Sudbina revolucionara i istaknutih figura Mubarakovog režima

Piše: Ahmad Ramadan

Uskoro se obilježava 10. godišnjica revolucije u Egiptu, koja je započela 25. januara 2011. godine. Ova godišnjica dolazi u kontekstu različitosti u pogledu sudbine revolucionara i onih protiv kojih je pokrenuta revolucija. Dok se većina istaknutih ličnosti egipatske revolucije nalazi u izgnanstvu, zatvoru i izolaciji, glavne figure režima pokojnog predsjednika Mubaraka već su izašle iz zatvora. Neki su se ponovo našli na vrhu scene, dok je druge zadesila smrt.

U ovom tekstu ćemo se osvrnuti na neke od najistaknutijih umrlih i živih ličnosti nakon desetljeća u kojem su se desila neočekivana iznenađenja, poput odlaska jednih i uspona drugih ličnosti.

Prema riječima političkog aktiviste i jednog pristalice Mubarakovog režima, još uvijek nisu zamrle nade poraženih i pobjednika. Jedni od njih priželjkuju da se revolucija ponovo desi, dok drugi smatraju da je za stabilnost države neophodno izbjeći ponavljanje revolucije, a sve koji pozivaju na takva dešavanja treba izvesti pred sud.

Važne figure Mubarakovog režima

Hosni Mubarak: Vladao je Egiptom gotovo 30 godina, a u zatvor je ušao nakon pritisaka i demonstracija protiv Vojnog vijeća. Aktivisti su kritizirali komfor koji je uživao tokom suđenja i u vojnoj bolnici u kojoj je boravio za vrijeme sudskog postupka. Pojedini su kritizirali što mu je suđeno u slučajevima sitne korupcije, u slučaju koji je u medijima poznat kao “predsjedničke palače”, a nije procesuiran za glavnu optužbu zbog koje je pokrenuta revolucija – uništavanje političkog života.

Nakon državnog udara u julu 2013. godine, kojim je svrgnut izabrani predsjednik Muhamed Mursi, egipatski sud je oslobodio Mubaraka krivnje. Preminuo je 25. februara 2020. nakon borbe s bolešću, a ukopan je na vojnoj sahrani kojoj su prisustvovali egipatski predsjednik Abdel Fattah al-Sisi i visoki vojni i politički čelnici.

Gamal Mubarak: Došao je do vrha vladajuće stranke u zemlji, a opisivan je kao nasljednik svog oca na čelu Egipta. Bio je jedan od glavnih uzroka revolucije protiv Mubarakovog režima. Suočio se s mnogim optužbama, među kojima se posebno ističu sumnje u koruptivne radnje u slučaju “predsjedničkih palača” i manipulacije na berzi. Potom je pušten iz zatvora i udaljio se iz političkog života, ali se pojavljivao u javnim događanjima. Posljednji takav slučaj je sahrana bivšem predsjedniku Savjetodavnog vijeća (Majlis al-Shura) Safwatu al-Sharifu prošlog četvrtka.

Safwat Al-Sharif: Bio je poznat po izrazitoj bliskosti Mubaraku i nalazio se na mnogim visokim funkcijama, uključujući i predsjedavanje Savjetodavnim vijećem, dužnost ministra informiranja i generalnog sekretara vladajuće Nacionalne demokratske stranke sve do egipatske revolucije u januaru. Procesuiran je u nekoliko slučajeva, a u nekim je oslobođen krivice, dok je u drugim postigao novčane nagodbe. Posljednji put se našao u centru pažnje javnosti kada je objavljena vijest da je preminuo prošlog četvrtka nakon što mu se pogoršalo zdravstveno stanje.

Zakaria Azmi: Šef Mubarakovog kabineta, osuđen je 2012. godine na sedam godina zatvora pod optužbom za nezakonito prisvajanje sredstava, nakon čega je dobio pravomoćnu presudu kojom se oslobađa optužbe. Nedavno se pojavio na predizbornoj kampanji bratovog sina na posljednjim parlamentarnim izborima, a među prvima se oprostio i od Safwata al-Sharifa, svog prijatelja u Mubarakovom režimu.

Ahmed Ezz: Bivši organizacijski sekretar i član Odbora za politiku u Mubarakovoj stranci. Bio je blizak Mubarakovom sinu Gamalu i imao je dominantan utjecaj u stranci. Pristalice Mubaraka, a pored njih i protivnici, kažu da se Ezz smatra jednim od najvažnijih razloga kolapsa režima nakon što je orkestrirao namještanje parlamentarnih izbora 2010. godine, kada se desio nezapamćen skandal lažiranja rezultata.

Ezz je zbog toga među prvima podnio ostavku u stranci nekoliko dana nakon izbijanja revolucije i prije nego što je Mubarak odstupio s vlasti. Suočio se s optužbama za zloupotrebu utjecaja i nezakonito bogaćenje, od kojih je većina završila oslobađajućim presudama i novčanim nagodbama, nakon čega se vratio upravljanju svojom imperijom kompanija za proizvodnju čelika, a nedavno se pojavio i na sprovodu Safwata al-Sharifa.

Habib al-Adly: Mubarakov ministar unutrašnjih poslova, koji je tu funkciju obavljao 14 godina. Suočio se s mnogim kritikama nakon izbijanja januarske revolucije, štaviše, revolucija je u osnovi predstavljala demonstracije protiv Ministarstva unutrašnjih poslova, a kasnije se pretvorila u revoluciju protiv cjelokupnog režima.

Međutim, Al-Adly je, poput ostalih figura Mubarakovog režima, pušten iz zatvora nakon što je oslobođen optužbi za ubijanje demonstranata, a nastavljeno  mu se suditi samo u slučajevima korupcije i prisvajanja javnih sredstava.

Mohammad Abou el-Enain: Jedan od najistaknutijih biznismena u doba Mubaraka, član političkog odbora raspuštene Nacionalne demokratske stranke, vlasnik satelitske televizije i njene web stranice. Obavlja dužnost potpredsjednika stranke “Budućnost nacije” povezane sa režimom Al-Sisija, a prije nekoliko dana je imenovan za zamjenika predsjednika Zastupničkog doma.

Ličnosti koje simboliziraju januarsku revoluciju

Muhamed Mursi: Bio je predstavnik Muslimanske braće na sastancima političkih snaga koje su bile protiv Mubaraka. Nakon revolucije je izabran za prvog demokratski izabranog civilnog predsjednika, a potom ga je u vojnom udaru svrgnuo s vlasti njegov ministar odbrane, general-pukovnik Abdel Fattah al-Sisi, 3. jula 2013. godine, pod izgovorom da je to odgovor na proteste naroda.

Prvi demokratski izabrani predsjednik Egipta držan je u samici bez prava na posjete gotovo šest godina. Preminuo je u sudnici tokom saslušanja u junu 2019. godine nakon srčanog udara u 68. godini. Mursijeva  porodica i organizacije za ljudska prava traže da se provede nezavisna istraga o uzroku smrti, optužujući egipatske vlasti da su ga namjerno lišile medicinske skrbi.

Mohamed el-Baradei: Jedan je od najistaknutijih zagovornika januarske revolucije, ali je učestvovao u zajedničkoj izjavi o državnom udaru u julu 2013. godine. Imenovan je za potpredsjednika Republike za vanjske odnose, a potom je dao ostavku na tu funkciju u znak protesta protiv nasilnog gušenja demonstracija na trgu Rabia al-Adawiya i Al-Nahda te napustio zemlju. S vremena na vrijeme objavljuje na svom Twitter nalogu objave u kojima se protivi režimu Al-Sisija i izložen je kampanji konstantnog medijskog blaćenja.

Wael Ghonim: Uloga ovog aktiviste u januarskoj revoluciji posebno se istakla kada je počeo pozivati na demonstracije preko svoje Facbook stranice pod nazivom “Svi smo Khaled Said”. Egipćani ga nisu poznavali sve dok nije izašao iz pritvora i pojavio se plačući za mučenicima revolucije. Usprotivio se politici predsjednika Muhameda Mursija i pozvao na demonstracije 30. juna preko iste revolucionarne stranice. Egipat je napustio nakon što je proglašen vojni udar, a demonstracije nasilno ugušene. Takav potez je opravdao riječima da država “ne smatra dobrodošlim ljude poput njega”. Ghonim je postao meta kontinuiranih napada režimskih medija, zbog čega se povukao iz javnog života, pa čak i sa društvenih mreža.

Međutim, ponovno se pojavio u javnosti u vrijeme demonstracija 20. septembra 2019. na koje je pozvao glumac i kontrakor Mohammad Ali. Zatim se nastavlja sve intenzivnije pojavljivati na društvenim mrežama, govoreći o pogreškama revolucije i predstavljajući sebe kao posrednički glas između režima i opozicije, ali je izgubio popularnost među pristalicama obje strane.

Hamdeen Sabahi: Bio je jedna od ličnosti revolucije, a zauzeo je treće mjesto na  predsjedničkim izborima 2012. godine. Učestvovao je u pozivima na demonstracije 30. juna, a 2014. godine se kandidirao za predsjednika kao jedini protukandidat Al-Sisiju. Doživio je ponižavajući poraz, jer je dobio manje glasova od broja nevažećih glasova, nakon čega se povukao iz javnosti i političkog djelovanja.

Sabahi se u javnosti pojavljuje putem objava na društvenim mrežama u kojima kritizira neke odluke egipatskih vlasti, a sudjelovao je i na konferenciji za uspostavljanje građanske opozicione fronte. Nedavno se pojavio i prilikom saopćenja da odustaje od vodstva opozicione Stranke Karama u korist bivšeg parlamentarca Ahmeda Tantawija.

Alaa Abd al-Fattah: Politički aktivista, jedno od mlađih lica koja su se pojavila prije i tokom januarske revolucije, poznat i kao ‘zatvorenik za sva vremena’. Uhapšen je u novembru 2013. godine pod optužbom da je organizirao demonstracije bez dozvole, a osuđen je na 15 godina zatvora, nakon čega je kazna kazna smanjena na pet godina koju je upotpunosti odslužio. Međutim, u septembru 2019. godine, egipatske vlasti ponovno su ga uhapsile zbog demonstracija koje su izbile te godine i još uvijek se nalazi u preventivnom pritvoru.

Političke kompetencije i državnici

U tom kontekstu, Mahmoud Attia, pravnik i koordinator koalicije ‘Egipat iznad svega’, kaže da su glavne figure Mubarakovog režima bili državnici koji su znali voditi politiku i imali su iskustvo koje ih je osposobilo za ponovni povratak na egipatsku scenu.

Govoreći za Al Jazeeru, Attia je dodao da brojne ličnosti Mubarakovog režima imaju dugogodišnje iskustvo, što je podstaklo da se od njih sada traži pomoć u zemlji, za razliku od osoba koje su trenutno nalaze u egipatskoj državnoj upravi.

Ovaj pravnik, koji podržava režim Al-Sisija, smatra kako nije u redu što je u Egipat ostavljen bez kompetentnih ljudi i traženja pomoći stručnjaka, što je, prema njegovim riječima, dovelo do pogoršanja situacije.

Što se tiče zlostavljanja kojem su u zatvorima izloženi učesnici u januarskoj revoluciji, Attia smatra da oni nisu glavne figure revolucije, već su medijski proizvedeni u vrijeme revolucije u druge svrhe, a sada se nalaze u zatvorima zbog počinjenih grešaka za koje odgovaraju.

Podjela revolucionara

S druge strane, politički aktivista Moaz Abdel Karim kaže među njegovim kolegama s kojima je učestvovao u januarskoj revoluciji postoji podjela na nekoliko skupina.

Abdul Karim dodaje da u jednu skupinu spadaju revolucionari koji se nalaze u zatvorima i pritvorskim centrima. Oni su izloženi sistematskom zlostavljanju u zatočeništvu i vrtlogu novih slučajeva kako bi se spriječilo da ugledaju svjetlo dana. Tu skupinu čine pripadnici različitih struja, kao što su Alaa Abd al-Fattah, Ahmed Douma, Ziad al-Alimi, Mohammad Al-Beltagy i omladina islamskog pokreta.

U razgovoru za Al Jazeeru, bivši član Izvršnog ureda Revolucionarne koalicije mladih objasnio je da postoji i skupina revolucionara koji su se prisilno iselili u niz arapskih zemalja, Tursku i Evropu zbog straha od hapšenja i zatvora.

Ističe da u posljednju skupinu revolucionara u Egiptu spadaju oni koji s nestrpljenjem čekaju trenutak da krenu u revoluciju, ili čekaju trenutak kada će i sami završiti u zatvoru.

Abdul Karim je naglasio da je januar mjesec nade i da se svaki građanin koji je vjerovao da će imati pravo da bira ko će upravljati državom i promijeniti stvarnost smatra izdankom januarske revolucije jer gaji takve nade. Stoga je pozivao građane da rade na izgradnji Egipta i slamanju volje režima koji Egipćane baca u siromaštvo.