Loša politika od Krajine napravila ničiju zemlju

Osamostaljenjem BiH vizija daljnjeg razvoja Krajine je izgubljena (Ustupljeno Al Jazeeri)
Osamostaljenjem BiH vizija daljnjeg razvoja Krajine je izgubljena (Ustupljeno Al Jazeeri)

U novijoj historiji Bosanske krajine presudnu ulogu je imao ZAVNOBiH, koji je značio obnovu bosanske državnosti i reafirmaciju same Krajine kao prostora i čvorišta u kojem se ovaj događaj desio 1. jula 1944. godine kada je u Sankom Mostu održano Drugo zasjedanje. Tokom 70-ih godina prošlog stoljeća, jačanjem bh. državnosti i političkom dominacijom ličnosti tog profila, Krajina je doživjela preporod u svim oblastima. Centralna politika je nastojala osnažiti BiH, naglašeno je povezujući kroz njenu tradicionalnu kičmu pravcem istok-zapad, ne zamemarujući ni pravac sjever-jug. Izgradnjom Puta AVNOJ-a od Bihaća do Jajca, sa namjerom da se poveže sa Lašvom i Sarajevom, stvaran je i infrastrukturni oslonac ne samo saobraćajnom, već i sveukupnom ekonomskom i drugom razvoju na tom strateškom pravcu. Osamostaljenjem BiH vizija daljnjeg razvoja Krajine je izgubljena. Dijelom zbog nesnalaženja u novim okolnostima, a dijelom i zbog nedostatka vizije zvanične državne politike i njenog vrha.

Prema mišljenju Adila Kulenovića, predsjednika “Kruga 99” tradicionalno, Bosanska Krajina je u svoj prošlosti uvijek bila ‘lakmus papir’ snage ili slabosti bosanske autohtone, autonomne, držatvorne nacionalne politike. U vremenima snažno izraženih bosanskih integralističkih silnica Krajina je bila afirmisana politički, vojno, ekonomski, saobraćajno i kulturno, ali i po opsegu utjecaja ličnosti koje su simbolizirale ili bili nosioci politika u tim oblastima, u ukupnoj bosanskoj politici.

“Okretanje ka vlastitom razvoju u oblasti obrazovanja, Sarajevo je postajalo poželjan centar krajiške djece u sticanju najviših stepena znanja, a sa razvojem viših škola i u samom Bihaću, rasle su ambicije u pravcu koji danas daje rezultate sa Univerzitetom u Bihaću.  Riječ je dakle o strateškoj, integralističkoj bosanskoj politici koja  je samo kao takva mogla dati, brže ili sporije, ali svakako za Krajinu uspješne i prosperitetne rezultate. Odustajanje, blaže rečeno konfuzija, i nesnalaženja prema nastavku takve političke vizije strateškog razvoja BiH, rezultira zanemarivanjem Krajine kao najzapadnijeg integralnog dijela države.”, smatra Kulenović.

Dejton kao uzrok stagnacije

“Za većinu pojava koje se danas događaju u Bosni uzrok treba tražiti agresiji na Republiku BiH 90-ih godina i administrativnu podjelu BiH na entitete i kantone u čemu se Sarajevo nije znalo postaviti poput državnog centra, nego je potonulo u decentraliziranu provincijalnu priču i odjednom je Bihać postao otkinut od ostatka države”, mišljenja je dr. Senadin Lavić, profesor na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu. 

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

“Zanimljivo je kako smo brzo pristali na vokabular podijeljene dejtonske Bosne, zaboravili Republiku BiH i sveli se na kantonalne okvire. Naša mala provincijalna svijest izgubila se u haotičnom toku događaja, pojava, procesa i političkih igara. Porušili smo jedan ekonomski i kulturno-politički okvir, a drugi još nismo izgradili i ostali smo zaglavljeni ‘u tranziciji’. Između Bihaća i Sarajeva je uspostavljena neprirodna i nepovijesna struktura administrativnih  i političkih regija koje ga drže daleko od Sarajeva i sljepila sarajevocentrizma. Uz to se onda javlja neodgovorni lokalizam i zaostajanje za širim evropskim tokovima, kulturna zapuštenost i ekonomsko stagniranje. Čini se kao da država nije zainteresirana za sve dijelove svoje teritorije! Istina je, ustvari, da država ne može da djeluje na svim dijelovima svoje teritorije – to je istina sporazuma iz Daytona”, smatra Lavić.

Elmedin Konaković, delegat u Domu naroda Parlamenta FBiH i zastupnik u Skupštini Kantona Sarajevo na ovo pitanje odgovara slično kao i njegovi prethodnici u smislu da u prijeratnoj BiH između Sarajeva i Bihaća nije postajao entitet Republika Srpska a stvari su bile dosta prirodnije nego što su danas.

“BiH je bila jedna cijelina sa svim svojim problemima unutar bivše Jugoslavije, koji su bili slični na cijeloj njenoj teritoriji. Danas je situacija potpuno drugačija. Imate taj komunikacijski problem u Republici Srpskoj sa politikom Milorada Dodika, gdje često nailazimo na različite vrste prepreka. Sarajevo je često nepravedno prema ostalim regijama, posebno prema Bihaću i Krajini. Često se te politike s pravom kritiziraju jer one zaista kod dobrog dijela političara funkcionišu po sistemu od Predsjedništva BiH, dakle oko Skenderije, do Marin Dvora. Političari u BiH mnogo manje pažnje posvećuju tim prostorima, a morali bi jer to su vrata, to je kapija BiH. Sličan tretman sam vidio u Goraždu, drugoj kapiji BiH prema Srbiji. Tako da su ponekad nejasne i nerazumne politilke koje nisu tom potencijalu dale značaj”, kaže Konaković.

Dodaje kako je njegova vizija razvoja BiH, auto put koji će od Izačića preko Mrkonjić Grada, Jajca, Sarajeva, Goražda i dalje prema Sandžaku, otvoriti BiH za komunikaciju i na taj način preuzeti kompletan protok roba i putnika iz Zapadne Europe, što će Krajini omogućiti privredni, ekonomski i turistički razvoj.

“Dakle, dijaspora albanska, grčka, turska, kosovari svi bi putovali tom rutom i to bi trebao biti nacionalni projekat broj jedan, kada se govori o infrastrukturi. To bi sigurno naišlo na otpor političara koji štite inteterese drugih zemalja, prije svega Hrvatske i Srbije, Međutim probosanske snage to sebi moraju postaviti kao jedan od primarnih prioriteta. Nisam primjetio da se o tome do sada pričalo. Nažalost, ovim elitama prioritet je bio ovaj put Sarajevo – Beograd koji ide preko Tuzle koji ima opravdanost te rute, ali nikakve opravdanosti nema u ovom dijelu preko Višegrada i Rogatice koji je na neki način nedostatak vizije bh. političara”, ističe Konaković.

Banjaluka kao druga država

Bihać i Banjaluka su gradovi koje povezuje mnogo toga. Nažalost, sve te historijske veze su pokidane uslijed krvavih sukoba i međusobnog rata, a potpuni raskid definitivno je ovjeren potpisivanjem Dejtonskog mirvnog sporazuma.

“Bihać i Banjaluka su dva najveća krajiška grada. Dva centra. Sjećam se, prije rata dok sam bio dijete, školovanje od srednje škole do fakulteta vezano je bilo za ova dva grada. O sportu ne treba niti pričati. Oba su gravitirala, kako se to tada govorilo ‘ka zapadu’. Preciznije, centar za koji su bili vezani bio je Zagreb, a ne Beograd ili Sarajevo. Zanimljivo je da su i Banjaluka i Bihać gajili izrazito jaku antifašističku tradiciju i da su najmlađi još kroz projekat ‘Titovim stazama revolucije’ bili vezani za ova dva grada i sa ova dva grada. Nakon rata, uz sve nakaradne podjele, po etničkom, vjerskom, ideološkom i entitetskom ključu došlo je do još jedne podjele o kojoj se malo ili ni malo ne govori: rekao sam ova dva grada su “izdvojena”- daleko od centra, od Sarajeva”, kaže Dragan Bursać, banjalučki novinar i kolumnista.

Isto mišljenje dijeli i njegov kolega Srđan Puhalo, istraživač, psiholog i publicist, koji kaže da je Bihać nakon rata postao slijepo crijevo Federacije BiH  i potpuno nebitan za Republiku Srpsku, iako se na početku činilo da će Bihać imati mogućnost da se samostalno razvija, ali da se kasnije pokazalo da bez političke i ekonomske podrške entiteta od toga nema ništa.

“Daleko od Sarajeva, bez svojih kadrova u izvršnoj vlasti, uz pogrešne političke partije na vlasti, Bihać je lagano stagnirao i propadao. Ali ne samo Bihać već i opštine kao što su Kladuša i Cazin. S druge strane, Banjaluka kao politički i ekonomski centar Republike Srpske, ni na koji način nije se oslanjala na Bihać. Nastojeći da pokaže svoju samostalnost i nezavisnost, saradnja sa bilo kojom opštinom u Federaciji BiH opažala se kao izdaja nacionalnih interesa. Treba imati na umu da je protiv saradnje ova dva grada i regije bilo i sve ono što se dešavalo tokom rata, tako da su ova dva grada živila jedan pored drugih, bez mnogo konatakata i saradnje”, pojašnjava Puhalo.

Bursać smatra da etnonacionalistička politika lokalnih Srba u Republici Srpskoj sve vrijeme pokušava vezati Banjaluku za Beograd. Ta politika zapravo od Banjaluke, kaže, (ne)svjesno stvara provinciju i kasabu.

Sa druge strane, Sarajevo doživljava (ne)namjerno Bihać kao provinciju ‘tamo gore u Krajini’, a politički vrh ga posjećuje samo u predizbornim kampanjama. U takvom poretku snaga, zvanično, Banjaluka i Bihać su dva grada u dva entiteta sa dvije različite nacionalne većine.  Ipak, a to ohrabruje, mladi ljudi ova dva grada putuju, posjećuju se i žive zajedno. Mislim da u konačnici nema te politike koja će zaustaviti kulturno, kulturološko i svako drugo povezivanje bazirano na zajedničkom mentalitetu i geografiji.”, ističe Bursać.

Vraćanje antifašističim postavkama

Lutanja u strateškom definisanju daljeg  razvoja bosanske nacionalne države, upravo u onoj tačci u kojoj je i ZAVNOBiH zastao, ključ je odgovora za sadašnju ukupnu poziciju BiH, pa i Bosanske Krajine mišljenja je Adil Kuelnović.

“Ratne nejasnoće za kakvu BiH se borimo, treba li Krajišnike preseliti ili raseliti i gdje, ima svoje reperkusije i danas. Koliko god to apstraktno izgledalo, ono je u konkretnim izvedenicina neosporno tačno. Odgovornost za to snose, prije svega politički subjekti koji se bore za vlast na svim nivoima, akademska, intelektualna i politička javnost, ali i najbrojniji naosioci zdravog razuma i realnih ljudskih interesa i sam narod na izborima. Krajiški politički subjekti moraju staviti u prvi plan državnu, nacionalnu BH politiku, da bi se na njenom jasnom insistiranju i profiliranju, mijenjao i sam položaj Krajine”, kaže Kulenović.

Dodaje, kako i same krajiške političke međusobne zavade, politikantske smicalice, počesto i puka politička naivnost vode ka očuvanju postojećeg i perspektivno još slabijeg položaja ovog dijela BiH.

“Krajina je premala za toliku količinu međusobnih podjela i sukoba koji se ne liječe, a političko Sarajevo maćehinskim odnosom i sadaka politikom prema Krajini, moraće se kad tad suočiti sa posljedicama u krajiškom narodnom elementu. A to se ne svodi samo na motive koji stoje iza navodno 70.000 hrvatskih putovnica. Već se odnosi i na odgovornost onih koji su često u istoriji gurali Krajišnike u autonomaštvo i življenje dvojnih, posuđenih identiteta, kako svojih najdubljih, izvornih, bosanskih, tako i onih koji se u borbi sa opstanak čine kao rješenje”, kaže na kraju Kulenović.

Sanadin Lavić smatra da je loš odabir kadrova koji će predstavljati političke, ekonomske i razvojne interese bosanske Krajine, loše kadroviranje na nivou BiH, kao i nedostatak timskog stručnog rada, opća karakteristika aktualne agonije.

“Ljudi u Sarajevu, koji su vodili određene političke, ekonomske i kulturne institucije, nisu uložili dovoljno truda i energije u komunikativno povezivanje Bihaća i Sarajeva. Oni i predstavnici Bosanske krajine nisu znali s naukom i ekonomskim stručnjacima napraviti brojne razvojne projekte i objektivirati ih u zadnjim decenijama. Uglavnom su to bili ljudi bez vizija i znanja, stranački podobni i poslušni, nesposobni za bosanske razvojne projekte, profilirani religijskim mitovima, a ne konkretnim znanjima našeg vremena. Ono što je danas primjetno, kako za Sarajevo tako i za Krajinu, jeste nedostatak znanja ili nemoć usljed neznanja i neobrazovanosti da se na kvalitetan način odgovori na izazove povijesnog trenutka”, ističe Lavić.

Dodaje da se može biti emotivno vezan za Bihać i građane Krajine, gajiti ljubav i patriotski osjećaj za taj dio Bosne, održavati rodbinske i prijateljske veze, ali da budućnost Krajine ovisi od racionalnog postavljanja odnosa između Sarajeva i Bihaća.

“To znači naprosto da se mora etablirati odnos odgovornosti i koordinacije centra i Krajine kroz znanstveno projiciranje života i razvoja zapadne bosanske oblasti. Planiranje razvoja je pitanje za znanstveno-istraživačku zajednicu, a ne za ideološka nadmudrivanja i skupljanje glasova za izbore. Politika se, nažalost, svela na izbore i dobijanje glasova. Ne postoji ozbiljna razvojna politika Krajine, Podrinja ili Hercegovine kao ključnih tačaka bosanske budućnosti! Mi tek trebamo odgovoriti na pitanje: ‘Šta je to bosanska politika?’ Bez toga nikakva parcijalna rješenja ne mogu pomoći našem uzdizanju u slobodi i nezavisnosti”, zaključuje na kraju Lavić.

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Više iz rubrike TEME
POPULARNO