Egipat 2011: Nismo znali da ćemo dokumentirati historiju

Fotoreporter koji je bio na Trgu Tahrir u Kairu na početku egipatskog ustanka osvrće se na dan kada je znao da je revolucija počela.

Demonstrant prolazi između dva vojna kamiona dok ulazi na Trg Tahrir 29. januara 2011. [Alessio Romenzi]
Demonstrant prolazi između dva vojna kamiona dok ulazi na Trg Tahrir 29. januara 2011. [Alessio Romenzi]

Piše: Alessio Romenzi

U decembru 2010. godine antivladini protesti su izbili u Tunisu i uskoro su pokrenuli slične demonstracije širom Bliskog istoka i Sjeverne Afrike, uključujući Egipat, Libiju, Jemen i Siriju. Deset godina nakon početka Arapskog proljeća, fotografi koji su zabilježili prve strastvene trenutke osvrću se na to što su vidjeli i šta su im tadašnji događaji značili.

Alessio Romenzi je nagrađivani fotoreporter, koji je izvještavao sa ustanaka u državama, uključujući Libiju i Siriju. Bio je na egipatskom Trgu Tahrir tokom prvih sedmica protesta u januaru i februaru 2011. godine, koji je doveo do svrgavanja predsjednika Hosnija Mubaraka nakon 28 dana. Osvrće se na to vrijeme u historiji države.

Kada sam stigao u Kairo u januaru 2011. godine nisam imao pojma da će naredni dani biti u budućim udžbenicima historije. Bilo je jutro 28. januara – tri dana nakon što su sada neslavni protesti od 25. januara počeli na Trgu Tahrir – kada sam sletio u Kairo, zajedno s nekim kolegama. Izvještavali smo iz Ammana u Jordanu i iz razgovora s našim kontaktima u Egiptu osjetili smo da će se desiti nešto veliko.

Taj dan je bio prvi petak od kako je počeo protest. Sedmična molitva petkom (džuma) upravo je završila i ljudi su počeli izlaziti iz džamija, marširajući, krećući se prema Trgu Tahrir. Pridružili smo se jednom od ovih marševa, na tlu je bilo kamenja i komada cigli. Oko nas su sve radnje bile zatvorene. Dok je gomila išla prema ulici, na njenom kraju su bili raspoređeni policija i specijalci, čekajući da presretnu demonstrante i spriječe ih da uđu na trg. Znali su da ljudi žele okupirati trg. Režimu je bilo jasno da ne izgleda dobro ako velika masa demonstranata zauzme glavni trg u gradu.

Čovjek stoji nasred puta 28. januara 2011, tražeći od mase da bude mirna dok policija pokušava presresti prodemokratske demonstrante koji marširaju prema kairskom trgu Tahrir [Alessio Romenzi]
Ljudi su bili odlučni da tamo stignu. Na čelu marša uslikao sam čovjeka koji je stao pred masu od više hiljada ljudi pokušavajući ih smiriti. “Shway, Shway“ (usporite) govorio je, uvjeravajući ih da će doći do trga. Budući da je policija bila nekoliko stotina metara iza njega, nije želio nasilje i pokušavao je izbjeći veći sukob. Tražio je od njih da prestanu bacati kamenje, da ne bi razdražili policiju, koja je bacala suzavac.

Budući da sam bio usred tog, osjetio sam mješavinu uzbuđenja, ali i straha. Osjećate da ste na savršenom mjestu da zabilježite historijski događaj, ali postoji i izvjestan strah, jer ne znate hoće li i kada će policija upotrijebiti bojevu municiju i koliko će dugo ostati mirni ili neprimjetni. Imali su oklopna vozila i oružje i mogli su pucati na masu u svakom trenutku.

Vremenom su demonstranti došli do trga, pa se ispostavilo da su i mnogi drugi, koji su dolazili iz drugih smjerova, radili isto. Tahrir je ogroman trg, na kojem se nekoliko ulica sastaje u njegovom centru. Kasnije smo saznali da su, kao što je i ulica na kojoj smo bili, postojale tri ili četiri pozicije gdje su se okupile hiljade demonstranata, koji su se svi uputili ka trgu. Policija je bila raspoređena na svim konvergirajućim ulicama, pokušavajući ih blokirati. Ali, demonstranti, kojih je bilo na desetke hiljada, nadmašili su policiju.

Prvi protest je počeo prije nekoliko dana, ali kada se osvrnem, taj 28. januar bio je veliki dan za mene. Bio je to dan kada je postalo jasno da protesti neće splasnuti, da ništa neće biti isto, i mislim da je tada egipatska revolucija počela.

Demonstranti sjede blizu vojnog kamiona na trgu Tahrir u Kairu u januaru 2011. [Alessio Romenzi]

Tučeni sve do Tahrira

Naredni dan, 29. januar, bio je nadrealan. Probudili smo se rano i otišli na Trg Tahrir, gdje su se demonstranti ponovo okupili. Ali, ovaj put je postojala mirna mješavina vojske i demonstranata. Vojska je dozvolila demonstrantima da uđu i bili su trajno prisutni – kao da su željeli reći: “Vi ste ovdje, ali smo i mi”. Prolazeći pored vojnih vozila da bismo ušli na trg, nismo bili potpuno sigurni šta će se dogoditi: hoće li pucati na nas? Izgledalo je kao da smo u međuprostoru, jer su dan ranije aktivno blokirali ljude da dođu na trg, a sada su samo stajali tu.

Ovo prisustvo je postalo još snažnije u narednim danima, kada su pristalice Hosnija Mubaraka umarširale na Trg Tahrir. Demonostranti su molili vojsku da ostane na trgu i brani ih. Neki su čak ležali ispred tenkova, ne želeći da odu, jer su se bojali agresije sa druge strane. Neko vrijeme je vojska držala dvije strane razdvojenim – tako što je bila pozicionirana između njih – ali vremenom su se pomjerili i Mubarakove pristalice su ušle.

Budući da su ove dvije strane bile blizu, počeli su sukobi. Tog dana smo kolege i ja nabasali na gomilu ljudi blizu našeg hotela, za koju smo prvo mislili da su demonstranti, ali uskoro smo shvatili da su to Mubarakove pristalice. Kada su spazili naše kamere, počeli su nas tući. Iako su novinari bili dobrodošli na trgu, Mubarakove pristalice su na njih gledale sa sumnjom. Gomila nas je tukla sve do Trga Tahrir. A kada smo došli tamo, na suprotnoj strani, prodemokratski demonstranti su bili naoružani kamenjem namijenjenim Mubarakovim pristalicama. Stotine hiljada kamenica padale su kao kiša, a mi smo bili usred sukoba.

Sve je bilo moguće

Na Trgu Tahrir u ranim danima bio je prisutan osjećaj da je sve moguće; osjećaj da su ljudi ujedinjeni protiv nečega, protiv nekoga, i da dok god su zajedno mogu postići nešto dobro – ili barem nešto bolje – za državu.

Nažalost, ova revolucija nije ispala onakvom kakvoj su se ljudi tada nadali. Ali, uvijek će postojati ta senzacija nade, koju od tada nisam nigdje iskusio.

Pogled na kairski trg Tahrir tokom arapskih ustanaka 2011. [Alessio Romenzi]
Nakon Egipta, izvještavao sam sa drugih protesta Arapskog proljeća, uključujući Libiju i Siriju, ali osjećaj na terenu je bio drugačiji od onog u Kairu u januaru i februaru 2011. godine. Na drugim mjestima je uvijek postojao vid svijesti da revolucija neće uspjeti. Ali, u Egiptu je bio prisutan osjećaj da će tiranin odstupiti sa vlasi i da će država imati šansu za novu budućnosti bez diktatora u sredini. Mogao sam pročitati taj osjećaj u očima ljudi da postoji neki vid oslobođenja na vidiku. Čekali su na taj trenutak godinama, da Mubarak odstupi i da država prodiše.

Ali, čak i tada, mnogi su znali da kraj diktature nije nužno značio da će nešto veliko doći umjesto nje na početku. Ljudi su znali da, nažalost, ne može doći do takve radikalne promjene bez krvoprolića. Ipak, morali ste krenuti tim putem.

Kada je vojska ponovo došla na vlast, nakon masakra na Trgu Rabba i nakon što je Muhamed Mursi uhapšen, bio je to nož u leđa onima koji su protestirali tokom radnih dana. Za mnoge nakon toga kao da se revolucija iz 2011. godine nikada nije desila. Jer je slika onoga što je moglo biti, a nije, postala razočarenje, koje i dalje živi.

Egipatska revolucija nije završila onako kako je počela. Ali, u januaru 2011. glodine, ne znajući šta će se dešavati u budućnosti, to je vrijeme bio pravi početak nečega. Čak i sada nekako vjerujem da je to bio začetak ideje da je drugačiji Egipat moguć.

Izvor : Al Jazeera

Povezane

Više iz rubrike TEME
POPULARNO