yeni Safak da će njegova zemlja za manje od pet godina završiti proizvodnju protivzračnog raketnog sistema velikog dometa na nivou raketa S-400, pa čak i naprednijem od toga.

Novinski izvještaji također navode da će napredni turski avioni pete generacije – koji će raditi s motorom u potpunosti proizvedenim u državi – biti u stanju letjeti za godinu dana.

Potreba za oba smjera

Promatrači i pratitelji turskog pitanja vjeruju da se posljednjih godina povećala potreba Ankare da osigura svoje potrebe za naoružanjem i opremom, uporedo s njenom ekspanzijom u regionalnom okruženju.

Taha Odehoglu, istraživač političkih dešavanja u Turskoj i međunarodnih odnosa, kaže da je Ankara odgovorila na tu potrebu radeći na razvoju svoje vojne industrije nakon što su se donositelji odluka uvjerili u potrebu trajnog osiguranja potreba za oružjem, streljivom i vojnom opremom u svjetlu velikih opasnosti koje prijete regionalnoj sigurnosti.

Sa strateškog gledišta, Odehoglu vjeruje da se kod Turaka učvrstilo uvjerenje da se osiguravanje ovih potreba može postići samo oslanjanjem na lokalnu vojnu proizvodnju, što se jasno pokazalo tokom posljednje dvije godine turske nadmoći u oblasti odbrambene industrije i realizaciji u stvarnosti na više mjesta.

Istraživač za Al Jazeeru kaže da je Ankara posljednjih godina uspjela proizvesti različite tipove opreme, ali da njena industrija i dalje ovisi o uvozu u nekim poljima odbrambene tehnologije. Pojašnjava da su turske ambicije puno veće od toga, jer želi zauzeti istaknutu poziciju na ovom polju.

Iako je izvoz oružja otvorio linije međunarodnih odnosa pred Ankarom kako bi ga plasirala na tržište, isto tako postoji i potreba da se otvore putevi u obrnutom smjeru zbog uvoza stvari neophodnih za dalji razvoj. Odehoglu kaže da postoje brojne ključne prepreke pred Turskom koje joj onemogućavaju da postigne potpunu nezavisnost u svojim vojnim potrebama.

Turski istraživač vjeruje da je među glavnim preprekama nemogućnost Ankare da proizvodi složene sisteme naoružanja sve do danas, poput ratnih aviona i podmornica bez inostrane pomoći, što smanjuje šanse za uspjeh uspostave velikih međunarodnih partnerstava u odbrambenoj industriji, uprkos uspjesima turskih dronova u posljednjim mjesecima koji su imali veliku ulogu u preokretu odnosa snaga na terenu u Libiji, Azerbejdžanu i sjeveru Sirije.

Izvor: Al Jazeera

Povezane

Više iz rubrike TEME
POPULARNO