Boris A. Novak za AJB: Izopačenje komunista u nacionaliste i rasiste

Boris A Novak bio je aktivan u pokretu za demokratizaciju slovenačkog i jugoslavenskog društva (Borut Krajnc / Mladina)

Boris A. Novak kaže da je za nekadašnje socijalističke države karakteristična degeneracija komunista – ili, preciznije rečeno, komunističkih karijerista – u ekstremne nacionaliste i rasiste. Na taj način on, govoreći za Al Jazeeru, objašnjava potrebu nekih političara u zemljama bivše Jugoslavije da se obračunavaju sa bivšim sistemom čak tri decenije nakon njegovog nestanka.

Ovaj utjecajni slovenski pjesnik, dramatičar, prevodilac i esejist, profesor komparativne književnosti na Univerzitetu u Ljubljani, jedan je od najvećih kritičara aktuelne vlasti Janeza Janše. Bio je aktivan u pokretu za demokratizaciju slovenačkog i jugoslavenskog društva. U ime Međunarodnog PEN-a, organizirao je humanitarnu pomoć za izbjeglice iz bivše Jugoslavije i pisce iz Sarajeva za vrijeme rata devedesetih. Od 2002. godine Novak je izabran za potpredsjednika međunarodnog PEN-a.

  • Oštro ste reagirali na nedavnu poruku predsjednika slovenske vlade Janeza Janše, koji je uzroke genocida u Srebrenici tražio u zaostavštini komunističkog sistema? Kako ste vi razumjeli tu Janšinu poruku?

– Razumio sam je kao ciničnu manipulaciju koja je služila Janšinim politikantskim ciljevima. Da je tako neljudsku izjavu dao baš povodom 25. godišnjice tragedije u Srebrenici, svjedoči o potpunoj odsutnosti etičkog kompasa. To me je jako pogodilo kao čovjeka, između ostalog zato što sam kroz dvije linije svojih rođaka tijesno vezan za Bosnu i Hercegovinu. Ogorčen sam i kao organizator humanitarne pomoći Slovenskog i Međunarodnog PEN-a za izbjeglice iz nekadašnje Jugoslavije i kolege književnike iz opsjednutog Sarajeva za vrijeme rata. To bolno iskustvo me je duboko promijenilo, i moj pjesnički glas tada je potamnio. Svojom izjavom o Srebrenici Janša očigledno govori o sebi, jer je sam tipičan primjer obrata istočnoevropskog komunizma u destruktivni nacionalizam.

Karakteristično je da baš on, koji je bio radikalni komunista u vrijeme kada je to značilo imati vlast, sada demonizira sve, koji se ne slažu s njim, kao komunističke zločince. Potpuno je jasno da se Jugoslovenska “narodna” armija (JNA) kunula na program Saveza komunista Jugoslavije, ali je pripisivanjem genocida u Srebrenici komunističkoj doktrini Janša oslobodio odgovornosti istinske vinovnike tog krvoprolića – koljačke jedinice pod komandom generala Mladića i političkog vođe Radovana Karadžića, zadojene velikosrpskim idejama Slobodana Miloševića.

JNA, koja je bila jedan od glavnih pokretača ratova u nekadašnjoj zajedničkoj državi, bila je zastarjela, retardirana ideološka struktura koja je izgubila osjećaj za realnost. Po ustavu je trebalo da brani našu zajedničku državu umjesto da napada svoje vlastite građane. Za vrijeme na svu sreću kratke i neuspješne agresije na Sloveniju JNA je još uvijek bila sastavljena iz oficira i vojnika raznih narodnosti, ali vrlo brzo, već ljeti 1991. godine, za vrijeme napada na Hrvatsku, JNA je doživjela unutrašnje “etničko čišćenje”, a ideološki se otarasila proklamiranog internacionalizma i pretvorila se u ubilačku vojnu mašinu.

Genocid u Srebrenici 1995. godine, potkraj dugog rata, nije imao više nikakve veze sa komunizmom, nego je bio zločin koji su počinili ekstremni srpski nacionalisti. Činjenica da su mnogi oficiri koji su vodili taj pokolj bili svojevremeno članovi Saveza komunista Jugoslavije, nema tu nikakvu težinu: nekoliko godina ranije bili su članovi Partije, jer bez partijske knjižice nije bilo karijere u Armiji, a nakon toga su ogrezli u zločine. A ako Janša insistira na odgovornosti Partije za Srebrenicu, onda bi bilo jedino logično i konsekventno da se postavi i pitanje njegove vlastite suodgovornosti za “komunističke zločine”, kao što se rado izražava. Ali ne, Janez Janša je nevinašce, on je vječita žrtva, on je bio žrtva komunizma čak i kad je vodio omladince na hodočašće u Kumrovec, u rodni kraj Josipa dragog mu Broza, maršala velikog mu Tita.   

  • Ali, vi također niste bili član Komunističke partije, više ste djelovali kao disident?

– Da ne bude nesporazuma: moj otac Ante Novak bio je komunista, “prakomunista”, kako se sam nazivao, 23 puta u zatvoru, a dvaput osuđen na smrt kao partizanski komandant i komesar sa strane Glavnog štaba partizanske vojske i Centralnog komiteta Komunističke partije Slovenije. Većina obitelji Novak patila je i izgubila živote na najstravičnije moguće načine, u gestapovskim mučionicama i lagerima, dvojica (obojica predani komunisti) bili su mučki ubijeni sa strane vlastitih drugova. 

Oružje namijenjeno odbrani BiH

U stvari je čudno da je Janša uopšte spomenuo Srebrenicu; bilo bi mu pametnije da ćuti, kaže Novak.

“Istraživački novinari Matej Šurc i Blaž Zgaga objavili su prije nekoliko godina trilogiju U imenu države sa brojnim dokumentima o Janšinoj trgovini oružjem za vrijeme rata. Janša nikada nije demantirao te dokumente, a autore nije nikada tužio zbog klevete, što je inače njegova navika za svaku sitnicu. Povodom Janšine izjave o Srebrenici javio se Matej Šurc u Mladini (elektronsko izdanje, 14. 7. 2020):

‘21. jula 1993 Janša je sa velikim pompom ‘otkrio’ oružje na mariborskom aerodromu. Tamo su našli 120 tona oružja, 11.000 kalašnikovki, 750.000 komada municije, 40 minobacača sa više od 900 mina te 25 raketobacača sa 210 raketa. Oružje je bilo kineske proizvodnje, došlo je iz Sudana, a bilo je namijenjeno naoružavanju Armije BiH koja je branila suverenitet i nezavisnost međunarodno priznate Bosne i Hercegovine. Transport je bio organiziran u režiji američke CIA-e, sa znanjem Clintonove administracije koja je uprkos embargu na oružje tada zažmurila na oba oka. Htjela je pomoći državi koja je krvarila, koju su kidali Karadžićevi i Mladićevi koljači uz pomoć njihovog političkog kuma Miloševića, a sa druge strane je grabežljive kandže pružala i Tuđmanova Hrvatska’.

Šurc posebno podvlači da je bilo oružje namijenjeno ‘stinskim braniocima (Armiji BiH)’, ali da nikada nije došlo u prave ruke, ‘i to po Janšinoj zasluzi’. A razlozi? ‘Janša je oružje ‘otkrio’, da bi obračunao sa svojim političkim protivnicima i da bi, istovremeno, preusmjerio pažnju na druge stvari, jer su mu organi progona tada već bili na tragu zbog nelegalne trgovine oružjem, povezane sa Hrvatskom.’

Nikada nećemo znati što bi takva pošiljka oružja značila za odbranu Bosne i Hercegovine. Nikada nećemo znati da li bi se pomoću tog oružja tragedija Srebrenice mogla spriječiti. Ali je sasvim sigurno da je Janez Janša poslednji čovjek na svijetu koji bi smio drugima, a posebno majkama koje tuguju za svojom djecom, soliti pamet o razlozima za krvoproliće u Srebrenici”.

Ja za razliku od Janše nikada nisam bio član KP. Bio sam disident, zajedno sa Tinetom Hribarom, Nikom Grafenauerom, Dimitrijem Ruplom, Andrejem Inkretom i Svetlanom Makarovič jedan od osnivača Nove revije. Nakon političkog smjenjivanja Grafenauera kao glavnog i Rupla kao odgovornog urednika zbog 57. broja sa “prilozima za slovenski nacionalni program”, ja sam preuzeo mjesto glavnog i odgovornog urednika Nove revije, mada se nisam sasvim slagao sa tezama svojih kolega. Moja motivacija bila je da zaštitim saradnike i urednike Nove revije te proces demokratizacije pred političkim pogronom koji se  pripremao. Iz opasnih situacija, kao što je bilo udbovsko saslušavanje novinara Viktora Blažiča i mene zbog kritike protivustavnih političkih i pučističkih ambicija JNA, spasavao me svojim iskustvima i savjetima moj otac, “prakomunista”. Prijetnje Novoj reviji sa strane saveznog javnog tužioca Miloša Bakića i admirala Branka Mamule, saveznog sekretara za narodnu odbranu, bile su nagovještaj “suđenja četvorici” – novinarima Mladine Janši, Davidu Tasiću, Franciju Zavrlu i podoficiru JNA Ivanu Borštneru – nekoliko mjeseci kasnije, 1988. godine, pred vojnim sudom u Ljubljani. I ja i moj otac, “prakomunista”, aktivno smo učestvovali u protestima, Ante u okviru grupe “prakomunista”, među kojima je bio i Milan Apih, njegov drug sa robije u Sremskoj Mitrovici, autor legendarne pjesme Bilećanka. To je faza u kojoj je Janša djelovao kao kritičan intelektualac, a zatvor je njegovoj ličnosti u očima Slovenaca dao mitske dimenzije, veliki ugled kojeg je svojom problematičnom politikom sam vrlo brzo potrošio. Proces protiv “četvorice” imao je povijesne posljedice: zbog očigledno antidemokratskog pritiska JNA i saveznih vlasti slomila se lojalnost većine Slovenaca jugoslovenskoj federaciji.

Od tada naprijed je povijest nekadašnje zajedničke države dobijala sve brži i sve ubitačniji tempo. Svakome ko je doživio to strašno vrijeme i imalo poznaje poluproteklu povijest, jasno je da je Janšin tvit, poslan baš na dan srebreničke tragedije, 11. jula, bljutava glupost, prozirna i bezobzirna manipulacija koja otvara rane: “Pokolja u Srebrenici ne bi bilo, da smo na teritoriji bivše Jugoslavije počistili sa komunističkom ideologijom i osudili poslijeratne pokolje u Sloveniji i drugdje”. Iznenađen ogorčenim reakcijama u Bosni i u Sloveniji Janša, veliki junak, brže bolje je izbrisao taj tvit, a svoj stav pokušao opravdati podjednako patetičnim, diletantskim i problematičnim tvitom: “Pokolja u Srebrenici ne bi bilo, da su Ujedinjeni narodi osudili komunističke genocide podjednako kao holokaust”. Bilo bi smiješno, da nije tako žalosno i strašno!

  • Janša nije prvi i jedini predsjednik iz zemalja bivše Jugoslavije koji se obračunava sa nekadašnjim političkim sistemom. Sjetit ćete se bivše hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović i njezinih izjava o nedostatku čak i jogurta u zajedničkoj državi. Odakle dolazi ta potreba za stalnim obračunavanjem sa komunističkom prošlošću, premda je komunizam daleko iz nas?

– U svojoj izjavi spomenuo sam i to da Janša očigledno govori o sebi: iz oportunističkog partijskog karijeriste, fanatičnog funkcionera Saveza socialističke omladine i zagrizenog učitelja predvojničke obuke on se srozao u otrovnog rasistu. Za nekadašnje socijalističke države je karakteristična degeneracija komunista – ili, preciznije rečeno, komunističkih karijerista – u ekstremne nacionaliste i rasiste. Oni su samo promijenili političku boju i ideološke proklamacije, a po metodama su ostali isti. Da bi sakrili istinu svoje prošlosti, oni moraju stalno da se ideološki naprežu te da iz petnih žila viču i napadaju komunizam trideset godina nakon njegovog nestanka […] 

Krajem 70-tih i početkom 80-tih godina Janša je bio član redakcije studentskog časopisa Tribuna. Taj časopis imao je u decenijama jugoslovenskog socijalizma velike zasluge za demokratizaciju, ali baš tada je bio u “režimskoj”, staljinističkoj fazi kada su partijski karijeristi sa ultra-ljevičarskom pozom proklinjali kritične intelektualce kao izdajice, a svaki članak su završavali usklikom “Neka živi proleterska revolucija!” Odgovorni urednik je bio  Igor Bavčar, koji je nakon hapšenja Janše i drugova 1988. godine osnovao Odbor za zaštitu ljudskih prava, a za vrijeme rata i kasnije bio ministar unutrašnjih poslova, da bi u posljednjim godinama kao biznismen zbog finansijskih malverzacija zaglavio u zatvoru. Ako su biografije te dvojice “nacionalnih junaka” portret Slovenije u poslednjim decenijama, onda je slika frapantna po dramatičnim  usponima i padovima, a obuhvata nevjerojatno širok diapazon od ortodoksnog komunizma preko disidentske kritike do “brutalnosti prvobitne akumulacije kapitala” (Marxova terminologija) i diktatorskih pretenzija.  

Janša je prisiljen voditi dvoličnu politiku, tu paklenu sudbinu nacionalista. Budući da nacionalizam tako male zemlje kao što je Slovenija ne može biti ekspanzivan i osvajački, nacionalisti su prisiljeni na podređivanje “višoj sili”, a njihova destruktivna moć se interiorizira i obrće protiv “domaćih neprijatelja”, “izdajnika”, prije svega protiv intelektualaca. Najbolji – u stvari: najgori – primjer je general Leon Rupnik koji je u Kraljevini Jugoslaviji gradio takozvanu “Rupnikovu liniju” odbrane pred očekivanim napadom Sila osovine, da bi onda postao vođa slovenskih domobrana koji su položili zakletvu Hitleru. Nakon rata čekala ga je smrtna kazna za njegovo zločinačko djelovanje protiv vlastitog naroda; velika je sramota da je Vrhovni sud Slovenije prije nekoliko mjeseci rehabilitirao tog izdajicu. Glavni cilj Janšine ideologije i politike je rehabilitacija kolaboracije sa nacističkim i fašističkim okupatorima Slovenije i Jugoslavije u drugom svjetskom ratu. Janša oslobađa kolaborante bilo kakve odgovornosti, oni su samo nedužne žrtve komunističkih zločina. Time se briše temeljna povijesna istina da su partizani – uprkos revolucionarnom nasilju komunista i tragičnoj aroganciji pobjednika – bili glavna patriotska snaga borbe protiv okupatora u drugom svjetskom ratu.

Ajde, da se malo i pošalim: onako kao što su slovenski nacionalisti dosad vjerno služili  “Beču”, “Beogradu”, “Berlinu”, “Bruxellesu”, odsada će biti vjerne sluge i “Budimpešti” – bogami, sve na B! Janša igra ulogu bana i branioca naroda, a kolaborira sa Viktorom Orbanom, samovoljno, bez plebiscitarnog pokrića uključuje Sloveniju u Višegradsku grupu bivših komunističkih zemalja, ruši samostalnost Slovenije i mijenja je u mađarsku koloniju. On nije predsjednik vlade samostalne demokratske Republike Slovenije, već ban zapadne, Alpsko-jadranske orbanovine Velike Mađarske.

Treća Janšina vlada iskoristila je epidemiju korona virusa da pod paravanom zdravstvenih mjera radikalno smanji građanska i ljudska prava. Epidemija je bila u Sloveniji zvanično proglašena 12. marta, dan prije zakletve nove, Janšine vlade koja je odmah slijedeći dan počela  sa demonizacijom intelektualaca. Umjesto da se bori protiv korona virusa takozvani Krizni štab (za kojeg je sam Janša tvrdio da se radi o proširenoj vladi Republike Slovenije) rasposlao je 14. marta 2020 tvit koji je u stvari potjernica: “Psihijatri traže četiri pacijente koju su pobjegli iz karantina. Imaju covid-marks/lenin.” Time je Janšina vlada na vrhu epidemije otvorila lov na filozofe Slavoja Žižka i Darka Štrajna, novinara Blaža Zgagu i mene. Odakle vladi i njenom predsjedniku na vrhu epidemije korona virusa vrijeme i interes da se bave takvim glupostima?!

  • Kakav je danas vaš osobni stav prema Jugoslaviji?

– Moji roditelji su Slovenci, a rođen sam u Beogradu, gdje sam završio osnovnu školu i doživio srećno djetinjstvo. Imao sam rođake i prijatelje svuda po Jugoslaviji. Upravo kulturne razlike između naroda i kultura nekadašnje Jugoslavije predstavljale su najveće bogastvo te fascinantne, nadrealističke federacije koje više nema. Šteta je što se te razlike nisu dovoljno poštovale … Kao što sam napisao u svom epu Vrata nepovrata, nakon raspada Jugoslavije osjećam ono što medicina zove “fantomski bol”: sve te zemlje su mi amputirane, nisu više dio mog tijela, ali me još uvijek bole, bole …

Istovremeno moram reći da sam za vrijeme agresije Jugoslovenske “narodne” armije na Sloveniju juna i jula 1991. godine branio Sloveniju: kao predsjednik Slovenskog PEN-a te član redakcije disidentske Nove revije sa kolegama Nikom Grafenauerom, Dragom Jančarom, Jaroslavom Skrušnyjem, Gordanom Vrabec i Tomažem Zalaznikom sam danonoćno obaviještavao međunarodnu javnost o istini te agresije. Jedini (dvočasovni) telefonski razgovor između Slovenije i Bijele kuće za vrijeme agresije JNA obavio sam ja, a ne tadašnja vlada Republike Slovenije, i svakako ne Janez Janša.  

Dozvolite mi da svoj odnos do Jugoslavije ilustriram odnosom do moje tri bosanske tetke Nuri Hadžić. Jedan od mojih stričeva, vojni pilot te međunarodni vazduhoplovni as Jerolim (Jerko) A. Novak oženio se Nadžidom Nuri Hadžić, pravnicom iz Mostara. Bila je kćerka bosanskog sudije i književnika Osmana Nuri Hadžića i Almase Sokolović, potomke velikog vezira Mehmed paše Sokolovića. Njene sestre su bile svjetski poznata operna diva Bahrija Nuri Hadžić i etnografkinja Rabija koja je proučavala bosanske poslovice. Ove tri moje mostarske tetke − “tri gracije”, kako ih je nazivao moj otac − otvorile su mi oči za bogatstvo i specifičnost bosanske i hercegovačke kulture. Imale su i veliki utjecaj na moje književno formiranje i “rane radove”, kada sam imao devet, deset godina; prilikom svake njihove posjete ja sam morao da im čitam svoje priče, što je bilo propraćeno aplauzom i divljenjem kakvih kasnije nikada više nisam doživio. Iz neke studije o povijesti feminizma u Jugoslaviji saznao sam da su tri sestre Nuri Hadžić odigrale značajnu ulogu u borbi za opismenjavanje muslimanki i za ženska prava u nekadašnjoj Jugoslaviji. 

Udovica strica Jerka, tetka Nadžida, bila je organizatorka ilegalnog Otpora u Mostaru za vrijeme drugog svjetskog rata. Kao predsjednica AFŽ (Antifašističkog fronta žena) Bosne i Hercegovine u potpunosti je podržavala Tita u sukobu sa Staljinom, ali pola rečenice o potrebi diplomatskog pregovaranja bilo je dovoljno da je osude na Goli otok. Možda zbog “građanskog” porekla. Nadžida je bila jedna od zatvorenica sa najdužim stažem – devet godina (1948-57)! Na Golom otoku su je zadržali čak godinu dana poslije zvaničnog zatvaranja političkog logora. Za to vrijeme njezina kćerka Zulejka (Beba) bila je većinom kod tetke Bahrije, a za nju su brinuli i moji roditelji. Na početku poslednjeg rata Beba je spasila majku iz Mostara i odvela je u Švajcarsku gdje je živjela. U vrijeme kada je srušen Stari most, tetka Nadžida me nazvala iz Švajcarske i molila me: “Boris, vodi me u Mostar! Hoću da umrem kod kuće! Dosta mi je života, dosta!” Nisam znao što da joj odgovorim, jer nisam znao koliko zna o tragediji svog rodnog grada. Umrla je 2001. godine. Eto, vidite, te tri moje tetke Nuri Hadžić – to je za mene ne samo Bosna i Hercegovina, nego i Jugoslavija. O tim kao i o mnogim drugim tragedijama svoje rodbine pišem u epu Vrata nepovrata, na 44.000 stihova i 2.300 stranica u tri knjige – Mape čežnje za domom (Zemljevidi domotožja), Vrijeme očeva (Čas očetov) i Obitavališta duša (Bivališča duš) koje su izašle kod izdavačke kuće Goga iz Novog mesta (2014 – 17). Treća knjiga sa 1.000 stranica stihova u odličnom prijevodu Božidara Brezinščaka Bagole uskoro izlazi kod hrvatske izdavačke kuće Fraktura.

  • Dakle, mnogo ste vezani za Bosnu i Hercegovinu, koja već tri decenije prolazi kroz vrlo teške faze. Zbog čega međunarodna zajednica nema snage da podupre tu zemlju na pravi način?

– Međunarodna zajednica sigurno je napravila neke krupne griješke već za vrijeme rata: da spomenem samo kukavičluk nizozemskih vojnika koji su imali zadatak da brane ljude u Srebrenici, a umjesto toga oni su pomagali Mladićevoj bagri. Mnogi od tih vojnika imaju danas ozbiljne psihičke probleme zbog svoje odgovornosti; istina je da im komanda međunarodnih snaga nije poslala vazdušnu pomoć, ali ipak je trebalo da učine svoju vojničku i ljudsku dužnost. Daytonski sporazum, kojim je, doduše, rat okončan, na žalost sadrži i “rješenja” koja su krajnje zakomplicirala život već ionako kompleksne zajednice Bosne i Hercegovine te zatrovala odnose. Ipak, ne mogu se složiti sa pretjeranim današnjim kritikama da međunarodna zajednica za vrijeme rata i kasnije nije ništa uradila za Bosnu i Hercegovinu. To nije istina – uradila je mnogo, ali ne dovoljno. U današnjoj situaciji bi najbolje rješenje bilo članstvo u Evropskoj uniji, ne samo za BiH, nego i za druge zemlje na teritoriji nekadašnje Jugoslavije. Dozvolite mi da uputim i apel bosanskim prijateljima: ajde, najdraži moji, ajde, rajo moja, radite na tome da što prije uđete u Europsku uniju! Dosadno mi bez vas. Da vas podsjetim na staru uzrečicu: J…. zemlju koja Bosne nema! E pa, rajo moja, to danas za mene znači: J…. Europsku uniju koja Bosne nema!

  • Vjerujete li da književnost, ili umjetnost u cijelosti, može bitno utjecati na društvene prilike?

– Da, vjerujem da može, a da danas i mora. Duboka kriza i opasnost, sa kojima je suočen današnji svijet, daju nam uz brojne tragedije i dokaz da je ljudima pored zdravlja i pristojne egzistencije nužno potreban i smisao – a smisao nam daje Riječ. I nasušno nam je potrebna Ljepota. A Ljepotu nam daje najnepotrebnija od svih ljudskih aktivnosti – Umjetnost.

Izvor: Al Jazeera