Mladi u Krajini: Između nade u bolje sutra i želje za odlaskom

Pandemija korona virusa samo je usporila, ali ne i zaustavila odlazak mladih iz Unsko-sanskog kantona u Bosni i Hercegovini.

Političke tenzije koje stvaraju sumorno i nesigurno životno okruženje stalno se ponavljaju, nedovoljan broj kvalitetnih sadržaja, male i prevaziđene sredine u kojima mladi ne vide svoju budućnost samo su neki od razloga zbog čega se ova populacija stanovništva odlučuje na odlazak van granica naše zemlje.

Prema istraživanju Friedrich-Ebert-Stiftungorganizacije “Održivost emigracija iz Bosne i Hercegovine”, koje je prošle godine provedeno na uzorku od preko 2.600 ispitanika, ljudi se iz BiH iseljavaju zbog socijalne nepravde, nedostatka posla i lošeg života. O stavovima mladih u Bosanskoj krajini o ovoj temi, razgovarali smo sa više mladih ljudi različitih životnih usmjerenja, pogleda i uvjerenja.

Isti problemi kao u ostatku države

Nermina Latić Ćehić (30) iz Velike Kladuše po struci je ekonomski tehničar, a cijeli svoj život posvetila je humanitarnom radu i pisanju. Objavila je dvije knjige i učestvovala u brojnim akcijama pomoći ugroženima. Kada su mladi i perspektiva života u Unsko-sanskom kantonu u pitanju, smatra da ona nije dobra, niti je obećavajuća.

“Ne postoji politika prema mladima od strane kantonalnih ni lokalnih vlasti. Mladi su prepušteni sami sebi i uglavnom tragaju za alternativnim pravcima, odnosno odlaze u inostranstvo gdje im se nudi obrazovanje po daleko boljim uvjetima, zaposlenje i gdje se poštuju njihova prava. Trebamo se zapitati zašto bi mladi ostali u ovakvoj sredini.  Mi odavno tapšamo po leđima neukima, jer su nečiji. Za početak bi bilo dovoljno da smo pravedni i da priliku dobije znanje“, smatra Nermina.

Mladi i perspektivni Almir Saračević iz Bihaća (25) magistar je sociologije koji se dobro snašao u ulozi televizijskog voditelja. Nekada je bio predsjednik Mreže vijeća učenika Unsko-sanskog kantona.

Prema njegovom mišljenju, omladinska populacija na području ovog kantona se pretjerano ne razlikuje u kvaliteti življenja i generalno djelovanja u odnosu na druga područja u BiH. Većina mladih dijele slične, ako ne i iste probleme, smatra Saračević i doda je kako je jedina razlika sa kojom bi, vjeruje, složila se većina mladih ljudi, jeste upravo u masovnijoj ponudi prilika u drugim, znatno većim općinama odnosno gradovima.

„Jedan od najvećih problema mladih na području Unsko-sanskog kantona jeste svakako otežano pronalaženje puta do zaposlenja. Ako uzmemo u obzir da put do volonterskog, odnosno pripravničkog staža koji nas vodi do polaganja stručnog ispita, ponekad predstavlja nemoguću misiju, zamislimo onda koliko truda se mora uložiti kako bi mlada osoba uopće dobila priliku za radom. Nerijetko se glas diže i na temu obrazovnog sistema koji, prema mome vlastitom nahođenju i nije toliko loš, ali se definitivno mora iskazati tendencija prema modernizaciji istog. Sve to, ali i mnogi drugi faktoru oblikuju našu perspektivu odnosno naš društveni položaj u društvu koji često, nažalost, nije na zavidnom nivou, posebno ako ga kasnije uporedimo sa standardom života u BiH generalno“, pojašnjava Saračević.

Azra Kapić iz Cazina (22) studentica je treće godine Elektrotehnike, smjer Informatika i računarstvo na Tehničkom fakultetu u Bihaću. Smatra da mladi koji žele postići nešto uglavnom su fokusirani na svoje obrazovanje, a upravo su tu prisutni određeni problemi.

„Univerzitet u Bihaću je prilika za daljnji nastavak školovanja svim mladim osobama, budućim studentima, koji žive u gradovima Unsko-sanskog kantona i šire. Nažalost, na fakultetima često dolazi do problema između studenata i profesora, gdje su neki od njih čak i nekompetentni što se odražava na studente u smislu da nedostaje želje za trudom i daljnjim usavršavanjem kod u njihovom školovanju i životu“, kaže.

Unaprijediti kvalitet obrazovanja

Edin Čaušević (22) iz Bihaća student je četvrte godine dodiplomskog studija Mašinskog odsjeka Tehničkog fakulteta Univerziteta u Bihaću. Član je Brdsko-biciklističkog kluba “Daj Krug” iz Bihaća čiji je aktivni takmičar u periodu 2015-2020. godina. Trenutno obavlja dužnost sekretara kluba.

Prema njegovom mišljenju, mladi u Unsko-sanskom kantonu generalno imaju prosječne uvjete za zadovoljenje svojih potreba, a kada je u pitanju obrazovanje, mišljenja je da je postojanje Univerziteta u Bihaću dobar stvar jer su na taj način mnogi dobili šansu da studiraju.

„U suprotnom, većina mladih bi bila primorana da odustane od studiranja. Ne dopada mi se činjenica da smo često na marginama prilikom donošenja odluka koje se tiču naše budućnosti. Što se tiče sadržaja oni postoje, ali ne u onoj mjeri koliko bi trebalo da zadovolji interese i potrebe mladih. Mogu konkretno govoriti o svom primjeru. Kao član biciklističkog kluba imao sam priliku da posjetim razne dijelove BiH, druge države, da se osim takmičenja družim, širim vidike, steknem prijatelje širom regije i dalje. Također, putem kluba imao sam priliku da učestvujem u raznim humanitarnim i ekološkim akcijama. Mogao bih reći da sam imao sreću jer osoba koja vodi klub uložila je maksimum svog vremena i novca kako bi omogućila bolje sutra za nas mlade“, kaže Edin i dodaje da, iako izbor nije velik, uvijek se može nešto pronaći ukoliko postoji želja za istim.

Amina Bajrić (18) je učenica četvrtog razreda Gimnazije u Bužimu i aktivni učesnik lokalnih kulturnih manifestacija. Trenutno je član Asocijacije srednjoškolaca u Bosni i Hercegovini (ASuBiH) koja broji 72 lokalna tima uključujući i onaj u Bužimu. Amina se, kao PR menadžer ovog tima, bavi odnosima sa javnošću.

Mišljenja je da su mladi ljudi u Unsko-sanskom kantonu prilično zapostavljeni i da njihov položaj nije najbolji.

Dok druge, razvijenije  zemlje ulažu u mlade znajući da su upravo oni najdragocjeniji razvojni faktor, mlade ljude sa Unsko-sanskog kantona olako prepuštamo drugima iako je to nenadoknadiv gubitak. Nažalost, naš obrazovni sistem je još uvijek jako tradicionalan. Puno je više teorije nego prakse, što je prema mom mišljenju, greška. Također, mladi ljudi uglavnom nemaju podršku kada su njihovi talenti i snovi u pitanju. Vjerujem da je to i jedan od vodećih razloga odlaska. Razočarani, odlaze negdje gdje će njihov trud i rad biti prepoznat i dovoljno cjenjen“, smatra Amina.

Nedostatak kvalitetnih sadržaja

Almedina Šomić (18) iz Bužima, četvrti je razred Medrese “Džemaludin ef. Čaušević” u Cazinu. Stava je da se mladi u Unsko-sanskom kantonu trude živjeti klasični život tinejdžera razvijenih država, dok ih u svemu tome, smatra ona, najvećim dijelom spriječava loš sistem obrazovanja.

„Mi kao srednjoškolci svakodnevno se susrećemo s viškom poznate teorije koju nam nudi naš sistem obrazovanja dok je praksa negdje daleko od nas i zbog nedostatka te prakse većina naših mladih je sada već stanovnik neke druge države. Smatram da je to jedan od vodećih problema za koji je vrijeme da se počne razmatrati“, ističe Almedina.

Dodaje da, kada je u pitanju aktivizam, veliki značaj imaju brojne organizacije koje djeluju u širem okruženju a koje, između ostalog, ulažu veliki trud da potaknu mlade u korištenju talenata koje zasigurno posjeduju.

„Tu ubrajam organizacije poput IOM-a, CIM-a, ASUBiH-a i njima slične. Znači prilike imamo, samo je pitanje koliko nas je zainteresiranih da iskoristimo datu priliku. Također, pomenula bih i sportska udruženja jer ipak bez tjelesnog nema ni intelektualnog razvića.“

A kada su u pitanju sadržaji za mlade, mišljenja je da oni osciliraju u zavisnosti u kojem gradu mladi žive, te da su shodno tome i njihove mogućnosti za bavljenje različitim stvarima drukčije.

“Većina talentirane djece ovdje ne može da ispolji svoje talente zbog toga jer svaki hobi ili sport iziskuju pozamašnu svotu novca. Na primjer, u Velikoj Kladuši mi već deset godina sanjamo o kino sali, o ostalom da ne pričamo. Možemo reći veliko hvala nevladinim organizacijama, te brojnim udruženjima koji kroz razne projekte pokreću našu omladinu. Oni su jedina i mala svjetla tačka u ovom crnilu ovdje”, kaže Nermina.

Podijeljeni o odlasku

Edin Čaušević kaže da je odluka: da li ostati ili otići – tema koja je u zadnje vrijeme veoma popularna. To je tako zbog činjenice, smatra, da živimo u državi koja i dalje duboko podijeljena, u kojoj se sve vrti oko nacionalizma, oko političkih pitanja i da zbog toga mladi ne vide da će se nešto bitno promjeniti u budućnosti.

„Ne znam koliko bismo se mogli i izboriti za bolje sutra jer da bi te uopšte čuli moraš biti dio nekog “tabora”. Trenutno, u našem društvu imam dojam da su kompetencije na zadnjem mjestu, a ja želim biti dio društva u kojem ću moći širiti svoje znanje, stalno učiti i u kojem neću morati biti član bilo koje stranke da bih napredovao. Želim vjerovati da će se stvoriti kritična masa ljudi koji će donijeti neke nove perspektive i omogućiti bolji život“, kaže Čaušević.

Prema mišljenju Adne Dervišević (22) iz Bihaća, mladi bi trebali ići iz Bosne i Hercegovine, ne samo iz Unsko-sanskog kantona. Vjeruje da mladi kad bi ostali ne bi došlo to bolje sutra i da mladi ovdje nemaju budućnost. Mladi bi, prema njenom mišljenju, trebali imati puno obrazovnih mogućnosti, što naprednije zemlje imaju. Ističe da su programi u školstvu zastarjeli i da se uči isto ono što se učilo prije 10-15 godina.

„Postoje organizacije i grupe gdje se mladi mogu okupljati oko zajedničkih projekata i interesa ali je opet to sve zastarjelo i mladi nemaju gdje pokazati svoje ideje i projekte, niti proširiti svoju grupu i upoznati druge organizacije“, navodi Adna neke od razloga zašto se mladi odlučuju na odlazak vani.

„Na trend odlazaka značajno utječe i politika, u smislu da se najmanje gleda napredak mladih već se zadovoljavaju neke potrebe starijih ljudi, što je apsurd. A najviše utječe zloba naroda. Ljudi danas zavide čovjeku kad uspije, zato i ne idemo dalje od ovoga“, kaže Adna.

Uprkos svemu, Almedina nije pobornik stava da treba otići i napustati Unsko-sanski kanton, dok istovremeno razumije mlade koji žele da odu i ne osuđuje ih.

‘Ustati i boriti se’

„Ne osuđujem izbor odlaska, ali osuđujem odlazak bez pokušaja da se pronađemo. Ako nam pokušaj ipak ne uspije, svakako da trebamo tražiti zdraviju, ekonomski stabilniju sredinu pa gdje god to bilo. Plaši me samo činjenica da mladi, obrazovani ljudi ne žele čak ni pokušati pronaći se u svojoj državi, već slijepo slijede taj sad već trend odlaska“, mišljenja je Almedina.

Identično mišljenje dijeli i Nermina Latić Ćehić, koja smatra da mladi trebaju pokušati ostati u svojoj domovini, jer im nigdje ne može biti ljepše, nego tamo gdje su im korijeni.

“Mi trebamo ustati i boriti se zajedničkim silama protiv birokracije. Jer kako kažu ništa na svijetu nije jače od čovjeka koji zna. Trebamo biti podrška i prepoznati mlade ljude koji se bore za promijene u našoj državi. Smatram da svaki mladi čovjek kad krene, ne pakuje u kofer ono što ponijeti želi. On odlazi jer bez obzira na diplomu njega država ne želi. Ustanimo zajedno i spasimo svoju omladinu”, poručuje Nermina.

Sociolog Saračević ističe činjenicu da su ljudi migrirali otkako je svijet nastao i kretali se iz jednog područja u drugo. Što po definiciji nije ništa loše. Neki su to radili motivisani lošim ekonomskim razlozima, neki socijalnim, a neki i političkim. Mladi ljudi, smatra Saračević, odlaze iz BiH tragajući za boljom društvenom atmosferom.

„Kada kažem atmosferom, pod istom podrazumijevam sve ispunjene elemente koji nažalost danas u BiH nisu na zavidnom nivou. Ljudi naprosto idu gdje im je bolje i smatram da empatija kod ljudi prema svojoj pripadnosti ovoj državi potpada u drugi plan. Mislim da bi svako od nas trebao dati svoj doprinos u svom domenu djelovanja svojoj državi, ali naprosto, ponekad sistem predstavlja jednu nezahvalnu igru koju ako izgubimo ne trebamo smatrati porazom, nego saznanjem o tome da ipak naš trud i rad vrednovat će se negdje drugdje i biti ćemo od koristi u nekom drugom društvu što možda nikada ne bismo uspjeli ostvariti ovdje“, ističe Saračević.

Poručuje na kraju da je optimista, ma koliko crno zvučalo ili izgledalo stanje u društvu, i da svaka individua treba da pokuša dati svoj doprinos BiH, jer svi metaforički rečeno imaju svoj tolerantni rok trajanja, a život ide i treba pokušati…