Visar Morina: Nakon napuštanja roditeljskog doma, svi smo u nekoj vrsti egzila

Nakon Sundance Film Festivala i Berlinalea film Egzil Visara Morine, kosovskog reditelja s njemačkom adresom, prikazan je u sklopu Takmičarskog programa 26. Sarajevo Film Festivala gdje je osvojio Srce Sarajeva za najbolji igrani film.

“Veoma sam sretan jer sam osvojio ovu nagradu, ali mi je, iskreno, veoma žao što nisam mogao biti u Sarajevu i primiti nagradu, jer zaista volim ovaj festival. Bio bih najsretniji da su ljudi imali priliku pogledati ovaj film onako kako je prvobitno zamišljeno – u kinu ili na nekoj od scena. Ipak, mislim da je veoma važno da je festival održan i da njegova tradicija nije prekinuta”, kaže u razgovoru za Al Jazeeru Visar Morina, koji je već učestvovao na Sarajevo Film Festivalu. “Bilo je to predivno iskustvo, osjetio sam se veoma povezanim i sa ljudima i sa gradom.”

“Nagrade su same po sebi na neki način priznanje za učinjeni rad, ali one umjetniku mnogo znače i za njegov daljnji rad. Mnogo je lakše raditi na novom projektu ako su vaši prethodni projekti dobili priznanje. A to je, u neku ruku, važnije od same nagrade”, dodaje.

Biti autsajder u stranoj zemlji

Vrlo napeta psihološka priča o integraciji, latentnom rasizmu, iracionalnim strahovima koji prelaze u paranoju te tome šta znači biti autsajder u inozemstvu ispričana je kroz lik Xhafera, inženjera farmacije s Kosova koji živi i radi u Njemačkoj.

Nakon što na ogradi svoje kuće pronađe obješenog mrtvog pacova, Xhafer iznenada počinje da se osjeća kao žrtva te, uvjeren da ga radne kolege diskriminiraju i ponižavaju zbog njegovog etničkog porijekla, počinje misliti da oni stoje iza svega toga. Svaki događaj u svom životu, svaku gestu i izgovorenu riječ kolega počinje tumačiti kao potvrdu svoje sumnje te se iz dana u dan osjeća nesigurnije. Problemi iz poslovnog života počinju se održavati i na njegov privatni život i odnos sa suprugom, Njemicom Norom, koja je vidno umorna od njegovog stalnog pozivanja na etničko porijeklo, zbog čega ga u jednom trenutku i pita da li je ikad pomislio da ga radne kolege ne vole jer im je jednostavno nesimpatičan.

“Njemačka je jedna velika zemlja u kojoj živi mnogo različitih ljudi i teško je generalizirati, jer situacije poput maltretiranja zbog etničkog porijekla uveliko ovise o tome gdje se i kada nalazite. Ovaj film je na neki način dokaz tolerantnosti njemačkog društva, odnosno dokaz da ovdje svi imaju šansu da uspiju”, pojašnjava.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

No, sigurno je da će iskustvo nekoga ko je u Njemačku došao kao student ili nekoga ko se doselio iz zapadnih zemalja biti znatno drugačiji u odnosu na iskustvo nekoga ko je u ovu, mnogima obećanu zemlju došao kao izbjeglica sa Balkana ili neke od zemalja Istoka.

“Bilo mi je jako važno da glavni lik bude imigrant koji ne dolazi iz neke kul zemlje, kao naprimjer Engleske, SAD-a ili Francuske. Jednostavno, Njemci ljude iz ovih zemalja lako prihvataju u društvo, dok su, naprimjer, ljudi sa Kosova, BiH ili Turske za za lokalno stanovništvo stranci. Mislim da su ove predrasude utemeljene na tome koliko je zemlja iz koje stranac dolazi bogata i zbog toga mi je bilo važno da je glavni lik filma porijeklom iz jedne od ovih siromašnih zemalja”, kaže.

Na pitanje da li je Xhafer upravu jer se zbog svog etničkog porjekla osjeća kao izgnanik u zemlji u kojoj je izabrao da živi ili umišlja, jer je dopustio da se njegovi iracionalni strahovi od neprihvatanja i neuklapanja u njemačko društvo pretvore u paranoju, koja će ga u konačnici koštati i porodičnih problema i gubitka posla, Morina kaže:

“Ne mislim da su njegovi strahovi toliko iracionalni. Dopustite mi da vam ispričam jedno svoje iskustvo – jednom sam na festivalu u Kelnu bio sa jednim svojim prijateljem, glumcem. Dok smo razgovarali došao je jedan veoma utjecajan gospodin iz filmske industrije koji se pomalo ‘neslano’ našalio na njegov račun. U tom trenutku sam se zapitao koliko je to, iako je bila šala, utjecalo na njegovo samopouzdanje. Sada zamislite da ste svakodnevno predmet takvih šala, vjerovatno bi se u nekom trenutku zapitali i zamislili nad samim sobom.”

Strahovi koji vode do otuđenja

S obzirom na to da Morina u Njemačkoj živi već 25 godina, pitali smo ga koliko je njegovo lično iskustvo utjecalo na priču koju ovaj film donosi te da li se u zemlji u kojoj živi osjeća kao stranac.

“Ja sam veoma povezan sa temom ovog filma, kao i svakog drugog filma koji sam radio, jer smatram da vam je za prezentaciju određene priče na pravi način potrebno iskustvo. To iskustvo je kompas koji vodi priču. Ja sam sa temom ovog filma emocionalno povezan kao osoba koja se na neki način osjećala kao autsajder u društvu. Vjerujem da će svaka osoba koja je bila autsajder, bilo da je imigrant poput mene, ili LGBTQ osoba, na neki način pronaći sebe emocionalno u ovom filmu. Da zaključimo, poznajem tematiku, ali ovo nije moja priča, ovo je priča o osobi koja se osjeća kao da tu ne pripada i koja se otuđila od sebe”, ističe.

Od Kosova do Njemačke

Visar Morina rođen je u Prištini 1979. godine, a u Njemačkoj živi duže od dvije decenije.

Od 2004. do 2006. studirao je režiju i scenarij na Akademiji filmskih umjetnosti Cologne, a tokom studija je radio na nekoliko filmskih i pozorišnih projekata. Njegov diplomski film Death By Suffocation  nagrađen je na nekoliko nacionalnih i internacionalnih festivala.

Njegov debitantski dugometražni film Babai, koji je premijerno prikazan 2015. godine, donio mu je brojne nagrade – Nagradu za najboljeg reditelja na Festivalu Karlovy Vary, Nagrade za najboljeg reditelja, najbolji scenarij i najboljeg glumca na Filmskom festivalu u Minhenu te brojne druge.

“Ja se u Njemačkoj ne osjećam kao autsajder, živim tu duže od 20 godina i dobitnik sam Nacionalne nagrade za film. Trenutno snimam novi film i radim predstavu, mislim da bi bilo bezobrazno da kažem za sebe da sam autsajder, ako se poredim s pravim autsajderima u društvu. Osjećam se kao dio ovog društva, mada, kao što je jedan novinar iz Austrije primjetio, možda smo svi u nekom egzilu nakon što napustimo roditeljski dom. Mislim da ta misao na neki način sumira ovaj film”, dodaje.

Na kraju razgovora Morina kaže kako film Exil nastavlja festivalski život gdje god je to moguće, s obzirom na to da je pandemija COVID-a 19 onemogućila održavanje brojnih festivala, ističući da će ga prikazati gdje god bude mogao.

Izvor: Al Jazeera