Sarajkić: Palestinska poezija je uvijek poezija otpora

Sarajkić je uradio jedan od zadnjih intervjua sa Mahmudom Dervišom za hrvatski časopis Poezija. (Ustupljeno Al Jazeeri)

Dr. Mirza Sarajkić je autor knjige Poetika otpora u djelu Mahmuda Derviša, koju je izdao Orijentalni institut Univerzitet u Sarajevu.

Također, dr. Sarajkić je i prevodilac Dervišove zbirke poezije Beskraj od trnja.

Ova knjiga je osvojila nagradu Udruženja izdavača i knjižara BiH i Sarajevskog sajma knjiga i učila za najbolji prijevod u 2009. godini.

Mahmud Derviš je dobitnik nagrade „Bosanski stećak“ 2008. godine koju organizuje Društvo pisaca u BiH u okviru Sarajevskih dana poezije.

Dr. Sarajkić je uradio jedan od zadnjih intervjua sa Mahmudom Dervišom za hrvatski časopis Poezija.

Mahmud Derviš je jedan od najvećih suvremenih pjesnika arapskoga jezika. Njegova glasovita poema iz 1964. “Identitet”, koja govori o izraelskom obrascu koji se mora ispuniti, postat će himna koju je kasnije preuzeo čitav arapski svijet. Bio je član Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO) iz koje je istupio zbog neslaganja oko Sporazuma iz Osla.

Sa dr. Mirzom Sarajkićem, profesor na Odsjeku na orijentalnu filologiju Univerziteta u Sarajevu, razgovaramo o poetici otpora u djelima Mahmuda Derviša i njenim konotacijama u kolonijalnom periodu.

  • Profesore Sarajkić, može li se reći da je poezija upravo najpraktičnija književna forma za ispoljavanje osjećaja i stavova ugnjetavanih naroda kao što je slučaj sa Palestincima i Mahmudom Dervišem?

Koliko god to paradoksalno zvučalo u doba potpune dominacije digitalnih medija i žanrova, poezija, koja u ovom globalnom simulakrumu uglavnom pleše po rubovima egzistencijalnog ponora, u palestinskom kontekstu i dalje ima moć „efektivne ekspresije“ koja proističe iz njenog dekoloniziranog diskursa nepokorenosti ili snage otpora. To je teško pojmiti velikom broju običnih i najčešće apatičnih promatrača ili konzumenata dnevnih izvještaja o ubijenim Palestinkama i Palestincima, s jedne strane, odnosno tu „epsku“ funkciju ne mogu prepoznati, razumjeti ili prihvatiti profesionalni tumači kulture i književnosti, s druge strane.

U Palestini je, dakle, svaki stih čin slobode i pobjede istovremeno, jer je to prostor kojeg izraelsko-cionistička ideologija nije uspjela u potpunosti izbrisati. Možemo ga smatrati prostorom krajnjeg otpora, baš kao što je palestinska poezija uvijek poezija otpora. Ovaj je otpor kulturološki mnogostruko značajan. U regionalnom kontekstu, poezija otpora, naroda koji je pod okupacijom ili u izbjegličkim logorima, i dalje čuva „status“ poezije kao matičnog identitarnog teksta ili kanonske sentence arapske kulture prema kojem je pjesništvo divan al-`Arab ili povijesno-epistemiološka hronika njihovoga bića.

Na kraju možemo dotaknuti i „ugnjetavane narode“, koje spominjete u pitanju, kojima poezija otpora, a posebno pjesništvo Mahmuda Derviša, predstavlja (po)etički orijentir, ukazuje na modalitet postojanja i djelovanja. Konačno, palestinska poezija, Kišovski kazano, uistinu daje dašak nade i mrvu smisla bez kojih smrt jednog djeteta ne bi značila više od uginuća nekog kućnog ljubimca ili životinje. Svjestan sam da ovakva gledišta nemaju težine u metežu hiperpremrežene postnormalnosti i obezduhovljenog kapitalizma, ali je zbog toga i poezija otpora značajnija i vrjednija u kontekstu „običnog“ čovjeka i okopnilog univerzalnog humanizma.

  • Poezija je često najzvučniji oblik „diplomatije“ malih naroda koji se bore za slobodu. Koliki je uticaj i značaj poezije otpora Mahmuda Derviša u afirmaciji borbe Palestine za slobodu u svijetu?

Bilo koji fenomen koji priskrbi epitet moći, odnosno vrijednosti koja traje i ima učinka u savremenom svijetu beskrupulozne kompeticije, postaje aktivnim subjektom čiji glas postaje dijelom globalne pozornice svijeta. Takav je slučaj i sa poezijom otpora koja je u svojoj formativnoj fazi, nakon izraelske okupacije Palestine, bila ne samo „diplomatski“ diskurs otpisivanja cionističkoj tantopolitici (poput pjesama Karta identiteta, Vi što hitate kroz riječi prolazne i druge), nego, mnogo važnije, bila je jedini medij unutar rastrgane palestinske zajednice.

U vrijeme potpune represije nad Palestincima, pojava pjesnika predstavljala je poseban čin komunikacije, a to je bilo izraženo polovinom prošlog stoljeća kada su se na okupiranim prostorima Palestine, ali i na onim fragmentima koje uslovno nazivamo slobodnim, održavali brojni festivali poezije koji su zbog svoje popularnosti i „društvenog utjecaja“ najčešće prekidani racijama i zatvaranjima pjesnika od strane izraelskog režima. Tada su na hiljade Palestinaca hrlile ovim festivalim i u zanosu slušali o svojoj okupiranoj domovini, njenim pejzažima i herojskim podvizima palestinskih boraca, „kultivirajući“ nadu u život i pamteći stihovima domovinu koja im je oteta i izbrisana sa geopolitičkih mapa.

Mahmud Derviš je tako, naprimjer, do svoje smrti potencirao poetske večeri i susrete, gdje god da se nalazio. Na njima se ustvari razotkrivala stvarna i prava Palestina, koju svakodnevno skrivaju propagandne prašume i šikare savremenih medija. Derviševe poetske večeri bile su rijetke postaje u kojima se o Palestini, ali i svijetu općenito, govorilo iskreno. Dovoljan je efekat da takvi prostori načine pukotine na monolitnoj i dogovorenoj slici svijeta ili Palestine.

Derviševe brojne nagrade, ali i nagrade drugim palestinskim piscima, dokaz su da se, usprkos brojnim cenzurama i blokadama, može čuti glas onih koji odbijaju biti pokoreni i pokorni simboličkom poretku ideologija zla. Preporučujem svakom da pogleda neke nastupe Mahmuda Derviša u prepunom pariškom Odeonu (Théâtre de l'Odéon) ili pak poetske večeri u Ramalli.

  • Palestinska poezija otpora je jedan od najprodornijih glasova protiv kolonijalnog naslijeđa. Imamo li širom svijeta slične primjere poezije otpora, odnosno da li su Palestinci motivirali druge da svoje emocije iskazuju kroz peoziju otpora?

Postkolonijalni diskurs je i dalje veoma vitalan u brojnim književnostima, pa tako i u arapskoj književnoj tradiciji, općenito. Palestinska poezija otpora je u specifičnoj situaciji jer referira na kolonijalno i postkolonijalno doba, kao svoja nesretna ishodišta, ali ih istovremeno i nadilazi jer je dio jednog od rijetkih umjetničkih diskursa koji su još uvijek u direktnoj, dakle fizičkoj i egzistencijalnoj konfrontaciji, sa (cionističkom) ideologijom okupacije, a ne samo u onoj metafizičkoj ili idejnoj ravni.

Zbog svoje rezistentnosti u sukobu sa Izraelom kao reprezentom savremenog Imperija ili krunom kolonijalne ideologije, poezija otpora se može smatrati aktivnim diskursom antiimperija kako ga definiraju Hardt i Negri. Inače, palestinska književnost u cjelini smatra se simbolom savremenih antiimperijalnih tradicija.

Termin „književnost otpora“ skovao je Gassan Kanafani 1966. godine i od tada on postaje sinonimom za palestinsku umjetničku produkciju, ali i generalno za brojne „slobodarske“ umjetničke pokrete u Alžiru, Keniji, Vijetnamu, Gvineji Bisao, Angoli, El Salvadoru, Nikaragvi, Južnoafričkoj republici i dalje, o tome je sjajnu studiju krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća napisala Barbara Harlow pod naslovom Resistance Literature.

  • Vi ste imali priliku upoznati se sa Mahmudom Dervišom koji Vam je dao jedan od zadnjih intervjua za hrvatski časopis Poezija. Možete li uporediti Vaše impresije o Dervišu kroz istraživanja i druženja?

Imao sam privilegiju da se družim, razgovaram i dopisujem sa rahmetli Mahmudom Dervišom. To se iskustvo teško može opisati. Derviš je bio dostojanstven, šarmantan gospodin, iz njegovog lica i riječi izvirala je iskonska mudrost, na čijim rubovima se jasno vidjela bol i tuga za zavičajem. Bio je vrlo pažljiv prema prijateljima, volio je šalu, tako da smo barem pola vremena proveli u prepričavanju i prevođenju viceva i anegdota. Moram kazati da je bio i ters kada je riječ o organizaciji, radu, sastancima i dogovorima. Kako sam se ja i „profesionalno“ posvetio istraživanju Dervišove poezije, moram kazati da sam se, pri prvom susretu, pomalo plašio da stvarni Derviš ne zamuti onog fikcionalnog kojeg sam upoznao preko njegovih stihova, djela, intervjua i drugih tekstova. To je pomalo opće mjesto kada govorimo o ovakvim temama.

Ako to može biti, i ako se smije kazati, stvarni Mahmud Derviš bio je mnogo bolji od onog kojeg sam otkrivao u sjeni njegovih očaravajućih stihova. Da preuzmem iz njegove poezije, bio je istinski plam pravde i dobra u gustoj pomrčini ovog našeg bezdušnoga svijeta. Pročitate li barem koji redak njegove poezije, uvjerit ćete se u ove riječi.

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Više iz rubrike TEME
POPULARNO