Edin Smailović: Velika medresa kralja Aleksandra u Skoplju bila rasadnik komunista

Zbog svoje prerane smrti, harizme koju je neosporno imao, i popularnosti koju je uživao među običnim narodom, Rifat Burdžović je ušao u legendu ovih prostora, postajući mitska ličnost.

Smailović se afirmirao kao kulturni radnik i književnik i do sada je objavio dvije knjige: zbirku poezije Prolaznost  i stručnu monografiju Bjelopoljske muftije (Ustupljeno Al Jazeeri)

Antifašizam je naslijeđe koje Crna Gora baštini i kojim se ponosi, barem deklarativno, kaže historičar i književnik Edin Smailović koji u rodnom Bijelom Polju aktivno učestvuje u kulturnom životu grada svjestan da borba za istinu predstavlja najteži zadatak postavljen pred intelektualca.

Studij historije završio je kao jedan do najboljih studenata na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, a odmah po završetku školovanja nije mnogo dvojio da njegov životni put podrazumijeva povratak u rodni grad. U Bijelom Polju se afirmirao kao kulturni radnik i književnik i do sada je objavio dvije knjige: zbirku poezije Prolaznost  i stručnu monografiju Bjelopoljske muftije.

Posljednjim projektom, u koojem nastoji otrgnuti od zaborava antifašizam muslimana Crne Gore, suprotstavio se plimi historijskog revizionizma a facebook stranica koju je pokrenuo trebalo bi da preraste u knjigu enciklopedijskog tipa u kojoj će biti taksinomično pobrojani svi značajniji antifašisti muslimani u Crnoj Gori.

Govoreći za Al Jazeera Balkans o pokretu Smailović kaže da je „antifašizam kao pokret na ovim prostorima, pa i kod muslimana, prepoznat kroz partizane i komunističku partiju. Naravno, pogrešno je svoditi nešto tako grandiozno kao antifašizam samo na jedan pokret, jer je antifašista  bilo svakako i među onima koji nisu pristupili ovom pokretu i koji se nisu slagali sa fašističkim zakonima. Ali, istina je da su se jedino partizani beskopromisno i do kraja oružano suprostavili fašizmu“.

  • Facebook stranica Leksikon antifašizma muslimana Crne Gore govori o ljudima koji su tokom Drugog svjetskog rata pristupili antifašističkom pokretu. Kako je je taj proces trajao, odnosno kako dolazi do  razvoja antifašizma među muslimanima Crne Gore?

– Prije nego što odgovorim na ovo pitanje, dao bih nekoliko podataka o muslimanima u Crnoj Gori pred Drugi Svjetski rat. Dakle, radilo se o zajednici, koja je  bila osiromašena i na margini društvenih zbivanja. Izložena iseljavanju, sa malim mogućnostima njenih članova da napreduju u društvenoj hijerarhiji, a uz to sa jako malim brojem obrazovanih ljudi. Muslimani Crne Gore (Bošnjaci i Albanci) tek počinju da se uključuju u obrazovni sistem Jugoslavije. Većina studira u Beogradu uz finansijsku potporu Gajreta, muslimanskog kulturno-prosvjetnog društva. Nažalost nema tačnih podataka, ali teško da  je broj diplomiranih studenata  prešao broj od 100.

U takvim uslovima, muslimani će dočekati  svjestsku katastrofu – Drugi Svjetski rat.

(Ustupljeno Al Jazeeri)

Antifašizam je kao pokret na ovim prostorima, pa i kod muslimana, prepoznat kroz partizane i komunističku partiju. Naravno, pogrešno je svoditi nešto tako grandiozno kao antifašizam samo na jedan pokret, jer je antifašista  bilo svakako i među onima koji nisu pristupili ovom pokretu i koji se nisu slagali sa fašističkim zakonima. Ali, istina je da su se jedino partizani beskopromisno i do kraja oružano suprostavili fašizmu.

Antifašizam je tako i kod  muslimana u Crnoj Gori,  bio oslonjen na članove partizanskog pokreta.

Kada  je riječ  o partizanskom pokretu na ovim prostorima, on je među muslimane dospio kroz rad Komunističke partije, čiji su aktivisti obično bili  polaznici  Velike medrese kralja Aleksandra u Skoplju. Kako je baš ova vjerska škola postala rasadnik kadrova komunističke partije, vjerujem da to treba biti  predmet detaljne analize. Sa ove istorijske distance to nam  odista ostaje velika nepoznanica. Kao što rekoh, većina istaknutih antifašista sa ovih prostora pohađalo je baš tu medresu: Rifat Burdžović, Muhamed Musić, Mustafa Pećanin, Jakub Kubur i drugi.

  • Koliko je muslimansko stanovništvo Crne Gore bilo opredjeljeno antifašizmu i da li je bilo velikih društvenih lomova tokom tog procesa?

– Drugi Svjetski rat je muslimansko stanovništvo Crne Gore dočekalo neorganizovano i nepripremljeno. Nije teško zaključiti da je to posljedica gore opisanog stanja. Nije postojala nikakva organizacija na državnom nivou, ni kada je u pitanju ulema niti kada su u pitanju politički predstavnici muslimana. U suštini organizacija se svodila uglavnom na lokalni nivo i svodila se na pokušaj zaštite muslimana od stradanja, a prvenstveno od četničkih formacija.

Tako su tokom ovog perioda formirana lokalne muslimanske milicije u svakom mjestu gdje je muslimansko stanovništvo bilo brojnije .Ove jedinice jesu doprinijele zaštiti muslimanskog stanovništva u Crnoj Gori, ali je takođe  nepobitna činjenica da su sarađivale sa italijanskim a kasnije njemačkim okupacionim snagama, kao i da su  u nekim područjima počinile strašne zločine nad pravoslavnim stanovništvom.

Muslimansko stanovništvo je, posebno zahvaljući radu imama na terenu, ali i istaknutih partizana iz ovih područja, definitivno tokom 1943. godine u većini prelomilo za antifašistički pokret.

  • Gdje je antifašistički pokret među muslimanima Crne Gore bio najmasovniji?

– Ne bih  mogao izdvojiti neko područje posebno, jednostavno partizanski pokret među muslimanima u Crnoj Gori se kretao od pojedinaca i manjih grupa , da bi kasnije cijela područja pristupala partizanskim snagama.

  • Kako su stare društvne strukture gledale na razvoj antifašizma među muslimanima Crne Gore?

– Stare društvene strukture nikako nisu bile zadovoljne položajem muslimana u Kraljevini Jugoslaviji, ali sa druge strane na antifašizam su gledali sa sumnjom, jer su ga predvodili komunisti, čija je ideologija makar nominalno, bila ateistička. Takođe, treba imati u vidu  da su stare strukture činili ljudi uglavnom iz sloja trgovaca i veleposjednika,  pa su im oni koji su zagovarali  jednakost među  ljudima i besklasno društvo, realno morali biti daleko.

I naravno, ideja o  tome da sva privatna imovina postane državna, upravo je mogla da najviše pogoditi ovaj sloj među muslimanima (što se kasnije i dogodilo).

  • Ko su najvažniji antifašisti među muslimanima Crne Gore?

– Kada govorimo o antifašizmu među muslimanima u Crnoj Gori, onda je ime Rifata Burdžovića – Trša svakako broj jedan. Bio je to čovjek  sa idejama koje su išle daleko ispred vremena u cijeloj Jugoslaviji, a kamoli u njenim najzaostalijim krajevima. Samo se trebamo vratiti 80 godina unazad. Stanovništvo ovih krajeva je u tom trenutku  85 posto seosko. Ogroman dio stanovništva je nepismen, religijski i nacionalni zidovi (treba imati u vidu da su Osmanlije ovaj prostor napustile tek prije tri decenije u tom trenutku) izgledaju neprobojni. U takvim okolnostima se pojavljuje Rifat Burdžović, sa svojih nepunih 30 godina, nesuđeni imam i student prava u svojim vatrenim govorima obećava ono čega ovdje najviše nedostaje: socijalne pravde  i jednakosti bez obzira na religiju, naciju, porijeklo.

Rifat Burdžović je poginuo 1942. godine zajedno sa svojim saborcima Tomašom Žižićem  i Vladimirom Kneževićem Volođom. Ukazom Predsjedništva AVNOJ-a 25 septembra 1944. godine, među prvima je proglašen za narodnog heroja. Sjećanje na njega čuvaju nazivi  ulica, škola, studentskih domova širom Crne Gore i bivše Jugoslavije.

(Wikipedia)

Zbog svoje prerane smrti, harizme koju je neosporno imao, i popularnosti koju je uživao među običnim narodom, Rifat Burdžović je ušao u legendu ovih prostora, postajući mitska ličnost, neko ko je trebao i po narodnom viđenju, sigurno i mogao, spasiti ove krajeve, učiniti ih srećnijim i boljim za život.

Naravno, ne treba zaboraviti ni ostale istaknute antifašiste kao što su Salko Aljković, Munib Kučević, Mustafa Pećanin, Zufer Musić i drugi.

  • Koliko su dejstvo četničkih formacija i masovni pokolji Bošnjaka opredjeljivali muslimane da se pridruže antifašističkom pokretu?

– Itekako. Četnici su na  vrhuncu moći bili krajem 1942. godine i početkom 1943. godine.Tada je izvršen i najveći zločin nad Bošnjacima u Drugom Svjetskom ratu. U napadu četničkih snaga poečtkom 1943. godine na prostorima srezova Pljevlja, Bijelo Polje, Foča, Goražde, Čajniče, ubijeno je 8000 i 9 000 Bošnjaka, uglavnom civila.

Da bismo u potpunosti razumjeli šta se desilo i kako je to bilo moguće, treba uzeti u obzir sljedeću činjenicu: četnici su za narastajuće partizanske snage na ovim prostorima bila važna protivteža u rukama italijanskih vlasti. Nažalost, dopuštanje zločina nad muslimanskim stanovništvom je samo bio predmet trgovine između njih i četnika.

Ovo je  potpuno  raspršilo sumnje i kod  muslimana najvjernijih okupacionim italijanskim i njemačkim  vlastima, da  će ih ovi zaštiti od pokolja i protjerivanja.Ovo će doprinijeti popularnosti partizanskog pokreta među muslimanima, jer se partizani pojavljuju kao jedina vojna sila koja muslimanima garantuje goli fizički opstanak.

Naravno, nemojmo gajiti iluziju da su partizani dočekani raširenih ruku. Nesporno je, da je bilo puno grešaka  partizanskih vlasti prema muslimanima u toku rata i poslije rata. Tu posebno mislim na veliki broj egzekucija na kraju rata, često bez ikakvog suđenja, a često i bez ikakvog grijeha. O ovim poslijeratnim se uglavnom zna dovoljno i trajale su sve do polovine 60-ih godina.

  • Kako se ulema ponašala u to vrijeme i da li je bilo slučajeva da su crnogorski imami pristupali antifašističkom pokretu?

– Dakle, kao što sam na početku rekao, nije postojala nikakva jedinstvena organizacija muslimana na nivou Crne Gore. Sve je bilo prepušteno sposobnim pojedincima, koji su na razne načine pokušavali da organizuju opstanak zajednica na lokalnom nivou. Istina je da su mnogi imami bili simpatizeri partizanskog pokreta od samog početka, da su članovi njihovih porodica bili u partizanima. Imami su obično bili stub svake lokalne zajednice i mještani su  im  vjerovali, pa je ovo omogućavalo da mnogi članovi partizanskog pokreta nakon sloma  partizanskih jedinica krajem  1942. godine i početkom 1943. godine, pronađu zaštitu upravo u muslimanskim sredinama.

Takav je konkretan slučaj  bio u porodici bjelopoljskog imama Ejub ef. Mehovića, čiji su sinovi bili u partizanima i poslije rata na važnim pozicijama na lokalnom i državnom nivou. Veliki simpatizer  partizana je bio i posljednji bjelopoljski muftija Harun ef. Lamežević. U partizanima će se boriti i sinovi beranskog imama Rašida ef. Softića kojeg će četnici umoriti na zvjerski način 1943. godine.

  • Kako se danas u zajednici Bošnjaka gleda na period Drugog svjetskog rata i antifašistički pokret?

– Generalno, Bošnjaci, kada su u pitanju intelektualci, političke partije koje ih i predstavljaju ili u okviru kojih Bošnjaci djeluju, kao i ogromna većina naroda, nesumnjivo su na poziciji  da su partizani bili, sa svim svojim nedostacima, najbolja opcija za bošnjački narod.

Prosto ne vidim ni jednog bošnjačkog političara u Crnoj Gori koji bi zagovarao neki drugi stav ili neko drugo naslijeđe, bez obzira da li je u pitanju bošnjačka stranka, ili Bošnjaci koji su u građanskim partijama, DPS-u, SDP-u, SD-u, URI-i.

Na sreću, ne postoje jake revizionističke snage, kao  što , bojim se, postoje u nekim drugim sredinama i državama gdje Bošnjaci žive.

  • Koliko je Crna Gora, općenito, svjesna svog antifašističkog naslijeđa a koliko, s druge strane, afirmira narativ u kojem se četnički pokret proglašava „autentičnim antifašizmom“, a partizani „komunističkim pokretom“?

– Crna Gora je  deklarativno na pozicijama tekovina antifašističke borbe. Uz sva iskušenja, ipak je ovo ostala dominantna ideja vodilja među stanovništvom, ali i među političkom elitom. Koliko ima u tome iskrenosti, a koliko manipulacije je nezahvalno mjeriti, ali je nesporno da je po ovom pitanju situacija puno bolja nego u ostatku ex Jugoslavije.

Istorija je objektivno, vrlo neprijatna nauka. Ona nacija  stavlja u istu  pozicija kao čovjek koji u ogledalo gleda svoj lik i uviđa sve svoje nedostatke. Odrastao čovjek se suoči sa svojim nedostacima, prizna ih ako ih ne može nadomjestiti i nastavi dalje. E sada, tako bi trebalo da se ponašaju i odrasle i zrele nacije i države. Priznanje grešaka iz prošlosti im hrabro koračanje naprijed izvuklo je mnoge evropske narode iz kaljuge povijesti.

Međutim, kod nas se to još ne nazire. Pokušaj izjednačavanja četnika i partizana je pokazatelj upravo te nezrelosti i nespremnosti za priznanje vlastitih grešaka. Naravno, tu je uvijek i sindrom nespobne vlasti, koja kada god nema šta da ponudi, okrene se ,,slavnoj” prošlosti.

Svaka vlast na ex-yu prostorima od 90-ih do danas je pribjegavala manipulacije iz ovih ili onih razloga. Prvo da bi nas opljačkali, poslije da bi sačuvali opljačkano, danas bojim se zato da ne bi mislili kako je državna kasa prazna i kako se prosto više nema šta opljačkati.

Zato je jedino rješenje, ali odista jedino, uvođenje  posebnog zakona o kažnjavanju veličanja kvinsliških pokreta. Naravno, to bi trebalo ići uporedo sa  zabranom negiranja zločina iz naših posljednjih ratova i zaštite dostojanstva žrtvama.

Za sada  naravno volja ne postoji, čini mi se , ni kod jednog političkog subjekta ni u Crnoj Gori , ni u regiji.

I tu opet, ja vidim dva problema. Prvi je svima jasan: stavljanjem tačke na ovu temu izbili bi se politički aduti onima koji ne žele da se suoče sa zločinima, ali i onima koji do u beskraj manipulišu i politički kapitalizuju zločine iz posljednjih ratova.

Ali tu ima i jedan mnogo veći problem od maloprije kazanog  koji ja vidim. Vidite, četnici su kao formacija postojali do 1945. godine. Još su živi svjedoci njihovih užasnih zlodjela. Onaj ko forsira te ideje je svjestan i do srži pokvaren lažov. A takvi  su spremni  na mnogo gore od podlih laži.

Naravno, nije to usamljen primjer. Svjedoci smo da se posebno u Srbiji, Hrvastkoj, ali i u Bosni i Hercegovini dešava jedan proces revizije istorije. Dovoljna je činjenica da ulice i trgovi nose nazive osoba koje su van svake sumnje bili ratni zločinci.

Zato je njegovanje antifašizma u Crnoj Gori usko povezano sa stanjem u regiji. Mi se sa ljudima iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije, odlično razumijemo.Tamo se obrazuje  određen broj ljudi iz Crne Gore, imamo rodbinske, privredne i kulturne veze.

Zato antifašizam ovih prostora nikako ne smije biti posmatran odvojeno. Region se može ozdraviti u cjelini u duhovnom smislu, ili  neće nikako ozdraviti.

Današnja Crna Gora je samo manje bolestan član jednog šireg prostora u kojem su zločinci iz posljednjih ratova, kao i oni iz Drugog Svjetskog rata postali junaci.

Odgovor na pitanje, kako danas, u postojećim uslovima, njegovati tekovine antifašizma je komlikovan, ali je zato odgovor na pitanje šta ako ostanu dominantne snage mraka vrlo jednostavan: mi ćemo ostati prostor bez budućnost.

Antifašizam je važno njegovati kroz obrazovni proces i kulturu sjećanja. Zato sam između ostalog i pokrenuo FB grupu  ,, Leksikon antifašizma muslimana Crne Gore”. Mladi ljudi se ne sjećaju ni posljedenjeg rata, a kamoli onoga od prije skoro 80 godina. Ma koliko zvučalo kao otrcani kliše, ali nam je više nego ikada potrebno da  insitiramo na određenim  osnovnim ljudskim načelima.

Naravno, ono što takođe želim posebno potcrtati je sljedeće:

Veliki vjetar u leđa  revizionističkim snagama i kompletnoj ultradesnici i u Crnoj Gori i u regiji, dale su tzv. građanske opcije. Kako?

Pa time što su  u ovih par decenija  doveli da  u državi procvjeta sve ono što nije trebalo: korupcija, nepotizam, politikanstvo, socijalna nepravda do latinoameričkih razmjera. Sve ovo je dovelo pod lupu sumnje sve ono za šta se nominalno ove građanske stranke zalažu, pa samim tim i antifašizam.

Ili da parafraziram jednu poznatu pjesnikinju: Domovina se brani ljepotom, a društveni poredak socijalnom pravdom. Bez toga se ni Crna Gora ni regija nikada neće izliječiti od virusa fašizma.

Izvor: Al Jazeera