Nurković o čuvenoj fotografiji: Vidio sam iskonski strah u njenim očima

Fotografija od svog nastanka ima važnu ulogu u životu ljudi. Ona prenosi intenzivnu priču uz koju i ne mora da stoji tekst. Nekada su imućne porodice unajmljivale fotografe kako bi ovekovečili važan događaj. Ta jedna fotografija čuvala se generacijama. Tada je to bila stvar prestiža i većina ljudi nikada nije stala pred objektiv.

Danas nije tako. Na jedan pritisak dugmeta na pametnom telefonu beleži se sve, od jutarnje frizure i obeda u restoranu do novorođenčeta tek izvađenog iz majčine utrobe, podvodne fotografije i onih zabeleženih u svemiru.

Isto tako brzo se postavljaju na društvene mreže i dele sa ostatkom sveta. Ostavljamo digitalne tragove za nove istraživače, koji će na osnovu svega moći da ocene doba i čoveka koji je živeo na početku ovog milenijuma.

Čini se da su fotografi profesionalci i amateri uspeli da zabeleže sve i svaku pojavu na svetu, ali, kao i u svakoj umetnosti, granice i pogled na određeni događaj, ličnost ili stvar se pomeraju.

U poslednje vreme pažnju svetske javnosti privukao je bosanskohercegovački fotograf Eldar Nurković, čije fotografije krase mnoge magazine, a jednu od njih koristi Svetska zdravstvena organizacija (WHO) u svojoj kampanji u cilju sprečavanja širenja korona virusa.

Osim saradnje sa regionalnim i svetskim medijima (MTV Adria, N1, CNN i drugi), Nurković putuje svetom i beleži svakodnevnicu naizgled običnih ljudi. Fotografskim pogledom progovara i o siromaštvu, bolestima, stradanjima, ekologiji, ali i miru, ljubavi i sreći.

• Kako je nastala fotografija koju koristi Svetska zdravstvena organizacija?

– Fotografija je nastala sasvim slučajno, na ulici, u vrijeme najveće panike, histerije potkrijepljene permanentnim bombardovanjima od svih elektronskih i pisanih medija o broju mrtvih, hladnjačama koje prevoze trupla, geometrijskoj progresiji širenja novozaraženih. Na njoj je moja djevojka Hana, koja je na praksi i koja je farmaceutkinja. Nakon cjelodnevnog nošenja maske, koja joj se urezala u lice, na trenutak ju je skinula i vidio sam to. Vidio sam taj trenutak, taj iskonski strah u njenim krupnim očima jer je izložena i rekao sam joj da zastane na trenutak tako. Napravio sam fotografiju i ostalo je historija.

• Za svakog fotografa važno je da sarađuje sa prestižnim magazinima, ali koliko je danas teško privući pažnju urednika kada znamo da se na mreže postavi nebrojeno fotografija i da gotovo svako ima dobru telefonsku kameru i filtere?

– Jako dobro pitanje. Već sada davne 2012. na platformi Flickr online moje fotografije primijetila je jedna od najprestižnijih agencija na svijetu, Getty Images, i ponudila mi ugovor, koji i danas traje. Birali su, kako su oni opisali u pozivnici, jako pažljivo i bili su veoma selektivni tražeći talente koji tom najvećem svjetskom fotografskom konglomeratu mogu donijeti nove vrijednosti. Tu sam se počeo razvijati kao ilustrator. Razvio sam isključivo intuitivno strategije, tehnike i na kraju egzekucije kojima bih svoju fotografiju učinio najadekvatnijom za ilustraciju članka jednom uredniku CNN-a, Guardiana, Forbesa, Business Insidera, El Paisa i zaista svih najeminentnijih svjetskih medija. Na toj fotografiji je osoba koja je prepješačila dvadesetak kilometara po užarenim ulicama Madrida, izmorena od veoma napornog i hiperaktivnog dana, gladna i dehidrirana i u ne baš najboljem izdanju. Realizam u svojoj najčistijoj formi. Volim da pišem i ljudi imaju običaj da kažu da pišem dobro. Tako i stvaram fotografije pokušavajući da razmišljam iz perspektive urednika nekog svjetskog magazina. U pravu ste svakako kada kažete da gotovo svako ima dobru kameru i filtere. Tržište je zaista ekstremo saturirano i, kao i u svemu ostalom, potrebno je naći neku tržišnu nišu koju možete kao fotograf, da tako kažem, obradite. Poželjno bi, opet, bilo da poznajete tematiku koju fotografirate, da probate primijeniti drugačiji pristup subjektu. Danas neke velike agencije na mjesečnoj bazi omogućavaju tzv. shot-liste gdje bukvalno crtaju kontributorima kakav i koji im sadržaj treba. Ostalo je na vama, da budete drugačiji, originalni, inovativni i da vaš rad neko primijeti u stotinama miliona fotografija.

• Niz godina bavite se fotografijom, prvo amaterski, a više od deceniju profesionalno. Sećate li se šta Vas je pokrenulo da se odlučite za taj poziv i koje ste prizore prvo fotografisali?

– Prvo što sam fotografisao bili su ljudi. To je bilo jače od mene. U nekom adolescentnom dobu, relativno kasno, počeo sam da se zanimam fotografijom. Otac jednog mog prijatelja, inače profesora likovne umjetnosti, Maje Pavlovića, pokojni Ozren Pavlović, napravio je najveći utjecaj na mene. Riječ je o jednom od najboljih ilustratora i umjetnika koje sam ikad upoznao. Bio sam fasciniran tim čovjekom. Dao mi je svoj jednostavni point and shoot aparat i rekao mi da idem da pravim fotografije. On je te fotografije kasnije pogledao i svidjele su mu se i počeli smo da pričamo o tome. Znao sam tada šta želim da radim. Tu nastaje pauza, moj dragi čika Ozro je umro, ja sam prestao da se interesujem za fotografiju. Pokrenuo sam drugi posao, galeriju u Sarajevu, u kojoj sam dizajnirao lampe, neobični nakit pravljen od recikliranih materijala, od matičnih ploča, kristala, kesa za smeće, poliestera, srebra, najčudnijih repromaterijala i raznoraznog otpada kojem sam davao novu vrijednost. Ubrzo je to postao brend o kojem su pisali svi mediji u Bosni i Hercegovini. Došla je potreba za profesionalnom produkt-fotografijom i angažovao sam fotografa, čijim radom nisam bio uopće zadovoljan. Otišao sam i kupio fotoaparat i počeo slikati svoje proizvode. Podsjetio sam se nakon nekoliko godina čime ja ustvari želim da se bavim. Tada uspješni i poznati brend napustio sam i otišao slušajući svoj instinkt. Naravno, nikada nisam zažalio zbog te odluke.

• Koja je najopasnija situacija u kojoj ste bili kao fotograf?

– Bilo ih je više. Sjećam se kada sam za potrebe jedne njemačke režiserke snimao film o bosanskim divljim konjima u okolini Rogatice. Ušao sam gotovo u krdo, legao na zemlju da bih uzeo kadar, bili su relativno mirni. Odjednom se jedan od pastuha jako uplašio, valjda inicirano ujedom nekog kukca, i svi su počeli skakati i divljati iznad mene. Samo sam ogreban na kraju, ništa se nije desilo ni meni ni kameri. Bili su opet tako oprezni u tom svom ludilu da su me jako dobro eskivirali iako je trajalo kao vječnost. Zatim, fotografije mladenaca koji vise na litici zajedno sa mnom zaista su bile nevjerovatno iskustvo. Zastrašujuće, moćno i inspirativno. Indija je zemlja koja je promijenila moje poglede na život. U Indiji sam se otrovao, mislio sam da neću preživjeti. Ušao sam u neka sela u Rajasthanu u koja nikada nije ušao bijeli čovjek, bio zamalo pregažen od slona. Imao sam više susreta s policijom u Španiji, Italiji, Portugalu, Tajlandu. U svakom slučaju bili su jako razumni, susretljivi i završavalo bi se pozitivno. Kada vide da je riječ o profesionalcu, imaju neko razumijevanje i toleranciju jer su svjesni i educirani da im radite promociju zemlje na neki način.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

• Vašim radovima dominira portret. Bilo da je reč o fotografiji mladenaca, deteta u Istanbulu ili žene u Indiji, stiče se utisak da želite da prenesete mnogo kompleksniju priču od kadra koji ste uhvatili.

– Život je moj generalni lajtmotiv i u, recimo, svojoj humanoj formi trudim se da bude komplementaran sa matematičkom kompozicijom u vidu nekog zlatnog reza. Henri Cartier-Bresson, koga sam otkrio čim sam se počeo baviti fotografijom, prvo je najveći fotograf koji je ikada hodao planetom i, drugo, nepresušni izvor moje inspiracije. Njegove fotografije za mene su vizualna, estetska i matematička poezija. Gledao sam podcast Magnumovog fotografa Aleca Sotha, koji priča o posljednjem projektu, gdje se dosjetio da s osobama koje fotografira provede neko vrijeme, pola sata, upozna se i onda napravi portret koji dobija neku novu prijateljsku dimenziju, koja se vidi u očima. Pomislim da ja to radim već deceniju i da je to jedan od najmoćnijih alata koje imam u arsenalu, moćniji od kamere i objektiva koje koristim. Sa djecom u Indiji ležao sam u prašini, pokazivao im fotografije kojima su bili fascinirani, vadio slatkiše koji su na njih djelovali poput magičnog štapića. U zemlji u kojoj nekoliko miliona djece godišnje ne dočeka peti rođendan, u kojoj se i dalje umire od dizenterije, djeca koja prežive i uspiju u životu zaista su sretni ljudi. Tamo ljudi ne dobijaju šansu tako lako. Svakoj individui koja boluje od bolesti kao što je oholost, bahatost, neskromnost, sebičnost i ostalih destruktivnih boljki cerebralnog korteksa preporučio bih najtoplije putovanje u Indiju jer smatram da boravak tamo zaista može promijeniti čovjeku život. Ne kažem da sam bio nosilac gore navedenih osobina, ali mene je Indija stavila na mjesto u životu na kojem trebam da budem.

• Potpisujete nekoliko filmova kao direktor fotografije. Na kojem je projektu bilo zahtevnije raditi, dokumentarnom ili igranom?

– Svakako je zahtjevnije raditi na setu koji čini veća grupa ljudi. Nažalost, u mojoj zemlji se gotovo nikako ne snimaju filmovi, odvajanja za kulturu zaista su mizerna i nadam se da ću dobiti priliku za kolaboraciju s nekom evropskom produkcijom u budućnosti. Vejda: začarani svijet vila tužna je i teška priča režiserke Julije Klier o djevojčici koja boluje od izuzetno rijetke i teške bolesti, Williamsovog sindroma, i taj film pobijedio je na Sarajevo Film Festivalu u kategoriji “Najbolji studentski film”. Proveo sam neko vrijeme sa tom krasnom djevojčicom i, iako veoma zahtjevno, bilo je nevjerovatno i inspirirajuće iskustvo. Nadam se da ću u budućnosti kvalitativno povećati svoj kinematografski portfolio i dobiti priliku da se razvijam u tom području.

Izvor: Al Jazeera