MEE: Kako je Arapska liga doprinijela eliminaciji palestinskog pitanja

Od svog osnivanja prije sedamdeset i pet godina, Arapska liga se transformirala do neprepoznatljivosti u većini aspekata, osim u svojoj glavnoj misiji služenja imperijalnim interesima, piše američki kolumnista palestinskog porijekla.

U članku pod naslovom “Kako je Arapska liga pomogla u potpunoj eliminaciji palestinskog pitanja?”, koji je objavljen na britanskom web portalu Middle East Eye (MEE), Joseph Massad, profesor moderne arapske politike i intelektualne povijesti na Univerzitetu Columbia u New Yorku, napisao je: ”Dok zaljevske države jedna za drugom žure uspostaviti službene odnose s Izraelom, neki su očekivali od Arapske lige da osudi normalizaciju”.

Da bismo razumjeli razlog koji sprečava Arapsku ligu da učini bilo šta u tom pogledu, treba se vratiti njenim počecima.

Prema uputama i planovima iz Britanije

Liga arapskih država osnovana je 1945. godine prema uputama i planovima Britanije kako bi zaštitila interese svoje imperije, u kojoj Sunce nikada ne zalazi. Britanija se pobrinula da palestinsko pitanje povjeri nezavisnim arapskim državama kako bi se oslobodila odgovornosti za ono što je učinila u toj zemlji.

Nakon palestinske revolucije (1936.-1939.) poznate kao ”Velika pobuna” protiv britanske uprave na području mandatne Palestine, u kojoj je poginulo pet hiljada Palestinaca, neprijateljstvo prema Britaniji povećalo se na istoku arapskog svijeta, piše Joseph Massad.

To se jasnije očitovalo u puču Rashida Alija al-Gaylanija u Iraku u aprilu 1941. godine, koji je svrgnuo premijera Nurija al-Saida i princa Abd al-Ilaha bin Alija, koji je vladao Kraljevinom Irak u ime svog maloljetnog nećaka Faisala II. Međutim, Britanija ga uspjeva svrgnuti s vlasti mjesec dana nakon puča.

U junu i julu 1941. godine Britanci su napali Siriju i Liban kako bi okončali vladavinu Francuza, koji su u proljeće te godine poslali pomoć Rashidu al-Gaylaniju.

Taj poraz je natjerao francuskog generala Charlesa de Gaullea, koji je živio u egzilu, da  dodijeli nezavisnost Siriji i Libanu 1943. godine. To je omogućilo da  Velika Sirija, Irak, Egipat i cijeli Arapski poluotok padnu pod kontrolu Britanskog carstva i prije nego što je završio Drugi svjetski rat.

Britance obuzima strah

Spoznaja da će razmjeri nesreće nanesene Palestincima kao rezultat sponzorstva projekta cionističkog kolonijalnog doseljavanja progoniti Britance u dogledno vrijeme, zajedno s porastom antibritanskih osjećaja među stanovništvom u regiji, natjerala je London da smisli način kako da osigura nastavak britanske imperijalne hegemonije nakon rata. To je učinjeno kroz projekat podrške nekom obliku arapskog “jedinstva”, pa dolazi do rađanja Arapske lige.

Time bi Britanija osigurala okončanje bilo kakvog utjecaja svog povijesnog suparnika, Francuske, i ojačala svoje interese protiv bilo kakve potencijalne prijetnje Sovjetskog Saveza nafti Arapskog poluotoka, te prebacila odgovornost upravljanja Palestinom na ovo novonastalo arapsko jedinstvo, smatra autor teksta.

Massad se u tekstu dalje bavi glavnim događajima u arapskoj regiji i palestinskim pitanjem kroz naredne decenije, koje su bile prožete uspostavom monarhija i republika.    

Osnivači Arapske lige

Joseph Massad ističe da su Saudijska Arabija, Egipat, Sirija, Liban, Transjordanski emirat i Jemen države osnivačice Arapske lige, uz Palestinu, koju je u to vrijeme predstavljao istaknuti palestinski čelnik Musa al-Alami.

Transjordanski emirat je autonomna politička cjelina koja je službeno postojala u okviru mandatnog područja Palestine od 1921. do datuma proglašenja nezavisnosti Hašemitske Kraljevine Jordana 1946. godine.

Povelja Arapske lige je predviđala da će Palestinu predstavljati izaslanstvo koje će sudjelovati u radu Lige sve dok ova zemlja ne stekne stvarnu nezavisnost.

Preuzevši na sebe pitanje Palestine, Arapska liga je u osnovi poštedjela Britaniju bilo kakve odgovornosti za ono što će tu zemlju zadesiti u budućnosti. Time je Liga postala spremna služiti svim interesima koje joj je Britanija postavila, navodi MEE u članku.

Kako su britanski utjecaj 1950-ih zamijenili američki imperijalni interesi i utjecaj u regiji, uspon Gamala Abdela Nassera i drugih ljevičarskih režima na tom području u 1950-im i 1960-im potkopao je obaveze na kojima se temeljila Arapska liga u korist antiimperijalne agende.

U službi Zapada

Arapski vladari koji su služili Zapadu žestoko su se borili protiv tih režima, sve dok nisu dobili ono što su željeli nakon poraza 1967. godine.

Arapska liga je dala službeni karakter svojoj formalnoj posvećenosti Palestini 1974. godine, kada je Palestinsku oslobodilačku organizaciju (PLO) priznala kao “jedinog legitimnog predstavnika palestinskog naroda”, i tako prisilila jordanskog monarha, kralja Husseina, da se podvrgne novoj odluci.

Ideja je bila, smatra Joseph Massad, polako udaljiti PLO od provođenja revolucionarne politike i učiniti da ima dobre odnose sa Sjedinjenim Američkim Državama i Izraelom.

Autor se dotaknuo i mirovnog sporazuma koji je pokojni egipatski predsjednik Anwar Sadat sklopio s Izraelom 1979. godine te bojkota i sankcija arapskih država koje su prekinule diplomatske odnose s Egiptom zbog toga. Zatim je uslijedila mirovna inicijativa koju je 1981. godine iznio tadašnji saudijski prijestolonasljednik Fahd bin Abdul Aziz, a koja se temelji na arapskom priznanju Izraela u zamjenu za izraelsko povlačenje na granice prije 1967. godine i uspostavu nezavisne palestinske države pod vodstvom Palestinske oslobodilačke organizacije.

Novo razdoblje

Regija je ušla u novo razdoblje 1990. godine, koje će promijeniti tačnu ulogu Arapske lige. Kada su Sjedinjene Američke Države odlučile napasti Arapski poluotok kako bi protjerale Irak iz Kuvajta početkom 1991. godine, Arapska liga je prestala postojati kao savjetodavno tijelo u službi zapadnih imperijalnih interesa i postala je izvršitelj američkih zapovjedi bez pogovora, napisao je autor.

To se poklopilo s činjenicom da je PLO pretrpio vojne i financijske poraze od 1982. godine, kada su države Zaljeva zaustavile svoju finansijsku podršku zbog stava Yassera Arafata o američkoj invaziji na Arapski poluotok, a diplomatski je izgubio nakon raspada Sovjetskog Saveza i socijalističkog tabora 1991. godine.

Od svrgavanja iračkog predsjednika Saddama Husseina 2003. godine, Saudijska Arabija i druge zaljevske zemlje pojačale su kampanju protiv takozvane ”iranske prijetnje” njihovim vladajućim režimima. Ta prijetnja, na kojoj insistiraju, služi kao opravdanje ovim zemljama za savezništvo s Izraelom.

Bezvrijedna predanost

Autor u tekstu navodi primjer podčinjavanja Arapa Sjedinjenim Američkim Državama i Izraelu podsjećajući na slučaj koji se dogodio na sastanku arapskih ministara vanjskih poslova prošle sedmice u Kairu. Na tom sastanku je Vijeće Arapske lige odbilo razmotriti nacrt rezolucije o osudi nedavnog mirovnog sporazuma UAE-a sa Izraelom koji je predstavio ministar vanjskih poslova Palestinske uprave.

Massaad na kraju teksta zaključuje da je ranija predanost Arapske lige zaštiti ”nezavisnosti i suvereniteta država članica” postala bezvrijedna nakon što je tako lako odustala od nezavisnosti Palestine i Iraka u interesu imperijalističkih i kolonijalnih sila”.

Autor smatra da će Arapska liga “uskoro moći ispuniti svoju krajnju obavezu tako što će pozvati Izrael da postane vodeća članica nove i proširene Lige, čime će jednom zauvijek okončati palestinsko pitanje koje joj je Britanija ostavila u nasljeđe”.

Izvor: Agencije