Dijete ljubavi: Film o paru koji zbog zabranjene ljubavi bježi iz Irana

Mulvad: Željela sam da gledaoci shvate da se sutra oni mogu naći u istoj situaciji (Ustupljeno Al Jazeeri)
Mulvad: Željela sam da gledaoci shvate da se sutra oni mogu naći u istoj situaciji (Ustupljeno Al Jazeeri)

Film Dijete ljubavi danske rediteljice Eve Mulvad koji je prikazan u Takmičarskom pogramu Trećeg AJB DOC Film Festivala donosi dirljivu priču o Leili i Sahandu, paru iz Irana koji zbog zabranjene ljubavi bježi u Tursku sa četverogodišnjim sinom Manijem. Njihov zločin u Teheranu bila je tajna ljubavna veza koja se dogodila dok su bili u braku s drugim osobama, a bilo im je zabranjeno razvesti se. Također, nisu mogli priznati da je Mani njihovo vanbračno dijete, jer se u Iranu preljub kažnjava pogubljenjem.

Priču o njihovoj težnji da budu zajedno i borbi protiv iranskog prava Eva je čula od svog koproducenta Mortena Ranmara koji je Sahanada upoznao tokom jedne posjete Iranu.

“Morten je bio u turističkoj posjeti Iranu, a Sahanda je poslala tajna služba kako bi razgovarao s turistima i sakupio informacije. Međutim, Sahand i Morten su se sprijateljili pa je Sahanad kontaktirao Mortena kada su on i Leila odlučili da pobjegnu i zamolio ga je da dokumentuje njihovu priču. Rekao mu je da će mu to dati neki osjećaj sigurnosti. Nakon što mi je Morten pokazao materijal koji je snimao te godine zainteresovala sam se za priču, sama tema mi je bila zanimljiva, a uz to je cijela porodica bila nekako opuštena pred kamerama. Pomislila sam kako bih mogla snimiti film koji će otkloniti neka ustaljena mišljenja o izbjeglicama i pomoći gledaocima da se poistovjete sa likovima. Meni je, naprimjer, upravo poistovjećavanje s protagonistima mnogo pomoglo tokom snimanja”, kaže Mulvad.

  • Dokumentovali ste priču porodice koja je bila primorana da pobjegne i napusti sve kako bi opstala. Koliko je teško protagonistima filma bilo ostaviti sve i krenuti ispočetka?

– To je za njih bilo jedno zaista teško iskustvo, morali su da biraju između toga da ostanu zajedno i napuste Iran i svoje najbliže ili da ostanu u Iranu i izgube jedno drugo. Iako im rodbina dolazi u posjetu u Tursku, budući da se oni ne mogu vratiti u Iran, njihovi snovi da žive okruženi porodicom i prijateljima su nemogući.

  • Možete li nam ispričati kako je izgledao rad na ovom filmu na kojem ste radili šest godina. Koliko često se odlazili u Iran i Tursku i kako je vrijeme koje ste proveli s njima utjecalo na Vas?

– Tim koji je radio na filmu imao je četiri člana – tri reditelja i jednog lokalnog fotografa tako da smo mogli zabilježiti svaki važan detalj priče.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Pratili smo njihov zahtjev za azil, a kada bi se nešto u vezi s tim dogodilo jednostavno bismo sjeli na avion. Također smo u isto vrijeme pratili priču o ljubavi i porodici pa smo usput snimali i njihovu svakodnevnicu i odnose.

Pustili smo da se život sam odvija i to smo pratili, jednostavno nismo željeli forsirati realnost za potrebe filma. Vraćali smo se iznova i iznova sve dok se priča nije sama prirodnim tokom uklopila u taj neki zamišljeni scenarij. Mislim da upravo zbog toga likovi imaju dubinu i kompleksnost koju zaslužuju, ništa nismo htjeli brzati i zbog toga mislim da ovaj dokumentarni film ima svoju kinematografsku snagu.

Zabilježili smo sve što čini život, kako krupne, tako i sitne stvari. Zabilježili smo odrastanje jednog dječaka, njegove emocije kada mu kažu ko mu je otac. Zabilježili smo živote tri osobe i njihove međusobne odnosu, njihovu borbu i izazove koje nosi stvaranje porodice pod tako teškim okolnostima. To je jako dug i kompleksan proces i zbog toga smo pustili da vrijeme diktira tempo snimanja.

  • Šta Vam je predstavljalo najveći izazov tokom rada na ovom filmu?

– Iskreno, najteže je bilo pregledavati materijal koji je nastajao tokom šest godina i pronaći prave trenutke. Otežavajuća okolnost je to što se u filmu govore tri jezika, turski, farsi i azari, a ja niti jedan od njih ne razumijem.

  • Kako su protagonisti filma na kraju završili u Turskoj?

Oni su otišli u Tursku, jer im je to bilo najlakše, s obzirom na to da Turska graniči sa Iranom te da Irancima ne treba viza za ulazak. U isto vrijeme, znali su da tamo mogu tražiti azil pod okriljem UN-a. Njihov plan nije bio da ostanu u Turskoj, ali kako se situacija razvijala ostali su na neki način zaglavljeni tu, trenutno su u teškoj situaciji, jer niti mogu ostvariti svoja osnovna prava u Turskoj, niti mogu otići negdje drugo.

Insert iz filma 'Dijete ljubavi'

  • Zbog čega ne mogu ostvariti svoja osnovna prava u Turskoj?

– Turska je, kao što znate, dom za veliki broj izbjeglica. I dok većina drugih zemalja ne želi prihvatiti izbjeglice, Turska to i dalje čini. Turska ne može sama riješiti ovaj globalni problem, mnogo je razloga za to, od ekonomskih do političkih. Jednostavno, Turska ne može svim izbjeglicama ponuditi svoje državljanstvo, oni su ih prihvatili, dali im azil i radnu dozvolu, tako da su njihova ljudska prava na neki način zadovoljena.

  • Koliko su priče poput ove važne u mijenjaju generalno negativnog stava javnosti o izbjeglicama?

– Generalno je moj fokus tokom rada na film una tome da priča bude dobra, da likovi budu kompleksni, a događaji upečatljivi. Zbog toga mislim da filmovi koje snimam ostavljaju dubok utisak na gledaoca, da ga tjeraju da razmišlja i, nadam se, donese ispravne zaključke. Kada je riječ o ovom filmu željela sam da se gledatelji stave u poziciju naših protagonista, da se zamisle kako bi bilo da moraju ostaviti porodicu i prijatelje te napustiti domovinu kako bi bili sa osobom koju vole. 

Često u medijima čitamo o izbjeglicama iz Sirije ili Afrike koje se žele doseliti u “obećanu zemlju”, pod tim se misli na neku od zapadno-evropskih zemalja. Ali niko ne priča o izbjeglicama iz zemalja koje imaju prosječan ili dobar standard života, a koje bježe iz nekih drugih, neekonomskih razloga. To su obični ljudi, poput mene ili tebe, i upravo to i jeste poenta ovog filma. Željela sam da gledaoci shvate da se sutra oni ili neko njihov mogu naći u istoj situaciji.

  • U jednom dijelu filma Leila objašnjava Maniju da “ljudi koji žele bolji život moraju proći kroz teške periode”, Da li mislite da su u konačnici pronašli bolji život o kojem je govorila?  

– Oni su definitivno sretni jer imaju jedno drugo, ali ono što kvari njihovi sreću jesu problemi sa kojima se suočavaju. Teško je biti izbjeglica, a još teže odgajati dijete u takvom okruženju i ne biti siguran šta vam budućnost nosi. Njihovo dijete ima iranski pasoš, a ne može otići tamo, a u Turskoj ne može dobiti državljanstvo. Svi oni su zaglavljeni negdje između, što im uveliko otežava život. Mislim da će dok ne riješe ova pitanja uvijek biti neki crv sumnje u ispravnost odluke koju su donijeli.

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Više iz rubrike TEME
POPULARNO