Rialda Zukić: ‘Zla krv’ nastala je u Srebrenici, tamo gdje mi duša boravi

Rialda Zukić je režiserka, novinarka i producentica rođena u Srebrenici 1989. godine, a  trenutno boravi u New Yorku gdje radi na raznim projektima koji se tiču sistemskog rasizma u Sjedinjenim Američkim Državama. 

Za vrijeme rata uspjela je sa bližom porodicom otići iz Srebrenice, a kako kaže i danas je ta trauma prati:

“Definitivno da je ratna trauma konstantno prisutna u meni. Imala sam šest godina te 1995. godine, tako da se mnogih stvari ne sjećam. A mogu misliti kakvu traumu imaju moji roditelji i članovi ostale moje porodice. Jedino nas tješi što nismo sami. Svjesna sam da je ta porodična trauma nešto što će se prenositi i na mlađe generacije.”

Srebrenica za nju predstavlja dom duše.

“Bez obzira gdje da se nalazim fizički, u Srebrenici mi, ipak, duša boravi. A i u istu ruku, Srebrenica predstavlja za mene bol, nepravdu, s obzirom na to da svjetske vlasti i ti odgovorni zločinci u Srebrenici, još nisu priznali genocid i nastavljaju ga negirati. Negiranjem genocida žele izbrisati naše postojanje u Srebrenici i postojanje nas kao naroda”, ističe ova 31-godišnja Srebreničanka.

Povratak u Srebrenicu

Godine 2014. otišla je u Srebrenicu i kamerom snimila kako bi izgledao njen život da je tamo ostala nakon rata. Tako je 2015. godine nastao dokumentarni film Bad Blood  (Zla krv) što je bio zapravo njen magistarski rad. Dokumentarac traje 30 minuta i govori o druženju i upoznavanju Rialde sa 17-godišnjom Nikolinom i 22-godišnjom Ismetom i njihovim životima unutar njihovih etničkih grupa.

“Film sam snimala sama 2014. godine, znači montirala, režirala i cijelu produkciju sam završila. U toku snimanja filma bila sam u situacijama koje nisu, kada sad pomislim, bile baš ni sigurne. Imala sam neku možda prednost zato što sam odrasla u inostranstvu, tako da mi je lakše bilo da se uklopim i sa Bošnjacima i sa Srbima. Nisam dozvolila da neki moj lični strah s tim da se nalazim u bh. entitetu Republika Srpska, među mnogima koji su bili tu za vrijeme rata, možda čak i koji su učinili zločine nad Bošnjacima utiče na film”, priča naša sagovornica.

Uvijek je imala želju da se vrati u svoj rodni kraj i da otvori temu među mladima, bilo da su bošnjačke ili srpske naciolanosti, koji su se vratili u Srebrenicu nakon rata.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

“Nakon 20 godina, ja sam se ponovo vratila u Srebrenicu. Bila sam šokirana kada sam otišla u kafić u Bratuncu i vidjela na zidu veliku sliku ratnog zločinica Ratka Mladića. Kako je prošlo više od 20 godina od završetka rata, nisam mogla vjerovati da ljudi nastavlju veličati ratne zločince. Cilj ovog filma je bio da vidim kakav je odnos između bošnjačke i srpske omladine. Željela sam da pokažem gledaocima moju priču kao osoba koja je odrasla izvan Srebrenice”, govori Rialda.

Sjećanja prošlosti

Kako kaže, dozvolia je sebi da samo ide naprijed:

“Imala sam taj neki mentalitet i osjećaj slobode. Moje mišljenje je bilo – ovo je moj grad i uvijek će biti moj grad, to mi ne može niko oduzeti. Ali, da iskreno kažem, mnogi momenti nisu bili ugodni. Bila sam tu sama neka tri mjeseca. Sjećam se kada sam bila u jednom kafiću u Zvorniku. Došla sam tu sa glavnom ulogom filma, sa Ismetom i sa njenim prijateljima, svi su bili Bošnjaci. A na drugoj strani, svi ostali u tom kafiću, osim nas, su bili Srbi. Naravno da sam se osjećala veoma neugodno, bilo je kasno i ta cijela sredina Zvornik, Srebrenica, Bratunac ima neku energiju, ta sjećanja prošlosti su uvijek u zraku na neki način.”

Dodaje da je tada osjetila prošlost i sve što se desilo tu.

“U tom kafiću sam razgovorala sa jednim momkom koji je Srbin  i jedno vrijeme je kao pokušavao gurati kameru i nastavio da na neki agresivan način dira mikrofon. Ali je isto dijelio jednu intimnu priču sa mnom koja govori mnogo toga. Imao je prijatelja koji je bio musliman, odrasli su kuća do kuće, bili komšije, a nakon rata se nisu nikad više vidjeli. Rekao je da nije čuo šta se dogodilo sa tim njegovim prijateljem iz djetinjstva. Zanimljivo mi je bilo da je taj njegov prijatelj ne živi više tu i ko zna šta je se desilo sa njim. Ne znam da li je taj momak svjestan da su neki Srbi, razlog što njegov bivši prijatelj i njegova porodica ne žive više tu. To je bio cilj srpske vojske za vrijeme rata, da Bošnjake ubiju, da ih uplaše i istjeraju iz njihovih kuća”, kaže Rialda Zukić.

Neugodne teme

Film Bad Blood premijerno je prikazan 2015. godine  na New York Univerzitetu i iste te godine na “Bosnian-Herzegovinian Film Festival” u New York Cityu. Također, organizovane su još neke privatne projekcije filma u Austriji i BiH.

“Mislim da je reakcija publike bila prilično pozitivna. I dan danas imamo problem sa iskrenim dijalogom među Bošnjacima i Srbima. Htjela sam da poremetim tu neku ‘normalu’ i da izazovem taj status quo. Htjela sam bukvalno sa svima da pričam o neugodnim temama. Mislim da bi danas, u 2020. godini, ustvari bio drugačiji taj odnos i razgovor. Možda bi moja pitanja bila čak i više direktna”, podcrtava naša sagovornica.

Svojim radom i saradnjom s drugima želi pokušati promijeniti kolektivno mišljenje svijeta o Srebrenici.

“Svijet treba shvatiti šta se dogodilo u Srebrenici kako bi ispravno reagovao i zabranio negiranje genocida i davanje imena institucijama po ratnim zločincima. Odlikovanja ratnim zločincima je nastavak genocida u Srebrenici. Vlast bh. entiteta Republika Srpska nastavlja plašiti bošnjački narod, diskriminirati, uzeti im sva prava, a europska zajednica i svijet to sve nijemo posmatraju iako bi mogli puno da odrade na tome. Ako nekome zabranite njegov jezik, to je najteži oblik ljudske diskriminacije i ujedno nastavak genocida nad Bošnjacima”, smatra Rialda Zukić.

Nedostatak povjerenja

Komentirala je i ulogu Visokog predstavnika međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini Valentina Inzka, koji je najavio da će se zalagati za usvajanje zakona o zabrani negiranja genocida.

“Uz svo poštovanje, ali gospodin Valentin Inzko od kako je na toj poziciji nije još pokrenuo taj proces u pravom smjeru. I nažalost, nemam baš povjerenja da će to učiniti. A bez govora da ima potrebe za tim zakonom jer to vidimo po antimuslimanskoj ideologiji koja se i dalje širi po svijetu. Čak u Austriji gdje je gospodin Inzko rođen. Mislim nije teško pogledati politiku u državama kao što je Austrija i vidjeti diskriminaciju i mržnju prema muslimanima. Pitam se zašto Visoki predstavnik nije ustvari reprezent naroda Bosne i Hercegovine?”

Uprkos svemu, mišljenja je da ima nade za omladinu Srebrenice kojoj treba podrška svih nas.

“Na neki način osjećam tu odgovornost da se nastavim boriti za njih i buduće generacije. Trenutno ne vidim podršku svjetske vlasti u toj borbi. Nastavljaju da dokazuju da nisu za nas, i uz našu omladinu. Film i kultura mogu biti tačka spajanja i pomirenja,  ali to spajanje se desi kada postoji povjerenje. Mislim da je teško za one što su preživjeli najgore da imaju povjerenje u one koji su odgovorni za ubistvo naših porodica”, zaključuje Rialda Zukić koja i u budućnosti planira nastaviti govoriti autentične priče svog naroda te se vratiti u Bosnu i Hercegovinu kako bi nastavila važan dijalog kroz buduće filmove.

Izvor: Al Jazeera