Bojana Bodroža: Građanski rat u Srbiji nije nemoguć

Atmosfera je s vremena na vrijeme toliko užarena da nekada ostrašćeni i zaplašeni građani preuzimaju stvar u svoje ruke i počinju sami napadati neistomišljenike.

Bojana Bodroža je docent na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu, a u javnosti je poznata i kao građanska aktivistkinja (Ustupljeno Al Jazeeri)

Bojana Bodroža pripada onoj ne odveć velikoj grupi univerzitetskih radnika u Srbiji koja ima svest o potrebi društvenog angažmana i koja hrabro iskoračuje iz zone konformizma i radi na tome da promeni svet oko sebe. Docent je na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu, gde predaje socijalnu psihologiju, a u javnosti je poznata i kao građanska aktivistkinja, između ostalog i kao članica Saveta Skupštine slobodne Srbije i Mreže akademske solidarnosti i angažovanosti, organizacija u kojima, kako kaže, nastoji da se izbori za promene i u akademskoj i u široj društvenoj sferi.

Sa Bojanom Bodrožom razgovaramo o temama kojima se ona naučno bavi: psihologiji javnog mnjenja, strategijama manipulacije, građanskom aktivizmu, ali i ponašanju ljudi na društvenim mrežama. Kaže da autoritarna društva neguju autoritarne ljude, a da konstantna medijska proizvodnja straha može da rezultira nasiljem, pa čak i građanskim ratom.

  • U Srbiji se, u javnoj sferi, skoro svakodnevno širi strah i nesigurnost. Bombardovani smo pričama o ‘državnim udarima’, o ugroženosti, pre svega, predsednika Srbije Aleksandra Vučića  i njegove porodice, zaverama protiv Srbije… Šta je, po Vama, cilj ove kontinuirane produkcije lažnih vesti (ispostavlja se uvek da su u pitanju lažne vesti), i to na naslovnicama najtiražnijih novina i u udarnim emisijama najgledanijih televizija?

– Ideja je sasvim jasna: da se kod građana stvori osećaj konstantne pretnje za sopstvenu i bezbednost čitave države. Aleksandar Vučić je dobar poznavalac metoda manipulacije i vrlo dobro zna da ljudi u stanju straha i anksioznosti ne žele društvene promene i da su skloni da se drže proverenog puta, nasuprot neizvesnim promenama, čak i ako taj provereni put ne donosi ništa dobro. To znači da će zaplašeni građani preferirati da se drže naprednjačke politike, jer bilo kakva promena krije u sebi neizvesnost i nepoznatost, odnosno strah od goreg. Pretnje po život predsednika ili njegovo prisluškivanje su vesti koje treba da zaplaše i učine ih još više podložnim propagadnoj poruci u kojoj je predsednik jednako država, a ako je ugrožen predsednik, ugrožena je čitava država. A to dalje znači da moramo da se zaštitimo i od neprijatelja i od svake, ne samo političke, promene.

Paralelno sa stvaranjem atmosfere konstantne pretnje, vlast istovremeno sprovodi u praksi još bar dva propagandna procesa. Prvi, u kojem se predsednik prezentuje kao jedina osoba koja može da nas spasi iz bilo kakvih nevolja. I drugi, u kojem se javnosti plasiraju poruke o opoziciji ili bilo kojoj “tuđoj” grupi, kao nekome ko će narodu doneti jad i bedu. Dakle, stvara se percepcija da sa onim drugima – ko god oni bili – sigurno neće biti bolje i zato je bolje držati se ovoga što imamo. Drugačije rečeno, produkcija lažnih vesti je deo emocionalne manipulacije, čiji je cilj zastrašivanje građana, ne bi li oni ostali verni proverenom političkom kursu trenutne vlasti, jer sve drugo navodno može doneti samo još gore.

  • A kome je tačno ovako koncipirana propaganda namenjena?

– U principu, ove poruke su namenjene svima koji će se na njih upecati, ali iz socijalno-psiholoških istraživanja znamo da su određene grupe ljudi podložnije i prijemčivije za ovakvu propagandu. Na primer, to su slabije obrazovani građani, osobe koje u svom kognitivnom funkcionisanju preferiraju jednostavna rešenja koja daju osećaj izvesnosti nasuprot kompleksnosti i neizvesnosti realnog sveta, kao i osobe koje su generalno podložnije strahovima i anksioznosti. I konačno, takvoj propagandi su – to nam istraživanja takođe govore – sklonije konzervativnije osobe, odnosno osobe koje se kruto drže proverenih stvari i opiru se promeni, osobe tradicionalnih vrednosti. Sve ovo su profili osoba koji su u stanjima straha i neizvesnosti skloniji da usvajaju ekstremnija konzervativna uverenja.

Trenutnoj vlasti ne odgovaraju obrazovani građani koji kritički misle, jer će oni lako prozreti ovakve strategije manipulacije i tražiće promene. Stoga mi se čini da je širi kontekst ovog propagandnog poduhvata i celokupan proces usmeren na obesmišljavanja i obezvređivanja obrazovanja. Svaka misleća osoba i svako ko se usudi da promišlja i kritikuje proglašava se državnim neprijateljem, dok su skupštinske klupe i pozicije sa kojih se donose važne društvene odluke poverene nedovoljno kompetentnim poslušnicima koji nemaju svoje mišljenje i ne dovode u pitanje ono što im se kaže. Ceo taj proces glorifikacije gluposti vodi ka stvaranju specifične klime u društvu u kojem pamet nije poželjna, iz prostog razloga što je manje pametnim građanima lakše manipulisati.

  • Šta možemo iz svega ovoga zaključiti? Da je Srbija daleko od demokratskog društva? Kako sve to utiče na građane?

– Svima je jasno da demokratija već dugo ne boravi na ovoj adresi i da naše društvo jeste autoritarni sistem. Međutim, ono što je za mene, kao nekog ko se bavi psihologijom, naročito zanimljivo i važno je to da autoritarna društva neguju autoritarne podanike. U psihologiji pod autoritarnošću podrazumevamo specifičnu strukturu ličnosti, osobu koja kruto drži do hijerarhije i koja je izrazito pokorna onim iznad sebe – vođama, nadređenima, Bogu – ali istovremeno okrutna prema onima ispod sebe. Ovakva osoba je spremna da trpi čak i iživljavanje koje nad njom pokazuju nadređeni, ali te frustracije iskaljuje na podređenima ili na svima koji su drugačiji.

Uz to, sastavni deo autoritarne strukture ličnosti je i agresivnost, koja je usmerena na drugačije od sebe, ali se ta agresivnost nikada ne doživljava kao nešto neprimereno i pogrešno, nego je uvek racionalizovana, za nju postoje opravdanja koja se najčešće svode na to da smo mi žrtve tih drugačijih drugih. Na primer, ako ne volimo migrante i skloni smo da prema njima ispoljimo nasilje, to je zato što oni ustvari ugrožavaju nas svojim drugačijim vrednostima i stilom života. Po logici autoritaraca, oni sami su, zapravo, žrtve i zato je potpuno opravdano da se bore protiv onih prema kojima gaje predrasude.

Nažalost, protiv ovakvih uverenja se ne možete braniti argumentima, jer su predrasude po svojoj prirodi iracionalne. Autoritarne ličnosti su lake za manipulaciju i zato su idealni podanici autoritarnih vođa. I ovo nije samo slika Srbije i još nekih ex-yu zemalja – ovakve slike dolaze i iz SAD-a, Turske, Mađarske…

(Ustupljeno Al Jazeeri)
  • Može li retorika koju koristi srbijanska vlast da izrodi političko nasilje? Naime, ukoliko postoji neko ko je ugrožen, uvek postoji i neko ko ga ugrožava i protiv koga se može usmeriti bes i nasilje.

– O, da! Strah vodi polarizaciji stavova, a pod time podrazumevamo “ukopavanje“ u sopstvene pozicije i doživljavanje svih koji ne dele naše vrednosti kao neprijatelja. Podela na “nas“ i “njih“ uvek podrazumeva da smo mi vredni i moralno ispravni, a da su oni zli, nemoralni i nedobronamerni. I upravo u ovoj pojednostavljenoj i iskrivljenoj slici pronalazi se opravdanje za nasilje. Zaplašeni građani nisu samo skloniji radikalizaciji stavova i razvijanju snažnijih predrasuda prema svakome ko je drugačiji, nego su i spremniji na ekstremnija ponašanja, pa čak i na “uzimanje pravde u svoje ruke”.

Do sada smo najčešće imali priliku da vidimo radikalizaciju stavova i nasilje prema migrantima, koji dolaze iz druge kulture, imaju drugačija religijska uverenja. Ali, bilo je primera i da različite ekstremne grupe upadaju na izložbe da bi nas odbranile od navodne “izopačene umetnosti”. Nije isključeno da u budućnosti taj naboj nezadovoljstva u nekoj situaciji koja izazove snažniju anksioznosti i strah bude usmeren i na političke protivnike. Neprijatelj može biti svako ko misli ili izgleda drugačije.

Ono što je, ustvari, mnogo strašnjije jeste to što stvaranjem zaoštrene atmosfere, polarizacije i podela u društvu, vlast kreira situaciju u kojoj oni sami ne moraju lično da iniciraju nasilje preko svojih “poluga“, jer je atmosfera s vremena na vreme toliko užarena da nekada ostrašćeni i zaplašeni građani preuzimaju stvar u svoje ruke i počinju i sami da napadaju neistomišljenike.

  • A da li u toj projekciji vidite da je moguće da se u Srbiji izvrši mirna promena vlasti?

– Ne mogu da zamislim scenario u kojem bi ova vlast sišla sa “trona“ mirnim putem. Bojim se da oni neće prezati od toga da svoju manipulaciju emocijama naroda iskoriste za nasilje, možda čak i građanski rat, ako procene da ih to može održati na vlasti.

  • Čini se da dobar deo građana na ovu vrstu kreiranja stvarnosti odgovaran – jednostavnim ignorisanjem? Ta stvarnost, međutim, ne prestaje da postoji, a čini se i da ogroman broj građana u nju i veruje. Odnosno, kako se boriti protiv ove pojave, individualno i kolektivno?

– Jedan deo građana ignoriše iz želje da sačuva sebe i svoje mentalno zdravlje. Jedan deo, takođe, misli da ignoriše i da nije podložan toj propagandi, ali zapravo jeste. Ogroman procenat građana nema pristup medijima, koji pružaju drugačiji pogled na društvenu situaciju u kojoj se nalazimo. Oni, čak i kad toga nisu svesni, usvajaju poruke i floskule koje se plasiraju preko prorežimskih medija. Često čujem osobe koje nisu naklonjene trenutnoj vlasti i koje su svesne medijskih manipulacija kako izgovaraju prorežimske mantre o stranim plaćenicima, lopovima i tajkunima. Ne kaže se džaba da hiljadu puta izgovorena laž postaje istina.

A u situaciji kada drugačiju informaciju ne možete ni čuti još će lakše postati istina. U celoj situaciji najporažavajuće je to što ljudi nisu svesni da su žrtve takve propagande i nemaju nikakvu potrebu da informacije koje dobijaju kritički promisle i zapitaju se da li ima argumenata koji to podržavaju. Na primer, ako je neko zaista lopov, zašto nije osuđen i u zatvoru? Bez obzira na to što ljudi neće umeti da vam odgovore na ovo pitanje, mnogi će i dalje biti čvrsto ubeđeni u navedeni lopovluk.

Kako iz te situacije izaći? Na žalost, slobodni mediji dostupni većini stanovnika su zaista važan preduslov, mada se ni tad situacija neće promeniti sama od sebe, iz prostog razloga što ljudi, i kada su izloženi moru informacija, ne traže one koje su objektivne, nego one koje potvrđuju njihove stavove.

  • Bavite se i psihologijom ponašanja na internetu. Koliko su društvene mreže zapravo mobilišuće, a koliko demobilišuće za građanski aktivizam u realnom prostoru?

– Društvene mreže imaju važnu ulogu u širenju informacija, ali je njihova mobilišuća uloga ograničena. Psihologija se kao nauka dosta bavila i pitanjima aktivizma i naročito važna tema u poslednje vreme je i onlajn-aktivizam. Pretpostavke istraživača su se kretale u dva smera. Jedna je bila da onlajn-aktivizam podstiče oflajn-aktivizam, to jeste aktivističko delovanje van mreža. Druga pretpostavka bila je da će ljudi, nakon što onlajn ispune svoju “moralnu aktivističku dužnost“ (dele aktivističke sadržaje, potpisuju onlajn peticiju, označe da će pohađati neki “Facebook event“ i tome slično), manje biti spremni da se angažuju i u oflajn, to jest fizičkom svetu – ovaj fenomen je nazvan kliktivizam.

Interesantno je da istraživanja uglavnom nisu podržala ideju o postojanju kliktivizma. Štaviše, pokazalo se da je distinkcija na onlajn i oflajn-aktivizam prilično veštačka, to jest da građani koji nisu motivisani za aktivističko delovanje to neće činiti ni onlaj ni oflajn, a oni koji jesu činiće to i onlajn i oflajn. Naravno, ljudi su uvek spremniji na one akcije koje zahtevaju manje ulaganja vremena i energije i stoga ne čudi što će, na primer, češće označiti na socijalnim mrežama da će doći na neki protest, nego što će stvarno na njega i doći. Ali, isto tako, pre će potpisati peticiju u papirnom obliku, ili čak i doći na neki protest, nego se aktivnije politički angažovati kroz udruženja, pokrete, stranke. I onlajn i oflajn-aktivizam su odraz jedne iste motivacije za društvenim delovanjem, koja može biti manje ili više izražena.

Dakle, ako me pitate da li društvene mreže mogu da mobilišu nekoga, rekla bih da verovatno neće mobilisati i pokrenuti nekoga ko već nije motivisan da se za nešto bori. Ali, sasvim sigurno, imaju važnu funkciju u informisanju građana i u tom smislu su izuzetno moćne – u onoj meri u kojoj konkretnog građanina interesuje data tema.

  • A da li ogroman bes i mržnja koja se pojavljuje na internetu na neki nači apsorbuje nasilje u realnom prostoru?

– Za internet okruženje i društvene mreže je specifično to što su doveli do fenomena dezinhibicije, a to je pojava da se ljudi na internetu ponašaju manje suzdržano i da su generalno skloniji da krše norme ponašanja kojih se inače pridržavaju u oflajn svetu. Postoji više razloga za ovo. Prvi je to što su ljudi na internetu često zaštićeni anonimnošću, zbog čega misle da neće moći da snose odgovornost za ono što urade ili izgovore. Drugi razlog je to što kada ispoljavate sajbernasilje, to jest nasilje nad nekim preko interneta, vi nemate direktan uvid u to kakve efekte to ima na žrtvu. To jest, često ne vidite bol i povređenost koju ste izazvali, pa doživljavate manje empatije sa žrtvom i samim tim osećate manju krivicu.

Sve ovo znači da je mnogo lakše ispoljiti nasilje na internetu nego u oflajn svetu. Jako je važno i da naglasimo da nasilje nije samo fizičko nasilje. Nasilje je i govor mržnje, zlonamerno zadirkivanje, izrugivanje, namerno širenje dezinformacija o nekome ili širenje nečijih fotografija sa pratećim pogrdnim komentarima, i druge slične stvari koje nekoga mogu emocionalno povrediti.

To da li će ispoljavanje sajbernasilja umanjiti nasilje u oflajn svetu je, zapravo, nebitno, to jest to pitanje u sebi krije zabludu da je sajber nasilje manje stvarno, manje nasilno i da manje boli, pa da bi onda takvo nasilje moglo pomoći da sprečimo ono “gore“ nasilje. Sajbernasilje možda nije fizičko, ali i te kako boli psihički. Na primer, neka istraživanja pokazuju da marginalizovane i osetljive grupe uvredljivim i mučnim doživljavaju i internet mimove koji izvrću ruglu njihovu grupu i ovaj fenomen zovemo mikroagresijom. U tom smislu možemo reći da je internet proširio arenu za ispoljavanje nasilja i omogućio nasilnicima da često ostanu nekažnjeni, što ih može ohrabrivati da sa takvim ponašanjima nastave.

  • Kako objasniti rastuću popularnost teorija zavera upravo na internetu? Deluje kao da je u pitanju veliki paradoks, jer bi upravo korisnici interneta trebalo da imaju pristup relevantnim znanjima.

– Na početku internet-ere postojao je veliki entuzijazam, zbog toga što je internet doneo demokratizaciju u dostupnosti informacija. Svako može da kreira i deli informacije, nema više zabranjenih tema (iako cenzura i dalje može da postoji, ako ste dovoljno vešti možete je možda i zaobići), otvorenost podataka je postala imperativ. Niko nije očekivao da će nas sveopšta dostupnost informacija odvesti u, prosto rečeno, zaglupljivanje. Međutim, to ne znači da je samo internet “kriv“ za ovo.

Teorije zavere se pojavljuju i šire u specifičnom društveno-istorijskom kontekstu, koji ne odlikuje samo dostupnost i lako širenje neproverenih informacija, nego i veoma izraženo nepoverenje u sistem i institucije. Doprinosi im i osećaj straha i neizvesnosti – na primer, strah za sopstvenu budućnost usled pandemije, strah za sopstvenu sigurnost… U ovakvim situacijama ljudi grčevito traže bilo kakve informacije koje mogu pružiti doživljaj kontrole nad situacijom. I tu stupaju na snagu pojednostavljene i neproverene informacije koje mnogo lakše komuniciraju sa ljudima od naučnih istina koje su često kompleksne i teže shvatljive.

Takođe, treba naglasiti da se ovde radi i o tome da je internet kao pojava doneo i potrebu za nekim novim veštinama. Na samom početku smo učili kako da pretražujemo informacije. Sad više nije važno umeti doći do određenih informacija, nego i kako probrati informacije da biste došli do onih koje imaju najveću šansu da budu verodostojne. Stoga je izuzetno važan obrazovni zadatak za naredne generacije – digitalna pismenost, koja podrazumeva, između ostalog, razlikovanje verodostojnih i neverodostojnih informacija i izvora informacija.

  • Proučavate i građanski aktivizam, a i sami ste aktivni u nekoliko aktivističkih grupacija. Da li se samo čini ili su građani u proteklom periodu mnogo aktivniji nego pre?

– Moj subjektivni utisak je da se građani bude, ali su još uvek stidljivi u otvorenijem istupanju. Tome je doprineo niz faktora. Prvo, količina besmisla i kršenja naših građanskih prava je veća nego ikada pre i sada već toliko vređa inteligenciju normalnog čoveka da je i onima koji “imaju dobar stomak“ sve teže da to ignorišu. Mislim da uspeh pojedinih građanskih pokreta ohrabruje ljude i daje nadu da se nešto ipak može postići, mada i taj proces ide sporo, jer je naučena bespomoćnost duboko usađena. Međutim, vidim još uvek brojne prepreke za šire društvene promene, i to ne one koje dolaze od vlasti, kojoj je u interesu naša neaktivnost, nego one koje dolaze iz samih građana.

Prvo, mnogi građanski aktivisti koji se pojave bivaju duboko analizirani i kao da se svakome traži dlaka u jajetu i razlog zašto baš njega ili nju ne treba podržati, umesto da se fokus stavlja na to šta ta osoba može da učini za naše opšte dobro i kako svako od nas može da je podrži. Takođe, građani između sebe ne mogu da se dogovore šta žele i kako ka tome da se kreću i čini se da su te sitne razlike mnogo važnije od jaza koji zjapi između vlasti, na jednoj strani, i nas, obespravljenih građana, na drugoj. Sve više primećujem tu “taštinu malih razlika“ koja postoji među pokretima i građanima. Verujem da je najveća prepreka promenama fokus na međusobnim razlikama, nasuprot postavljanju zajedničkog cilja.

  • U trendu je, ne samo kod nas, nego i širom sveta, otklon od političkih partija, i to najčešće onih levo orijentisanih. Sa druge strane, pristalice desničarskih partija i dalje su verne svojim političkim simpatijama i redovno izlaze na izbore. Kako to prevladati?

– Lično primećujem jačanje levih političkih opcija, iako je ono vrlo postupno i trebaće nam godine da se iz toga formira snažna i stabilna levica. Desnica je, po pravilu, brojna i jaka i ima različita obličja. U situaciji u kojoj se nalazimo, međutim, mnogo je gore to što je još jedna od tih podela na “nas“ i “njih“ koju prati doživljaj da je jaz koji među nama postoji ogroman i nepremostiv. Odgovor na pitanje kako to prevazići verovatno leži u tome da li smo sposobni da napravimo konsenzus oko nekog političkog minimuma, koji je potreban i levoj i desnoj opciji (ne nužno u obliku široke predizborne koalicije) i za koji smo spremni da se borimo, jer je to mnogo više od ovoga što sada imamo. Verujem da Skupština slobodne Srbije, koja je nastala upravo sa ovom idejom i kojoj je cilj da okupi najširi front građana različitih političkih orijentacija, ima potencijal da to ostvari.

Izvor: Al Jazeera