Skrivena Havana u vrijeme embarga i virusa

Alex Elena sa suprugom Karlom: Kubanci su mješavina raznih etniciteta i kultura bez ikakve rasne diskriminacije (Ustupljeno Al Jazeeri)
Alex Elena sa suprugom Karlom: Kubanci su mješavina raznih etniciteta i kultura bez ikakve rasne diskriminacije (Ustupljeno Al Jazeeri)

Od betonske džungle, helikoptera i hladnoće Los Angelesa do topline, muzike i ljudskosti Havane, ukratko bi se mogao opisati put Alexa Elene, koji je bio “začinjen” kratkotrajnim boravkom u bolnici zbog sumnje da je zaražen korona virusom.

Elena, koji je kao muzičar 1994. godine posjetio opkoljeno Sarajevo s frontmenom “Iron Maidena” Bruceom Dickinsonom, za Al Jazeeru govori o boravku u Havani, životu i liječenju na Kubi, posljedicama američkog embarga i planu novog dolaska u glavni grad Bosne i Hercegovine na duži period…

  • Kada ste i kako stigli u Havanu, koje su bile Vaše prve reakcije po dolasku iz Los Angelesa i Sjedinjenin Američkih Država?

– U Havanu sam prvi put došao prije dvije godine, zbog njene bogate muzičke tradicije, a ovdje smo snimali segmente za TV emisiju koju smo smislili moj produkcijski partner i ja. Također smo bili veoma znatiželjni u otkrivanju lokalne hip hop scene i drugih vrsta muzike koji nisu puno poznati, pošto jako malo informacija dolazi sa otoka.

Imali smo visoka očekivanja od Kube i njene muzičke scene, a bio sam dodatno znatiželjan jer sam želio iz prve ruke otkriti ono što ne pokazuju zapadni mediji. Eksperiment zvani kapitalizam nas je žestoko iznevjerio i nagnao nas da zaboravimo kako najvažnije u životu nisu stvari već naše veze s drugim ljudima, a u Kubi je takav koncept jako živ i prisutan kod svake osobe koju sam sreo.

Kubanci su navikli na oskudijevanje

Na svakom dijelu otoka postoje škole i univerziteti, zdravstvena njega je besplatna za sve. Kubanci su mješavina raznih etniciteta i kultura bez ikakve rasne diskriminacije. Skoro potpuno odsustvo kriminala dozvoljava djeci da se igraju na ulicama kada nisu u školama. Zvukovi života ispunjavaju sva susjedstva, a zbog nedostatka interneta i korporativnih medijski reklama, zadržano je prisustvo kulturne baštine zasnovano na ličnim vezama, dobroti i, iznad svega, dijeljenju.

Svi su Kubanci i žive zajedno uprkos činjenici da su različiti etnosi. Muzika je jako povezana s vjerom i djeca se potiču da je uče od malih nogu. Veoma su muzički nadareni i mnogi umjetnici povezuju muziku i pripovijedanje, pa su njihove kreacije bogate, jedinstvene i bezvremene. Kuba je u meni ponovo oživjela duboku ljubav prema muzici i umjetnosti kao nijedno drugo mjesto.

Kada pomislim na LA, vidim betonsku džunglu, sebičnost i pohlepu te povremena dobra djela. Ponekad vidim neki osmijeh… Potpuno odsustvo osjećaja zajedništva udaljava ljude jedne od druge te im samo ostaju poslovne veze. Uglavnom govore “zauzet sam”, na što pomislim “zauzet si ubijanjem samog sebe”. To je mjesto gdje sunce sija 300 dana godišnje i zasađene palme trebaju dati dojam da je američki san još živ. Američki san je mrtav…

  • Kada ste ove godine stigli u Havanu završili ste u bolnici? Kako je proteklo to vrijeme i možete li uporediti kubanski i američki zdravstveni sistem?

– Sedmicu dana po dolasku u Havanu dobio sam glavobolju i opći utisak umora. Čuo sam se s prijateljem Trevorom Gibsonom [koji je, također, bio u Sarajevu s Dickinsonom 1994.. godine], koji živi u Birminghamu i koji je imao virus. Rekao mi je kako imam neke od simptoma koje je i on imao i kako trebam otići doktoru. U Havani je na svakih 10 blokova zgrada jedna poliklinika (lokalna zdravstvena ustanova), koja prati svaku porodicu u svakoj od zgrada tako što ih ljekari obilaze svakodnevno, kako bi se spriječilo širenje infekcije.

Kada je došla doktorica tog jutra da mi provjeri temperaturu, odmah sam joj rekao za glavobolju i ona me je poslala u bolnicu na pregled i test na COVID-19, za svaki slučaj. Po mene su došla dva ljekara taksijem i odveli me u Mornaričku bolnicu, u predgrađu Havane. Tamo sam imao nevjerovatno iskustvo.

Svijet malo zna o ovom otoku, kao i on o svijetu, govori Elena

Mnoge tamošnje bolnice možda izgledaju loše (naročito Amerikancima) izvana (a ponekad i iznutra), jer imaju 100 i više godina. No, bolnicu odličnom ne čini neka napucana zgrada, ono što je bitno je rad medicinskog osoblja. Kako neki doktor u SAD-u može pričati o moralu kada zna da je dio korumpiranog svijeta osiguravajućih kuća?

Na Kubi sam… Bolestan sam… Odem u bolnicu i dobijem tretman, jer je tamo besplatno liječenje za sve. Proveo sam tri dana u izolaciji, s najboljom i najbrižnijom njegom koja je moguća. Ljekari i sestre su bili izvanredni, kompetetni i eksperti u nasmijavanju pacijenata kako bi održali moral. Osjećao sam njihovu ljubav i brigu prema pacijentima. Vadili su mi krv, snimali pluća, dva puta testirali na COVID-19 – i ništa nisam platio, jer je sve besplatno. Proveo sam sat vremena u hitnoj pomoći u Los Angelesu i platio 2.900 dolara za rentgen snimak ruke, nešto protiv bolova i vrećicu leda. Bez komentara…

  • Da li se i u Kubi osjećaju strah, užas i ludilo od COVID-19 kao što se dešavalo u SAD-u, Italiji…?

– Šest desetljeća ova država prolazi kroz teška vremena i nosi se s raznim krizama. Nedostatak hrane nije ništa novo. Samo zamislite opsadu bez metaka… Sa padom SSSR-a 1989. godine nestao je i sigurnosni pokrivač koji je Kubu čuvao od propasti, i to je bio početak “Periodo Especial” (specijalni period), koji je trajao pet godina. Tokom tog perioda je toliko ekstreman nedostatak hrane bio da nije bilo mačaka na ulicama…

No, da odgovorim na Vaše pitanje – ljudi Havane su se brzo prilagodili situaciji i sačuvali svoje osmijehe otpora i tokom pandemije. Kao što rekoh ranije, ljekari su obilazili ljude svakodnevno i svi smo se osjećali sigurno.

Ljudi Havane su se brzo prilagodili situaciji i sačuvali svoje osmijehe otpora i tokom pandemije

Pobjegao sma iz LA-a jer su ljudi u SAD-u, dok sam ja dobijao prave cifre od roditelja u Rimu, smatrali kako je virus dio teorije zavjere i lagerovali oružje, municiju i toalet papir. Svakodnevni zvuk helikoptera iznad glave nije nikoga smirivao, sve je bilo kao u nekim filmovima – neracionalno i panično.

  • Da li trenutno svijet vidi pravu sliku Havane te obratno?

– Svijet nema pojma o ovome malome otoku. On se ne može razumijeti za sedmicu ili dvije, morate živjeti ovdje da ga razumijete i tek tada ćete otkriti njegove čari, zbog kojih ćete se zaljubiti u Kubu. To mogu samo ovako opisati: “Imati osjećaj da nikada niste usamljeni.” Uživao sam u razgovorima sa strancima koji se nisu slagali s mojim stavovima, učeći nove stvari ili gledajući iste stvari iz potpuno drugog ugla.

Gdje nema muzike, nema ni duše, a Kuba je muzka, govori naš sagovornik

Ova država je daleko od savršenstva, ali nekako funkcionira na način da njeni građani imaju besplatno školovanje, zdravstvenu njegu i nema nikakve diskriminacije. Dobro obrazovanje ne promovira nasilje, nema osjećaja straha na ulicama, jer nema kriminala. Ljudi pričaju međusobno, svi su otvoreni. Više djece se igra na ulicama Havane nego što ima ribe u okeanu…

Ovaj otok zna jako malo o vanjskom svijetu. Znaju njegovu “historiju” bolje od drugih, jer to imaju u školama. Neki putuju zbog posla, malo ih putuje zbog užitka, ali su kulturalno neki od najbogatijih ljudi koje sami kada sreo.

  • Mnogo ste snimali u Havani, šta ti snimci pokazuju i koje ste probleme vidjeli u kubanskoj prijestolnici?

– Moje fotografije pokazuju djeliće života, snagu kubanskog naroda i njihovu spremnost da uvijek budu zajedno, da dijele šta imaju, da se smiju i plešu u ritmu života. Gdje nema muzike, nema ni duše, a Kuba je muzka.

Mnogo novih problema u Havani su posljedice novih sankcija SAD-a od 12. juna. Zamolio sam prijateljicu Melisu Riviere, antropologinju koja živi u Havani, da nam objasni kako će ove nove sankcije pogoditi stanovnike otoka. Ona kaže slijedeće:

„Ovo je izborna godina u SAD-u i republikanci provode anti-Castro procedure kako bi dobili glasove na Floridi. Iskorištavaju već teške posljedice embarga koje je uvećao COVID-19 kako bi pokušali dovesti do nemira na Kubi i ustanka naroda protiv vlasti. Ovakav pristup je ranije propao tokom administracija [George W.] Busha i [Billa] Clintona, tokom ‘specijalnog perioda’ 1990-ih, nakon propasti jedinog trgovinskog partnera Kube – Sovjetskog saveza. Taj proces nije doveo do uvođenja američke filozofije upravljanja, već je dodatno udaljio države.

Novembra 2017. godine Trumpova administracija je bila prva od 12 koje su tu od uvođenja ekonomskog embarga Kubi koja je jasno objavila 230 entiteta koji više nisu dostupni Amerikancima. Iako su to većinom hoteli, navedeni su i neki proizvodi i usluge, kao što su kompanije za distribuciju, određeni brendovi pića, određene prodavnice ili agencije za transport.

Od ranije komplicirani 60-godišnji ekonomski embargo ograničava kubanske izvoze i uvoze ka SAD-u, kao i mogućnost ekonomskih veza s drugim državama, Danas, u vrijeme globalne pandemije, taktika Trumpove administracije da poveća broj ograničenja za američke kompanije, kao što su Western Union, da ne mogu raditi na Kubi. Prekidanje posljednjeg načina prebacivanja prihoda u izbornoj godini nije slučajno. Ono targetira zajednice na Floridi koje šalju novac i ograničava ekonomsku pomoć malim poslovima ili porodicama na otoku…”

Više djece se igra na ulicama Havane nego što ima ribe u okeanu

Politika je čudna igra. Otišli smo na Mjesec i vratili se, otkrili smo atom i napravili nuklearnu energiju, računare, transplantacije srca… Ali, nismo našli pametniji način za zaradu od vođenja ratova i iskorištavanja ljudi. Žao mi je zbog gluposti čovječanstva.

  • Imate mnogo prijatelja širom svijeta, kako se oni nose s pandemijom?

– Moji prijatelji su uglavnom kreativni ljudi i kreativnost ne staje ni u vrijeme pandemije. Dijelimo priče, razgovaramo o kreativnim projektima i dajemo jedni drugima snagu da nastavimo kreirati…

  • Koji su vam planovi za budućnost?

– Trenutno radim s Adnanom Ćuharom iz Primetimea na jednom jako uzbudljivom projektu. Vratit ću se u Sarajevo najesen. Moje srce živi u ovom gradu, a sa mnom će doći i moja supruga Karla, inače Kubanka.

U potrazi sam i za galerijom i sponzorom moje nove serije fotografija i multimedije “Hidden IN Plain Sight” (Skriveno na otvorenom), a riječ je o snimcima iz Havane koje sam napravio u protekla četiri mjeseca. U ovom projektu sarađujem s piscima Ricardom Acostaranom i Alejandrom M. Mustelierasom, kao i s legendarnim kubanskim slikarom Rebustillosom, koji dodaju riječi i boje ovom iskustvu.

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Više iz rubrike TEME
POPULARNO