Oljača: Nije bitno zove li se Banija ili Banovina, životi su u pitanju

U akciju pomoći stanovništvu pogođenom katastrofalnim potresom u Hrvatskoj uključilo se beogradsko Društvo Koraci posjetom i prvim donacijama.

Marko Oljača: Imali smo potrebu poslati poruku solidarnosti (Sky Photography/Ustupljeno Al Jazeeri)

Nakon katastrofalnog potresa koji je pogodio područje Banije u Hrvatskoj dva dana prije nove 2021. godine, došlo je do neviđene mobilizacije volontera iz svih krajeva zemlje i šire, kao i vlada i raznih udruga i volontera diljem Europe, koji su na različite načine priskočili u pomoć stanovništvu golemim dijelom razrušenih područja.

Prije tjedan dana na mjesta tragedije na području Petrinje, Gline i okolice stigli su i pomoć donijeli i članovi beogradskog Društva za održivu budućnost – Koraci, predvođeni predsjednikom ovog društva Markom Oljačom.

Radi se o organizaciji koja je nekoliko dana nakon snažnog podrhtavanja tla od 6,2 stupnja po Richteru organizirala skup podrške građanima Hrvatske ispred veleposlanstva Hrvatske u Beogradu, najavila pomoć i pozvala građane Srbije da uplate novčane donacije za potresom razorena mjesta.

Oljača za Al Jazeeru govori o budućem planu pomoći Društva pogođenim područjima, stanju na terenu – oko čega je došlo javne izmjene oštrih izjava i međusobnih prozivanja između dijela volonterskih i građanskih skupina te predstavnika nadležnih institucija i hrvatskih vlasti – te naglašava da sve sukobe i politizacije treba ostaviti po strani, jer je potrebna puna suradnja i uvažavanje truda svih, ističući da su u pitanju goli životi.

  • Kako je došlo do odluke da dođete na potresom pogođena područja, koji  su bili Vaši motivi i ciljevi koje ste definirali i krenuli u realizaciju u suradnji s Hrvatskim građanskim savezom (HGS)?

– Jedno od strateških usmerenja društva Koraci je da reaguje urgentno u kriznim situacijama. Još krajem avgusta prošle godine smo formirali Građanski savet za vanredne i krizne situacije, koji ima tri zadatka: da dokumentuje i artikuliše probleme, ponudi predloge za rešavanje problema i da u odnosu na kontekst i naše mogućnosti konkretno pomognemo. HGS, kao partner u ovoj akciji, bio je prirodan i logičan izbor. Vrlo smo zadovoljni saradnjom. Bilo nam je važno da odemo na teren, jer se razmere ovakve katastrofe ne mogu shvatiti na pravi način ako niste prisutni. To se mora doživeti. Zemljotres u sredu, 6. januara, imao je otrežnjujuće iskustvo za nas. Zatekao nas je u Petrinji, sedeli smo u stožeru, oko nas gungula, mnogo ljudi, radi se punom parom… Naizgled sve je u redu i odjednom…

Sa druge strane, imali smo potrebu poslati poruku solidarnosti, ali ne pisanjem saopštenja i patetičnih objava na društvenim mrežama kojima umirujemo savet. Ljudima koji su u nevolji moraš pokazati da si jednak sa njima, da si spreman deliti iste rizike i životne usude. Neki od nas se nisu kupali pet dana, niti smo razmišljali o tome. Ja sam razmišljao kako je onima koji su pored svojih ognjišta a nisu se kupali dve nedelje, niti znaju kada će. Mi smo znali da ćemo se peti-šesti dan okupati. Uspeli smo upoznati teren i lokalno stanovništvo, a volonteri koji su išli sa nama su pomagali u obnovi kuća. Na taj način, pored humanitarne pomoći koju smo uspeli prikupiti, ovu posetu Baniji smo zaokružili.

  • Kakvo ste stanje zatekli na terenu i na koju vrstu pomoći ćete se fokusirati u budućem razdoblju? Mnogi koji su bili na Baniji ističu da snimke ne mogu dočarati realnu razinu katastrofe i teških uvjeta koji tamo vladaju…

– Tačno. Nikakve priče i snimci ne mogu dočarati uslove na terenu. Dočekao nas je pust i razrušen grad. Grad u kojem ne postoje ni obrisi života, već opšta nesreća i tuga. Ne trenutke sam imao utisak da je zemljotres i klasne razlike bacio u stranu, iako nisam jedan od onih koji veruju da krize imaju katarzična svojstva, bilo da su u pitanju zemljotresi ili pandemije. Naprosto, istorija nas u tome demantuje. Mene lično je najviše pogodila poseta Majskim Poljanama. Poslednja kuća u selu u vlasništvu porodice Paspalj, mesto pogibje mladića Darka Kozića, hrpa cigala na imanju Milorada Meandžije… u čoveku bude neverovatnu bol.

Najpotrebnije je što prije zbrinuti one koji su ostali bez krova nad glavom, kaže Oljača (Ustupljeno Al Jazeeri)

Dan kasnije sam u Mečenčanima upoznao baku Sofiju Gačić Soku. Još mi u glavi odzvanja njena rečenica koju je izgovorila kada su joj volonteri Crvenog krsta doneli veknu hleba i času jogurta, upitavši je da li joj treba voda. “Meni voda ne treba, ide mi iz očiju”, odgovorila im je. Fokusiraćemo se na nabavku kontejnera i kamp kućica, jer je neophodno da svi dobiju privremeni smeštaj što pre, formiranje volonterskog centra, okupljanje medicinskog osoblja i psihologa koje ćemo poslati na teren… Prema našim informacijama, gradnja kuća nije moguća pre proleća, što zbog smirivanja tla, što zbog vremenskih uslova.

  • Koji su prioriteti na pogođenim područjima, koji su najveći izazovi s kojima se suočava stanovništvo i što je ključno u ovom trenutku te nadalje poduzeti, odnosno koji izazovi tek slijede s obzirom na organizaciju, nadolezeće zimske nedaće i slično?

– Najpotrebnije je što pre zbrinuti one koji su ostali bez krova nad glavom, obezbediti elementarnu infrastrukturu (struja, voda, prohodni putevi), čišćenje terena, popis domaćinstava i štete, olabaviti administrativne prepreke tako da se obezbedi brzo delovanje i transparentnost. Neophodno je objediniti informacije sa terena, uključiti i  koordinirati sve državne i društvene aktere u obnovi. Ujedno, ovo je prilika za novu viziju razvoja ovog kraja, koji se oslanja na poljoprivrednu, pre svega ratarstvo i stočarstvo. Možda će zvučati grubo, no ove nedaće mogu biti šansa.

  • U Hrvatskoj su se ubrzo nakon katastrofe i paralelno sa širokom akcijom solidarnosti  s ljudima na pogođenim područjima javili disonantni glasovi – od nekih predstavnika institucija stigle su kritike zbog navodnog ometanja dijela volonterskih skupina uspostavi sustava pomoći, pa i nereda, a sa strane tih samoinicijativno angažiranih skupina građana krenule su prozivke zbog sporosti, nečinjenja i slične optužbe na račun institucija i nadležnih organizacija. Vi kažete da ste na terenu uočili kaos… Kakvo stanje ste zatekli, koji su problemi i kako stoji stvar s tim međuoptužbama?

– Da, rekao bih da je situacija dosta haotična. Primetna je surevnjivost između centralnih i opštinskih vlasti, volontera, Crvenog krsta, građana… To je posledica nepoverenja i prevelike politizacije, koja se uvukla u sve pore privatnog i javnog života. Usled takvih odnosa, većina pomoći je stigla vaninstitucionalnim kanalima. Samoorganizovane grupe građana mogu brže dejstvovati na terenu, to je prednost. Mana je što ne postoji jasna struktura. Usled manjka informacija i definisanja potreba, resursi i enegija će se trošiti na nepotrebne stvari. Saradnja svih aktera je neophodna. Uveren sam da svi imaju isti cilj – pomoći onima kojima je pomoć neophodna. Krize po definiciji zahtevaju sinkretički pristup, jer prenaglašavaju i produbljuju probleme. Svako vodu navodi na svoju vodenicu, a to je predvorje anomije.

Volonteri su imali i imaju važnu ulogu. Njihov doprinos je veliki. Pronašli su domaćinstva za koja niko nije znao da postoje, pokrenuli kuhinju na otvorenom, svakog dana kuvajući hranu za 6.000 osoba – neko vreme je to bilo jedino mesto u Petrinji na kom ste mogli nabaviti hranu, razvozili su obroke po selima, popravljali krovove… rizikujući svoje živote. Uradili su to munjevito brzo, na dobrobit svih. Optužbe da volonteri generišu haos odbacujem. Voleo bih da neko prepozna njihov trud, doprinos i dobre namere, a vlasti da pronađu način da svi zajedno učestvuju u rešavanju izazova. Nije vreme za nadgornjavanja i prepucavanja. Svako ko hoće i može pomoći mora biti dobrodošao.

  • Dio hrvatske javnosti ocijenio je, kako su prenosili i ocjenjivali i neki mediji, da su pojedini dužnosnici, pa i premijer Andrej Plenković, omalovažali trud volontera i samoinicijativno organiziranih skupina građana kojima se, primjerice, zamjeralo i kuhanje previše obroka te dijeljenja obroka osobama koje to, navodno, ne zaslužuju, isticanja da hrana dolazi uglavnom iz robnih zaliha, iako je mnogo namirnica stiglo iz donacija i slično… Kakav ste dojam Vi stekli na terenu, imaju li takve ocjene temelja?

– Primetio sam veliki animozitet prema Crvenom krstu, centralnim i loklanim vlastima. Već sada postoje pozivi na masovne proteste u Zagrebu. Prema mnogim svedočenjima, Crveni krst nije hteo isporučiti hranu neophodnu za rad kuhinje na otvorenom, navodno zbog administrativnih prepreka. To je nedopustivo. U početku su sve donacije građana stizale u magacine Crvenog krsta. Čemu služi organizacija koja ima ljudske i materijalne resurse ako zbog birokratije ne može pružiti neophodnu pomoć? Odnosi o kojima sam govorio se moraju izgladiti, jer će ova kriza trajati dugo, neće se završiti u narednih par meseci, a građani ne smeju biti taoci i žrtve tih odnosa. Ako se to dopusti, potpuni sunovrat je neminovan.

  • U skladu s tim, kako biste ocijenili angažman i doprinos volontera i samoinicijativno angažiranih skupina, s jedne, i državnih institucija i nadležnih organizacija, s druge strane?

– Svako ima svoju ulogu i mesto. Lokalne vlasti se suočavaju sa strahom, besom i nepoverenjem lokalnog stanovoništa, a ono se preliva dalje. Volonterima pak nedostaju resursi i logistika. Evidentno je da se svi trude, međutim, morali bi čuti jedni druge, razgovarati, sarađivati i koordinisati se. Svaki građanin Petrinje, Gline, Siska i okolnih sela je u nekoj vrsti potrebe. Niko ne sme biti prepušten sam sebi. A da bi se adekvatno i pravovremeno odgovorilo na te potrebe, svi moraju sarađivati na zdravim osnovama.

Oljača: Volonterima nedostaju resursi i logistika (Ustupljeno Al Jazeeri)
  • Na društvenim mrežama u Hrvatskoj, ali i na razinama vladajuće Hrvatske demokratske zajednice (HDZ), barem po pisanju medija, raspravlja se o, po mnogima, navodnoj medijskoj uroti protiv Vlade u vezi njezina angažmana, između ostalog zbog u ovom trenutku irelevatnog pitanja je li ispravno po standardnom hrvatskom jeziku reći Banija ili Banovina, za što mnogi stručnjaci ionako kažu da je ispravno oboje… Bavi li se stanovništvo na pogođenim područjima takvim stvarima, odnosno kako gledaju na takve rasprave?

– Nisam primetio da iko u Baniji raspravlja o tome. Imaju ljudi preča posla. Goli životi su u pitanju. [Hrvatski povjesničar] Hrvoje Klasić je ispravno primetio da “dilema” Banija ili Banovina nije ni istorijsko ni lingvističko, već isključivo političko pitanje. Oni koji ta pitanja postavljaju u ovom trenutku su ljudski otupeli. Neko je primetio da je moral napustio politiku još u doba Makijavelija. Za pohvalu je izjava gospodina [gradonačelnika Petrinje Darinka] Dumbovića da čovek mora biti u centru pažnje. Osećaj ugroženosti vlasti u svim zemljama sveta je proporcionalan njihovoj nesposobnosti i nekompetentnosti. Ničeg novog tu nema.

  • Na Baniji uz Hrvate živi mnogo građana srpske, ali i drugih nacionalnosti – obraća li se pozornost u pomoći i međusobnoj solidarnosti stanovništva u zajedničkoj nesreći na razlike?

– Mislim da ne. Na granici su nam se carinici zahvalili u ime Republike Hrvatske. Nas sedam je došlo iz Srbije. Spavali smo u Drugoj osnovnoj školi “Dragutin Tadijanović”. Tu su bili smešteni volonteri iz svih krajeva Hrvatske, uključujući pripadnike navijačih grupa. Odmah smo se sprijateljili, zezajući se na račun nacionalnih podela i brojanja krvnih zrnaca.

  • Kako biste ocijenili razinu solidarnosti na terenu, što je ljudima bitno, kako funkcioniraju te što očekuju od institucija?

– Institucije su tu da rade svoj posao, a na građanima je da budu solidarni. U ovom trenutku solidarnosti ne manjka, ali nisam siguran da je to model socijalnog ponašanja koji je dovoljno afirmisan. Kada se stiša medijska pompa za dva-tri meseca, moći ćemo doneti verodostojniji sud. Svi se trude da budu tu jedni za druge, kad god je to neophodno. Jedni drugima smo velika uteha i pomoć. Čovek je društveno biće, ne može živeti sam, van zajednice.

  • Kolika je po Vama razina suosjećanja i solidarnosti među građanima Srbije, u nevladinom sektoru i na nivou vlasti s pogođenim stanovništvom Hrvatske – osim Banije, ni Zagreb se još dugo neće oporaviti od traume i razaranja u ožujku 2020. godine. Mogu li ove nedaće, unatoč svojoj tragičnosti, pripomoći političkom približavanju i višoj razini razumijevanja dviju zemalja čiji odnos i danas opterećuju tragedije rata 90-ih? 

– Građani Srbije su spremni pomoći. Postoje sporadični slučajevi negativnih komentara u šovinističkom ključu, ali budala ima svuda. Kakva nam je država, takav je i nevladin sektor. Biju svoje bitke. Neki su pokušali negirati značaj naše posete. Moram sve podsetiti da smo mi prvi i za sada jedini otišli u poluzvaničnu posetu. Ako je to uradila organizacija koja je osnovana pre pet meseci, bez skoro ikakvih resursa, zbog čega ne mogu oni koji imaju sve resurse na raspolaganju? Neću nikom da držim lekciju, samo pitam. Diskrepanca između onoga što govorimo i onoga što radimo je evidentna. Političko približavanje dve zemlje je poželjno, ali se ne gradi na oktroisanim odlukama.

Ukoliko građani između sebe izgrade mostove trajnog prijateljstva i poverenja, politički mešetari neće biti u prilici da nas svađaju i profitiraju. Dok se mi gložimo, političari i kriminalci ispunjavaju sve svoje patološke porive, zgrću naš novac i uništavaju nam budućnost. Na Balkanu je politika u užem smislu te reči sve pojela. Jeste li gledali film Čija je ovo pesma? Ako niste, pogledajte. Tu je skoncentrisan sav besmisao naših svađa. Mi delimo zajednički, pre svega kulturni prostor, živimo iste probleme, a dozvoljavamo da nas svađaju oni koje mi plaćamo. Znate, nema tu više ni ideologije, u pitanju je najobičnija lukrativnost. Hoću da verujem da će naša poseta, ali i naredne koje planiramo, nekima biti podstrek makar da razmisle.

Izvor: Al Jazeera