Drugi život medrese Ibrahima ef. Maglajlića

Medrese su, posebno u većim bosanskohercegovačkim gradovima, kroz povijest zauzimale značajno mjesto u obrazovnom sistemu i predstavljale mjesta u kojima su se nerijetko razvijale cijele generacije priznatih učenjaka.

Banja Luka, šeher, još za vrijeme osmanske uprave bila je jedno od najvećih uporišta nauke i kulture. To veliko i vrijedno kulturno naslijeđe, oličeno u brojnim sakralnim i vjersko-prosvjetnim građevinama, ovaj grad u najvećoj mjeri sačuvao je i tokom četiri decenije Austro-Ugarske vlasti.

Osnivanje medrese

U drugoj polovini 19. stoljeća u Banja Luci je djelovalo šest medresa. Jednu od njih, onu najmlađu, u narodu poznatu i kao Fejziju, u osnivanju je pomogao Ibrahim ef. Maglajlić nedugo nakon što se po okončanju islamskih teoloških i šerijatsko-pravnih studija 1888. godine vratio iz Istanbula u Bosnu.

Kako je među Banjalučanima uvijek bilo velikih dobrotvora i onih koji su finansijski podržavali razvoj kulturnog i vjerskog života u gradu, tako su se inicijativi gradnje objekta nove medrese pridružili mnogi društveno odgovorni građani, kako iz Banja Luke tako i njoj susjednih mjesta.

U tome se, između ostalih, sa značajnim učešćem isticao H. Smail-beg Ibrahimbegović, čija je porodica u godinama koje su dolazile redovno novcem pomagala rad i održavanje ove medrese.

Smještena na ušću rijeke Crkvene u Vrbas, bila je to građevina skromnih dimenzija, čija je gradnja osmišljena u orijentalno-osmanskom stilu. Od osnivanja proživjela je nekoliko građevinskih intervencija, a jednu takvu inicijativu finansirala je supruga poznatog vakifa H. Jusufa Šibića.

Muderis i prvi upravitelj

Za prvog upravitelja Fejzija medrese izabran je ef. Maglajlić. Rođen u Banja Luci 25. aprila 1861. godine, u poznatoj banjalučkoj porodici Maglajlića, ovaj ugledni alim svojim je djelom, kako je to povijest i pokazala, ostavio trajan pečat u vjersko-prosvjetnom i političkom životu Bošnjaka koncem 19. i početkom 20. stoljeća.

Kao mladić od svega sedamnaest godina upamtio je posljednje godine osmanske vlasti u svojoj domovini, ali ne po dobru, jer je 1878. godine u danima okupacije Bosne i Hercegovine od strane Austro-Ugarske monarhije sa još nekoliko stotina Bošnjaka zarobljen i premješten u logor u Olomucu. Tamo je proveo nekoliko mjeseci, a po izlasku na slobodu otputovao je u Istanbul.

Izbor ef. Maglajlića za prvog muderisa Fejzije medrese nije bio težak, obzirom da bilo riječ o jednom od najobrazovanijih Bošnjaka tog vremena.

Znanja koja je u svoj rodni grad sa Istoka donio ovaj izuzetno cijenjen i utjecajan muderis, a koja je prosvjetiteljski vrlo zrelo i odmjereno uskladio sa zahtjevima vremena u kojem je živio, bila su glavnim razlogom da mu se već 1898. povjeri i uprava banjalučke Ruždije.

Kao muderis i upravitelj ove dvije institucije djelovao je do 1914. godine, kada je imenovan za okružnog muftiju u Tuzli. Na tom položaju je naslijedio hadži Muhameda ef. Čokića.

Kao predavač i pedagog, u čijim se javnim nastupima i govorima moglo osjetiti desetogodišnje iskustvo naobrazbe i rada u Istanbulu, dao je podsticaj kulturnom i duhovnom udzizanju muslimana u Banja Luci i njenoj široj okolini.

Za vrijeme boravka na studijima imao je privilegiju da sluša predavanja znamenitih hafiza Emin ef. Magnisalije, hafiza Ibrahim ef. Prištinca i drugih. Sa kakvom širinom u znanju se vratio u Bosnu, najbolje govori podatak da je slovio za jednog od prvih karija u domovini.

Sve nakon Prvog svjetskog rata u životu Ibrahima ef. Maglajlića značilo je preuzimanje još veće odgovornosti u radu za napredak i politički razvoj svog naroda.

Već 1919. godine biran je za prvog predsjednika novoosnovane Jugoslovenske muslimanske organizacije (JMO), da bi se, nakon mandata narodnog poslanika kojeg je dobio 1920, povukao u zasluženu mirovinu u vrijeme Šestojanuarske diktature 1929. godine. To, međutim, nije bio kraj Maglajlićeve misije. Za reis-ul-ulemu muslimana Kraljevine Jugoslavije izabran je oktobra 1930. godine i tu časnu funkciju je na vlastiti zahtjev napustio u godini svoje smrti, 1936.

Obnova rada Maglajlićeve medrese

Prozvana Maglajlićevom, jer je od osnivanja njen rad obilježen likom i djelom tog agilnog i neumornog prosvjetitelja, Fejzija medresa je djelovala još dvije godine nakon njegove smrti. Te 1938. godine i zvanično je prestala sa radom.

Sada, osamdeset i dvije godine od zamiranja i potpune obustave njenog obrazovnog procesa, u Banja Luci svečano su otvorena vrata nove, stare Fejzija medrese.

Izgrađena u duhu modernog vremena i savremenog arhitektonskog izraza, medresa je vraćena svom autentičnom povijesnom habitusu.

U medresu “Reis Ibrahim efendije Maglajlića”, kako glasi njezino puno ime, 2020. godine upisana su 22 učenika. To je, reklo bi se, mali broj. I jeste.

Ali, značajnu težinu ovom broju daje vrijeme u kojem je medresa obnovljena. Nakon Ferhadije džamije, koja je stoljećima krasila panoramu Banja Luke, nova Fejzija medresa obavezuje sve ljude ovog grada, bez obzira koje nacionalnosti i kakvih vjerskih uvjerenja oni bili, da svoje duhovne potencijale dijele sa drugima u skladnom življenju, a nikad i nikako u tzv. “suživotu” budućih generacija.

Izvor: Al Jazeera