Kad glave igraju: Heroji otpora ratu i nacionalizmu

Pavelić je objedinio portrete 14 ljudi 'koji su odbili stupati u marševima rata, nasilja i smrti' (Ladislav Tomi?i?)

Nakon Smijeha slobode, kapitalne monografije o listu Feral Tribune, Boris Pavelić objavio je još jednu izvanrednu knjigu pod naslovom Kad glave igraju u kojoj je objedinio portrete 14 ljudi „koji su odbili stupati u marševima rata, nasilja i smrti”.

To su Staša Zajović, Radomir Konstantinović, feralovci Predrag Lucić, Viktor Ivančić i Boris Dežulović, Duško Kondor i Branko Todorović iz Bijeljine, Sonja Biserko, Borka Pavićević, Nedeljko i Štefica Galić, Zoran Pusić, Drago Hedl i Vesna Teršelič.

Ovom knjigom Pavelić ruši široko rasprostranjeni stereotip da je otpor nacionalističkom zlu u bivšoj Jugoslaviji bio slabašan i neznatan. Istina je zapravo dijametralno suprotna, bilo je mnogo ljudi koji su se usprotivili pomahnitalom šovinizmu i ratnoj politici koji su uništavali sve pred sobom.

Kao što u uvodnom tekstu „Divno gubitništvo“ Pavelić veli, „najteže je bilo odabrati kome posvetiti prostor“, jer knjiga nosi svoja ograničenja, nemoguće je na 250 stranica obuhvatiti sve one žene i muškarce koji su ustali protiv ubilačke mašinerije i ideologije koja je omogućila ubijanje desetina hiljada ljudskih bića, razaranje gradova, uništenje naše zajedničke zemlje i zajedničkog života u njoj.

Suprotstavljanje moći i nasilju

Antiratna politika jeste izgubila, ali njeni učinci nisu mali, naprotiv. U uvodnom tekstu Pavelić piše:

“Otpor je dakle postojao, ali, u okolnostima devedesetih – koje su se s vremenom okamenile u mentalitet i svakodnevicu – unaprijed je bio osuđen na propast. Uzaludnosti te borbe – a to je s moralnog stajališta najvažnije – bili su itekako svjesni svi koji su odbili šutjeti, i koji su odlučili – preciznije bi možda bilo reći ‘koji su bili odlučeni’ – govoriti istinu u lice ubilačkoj moći devedesetih”.

Antiratni aktivisti, novinari i intelektualci imali su ispred sebe apsolutnu političku moć i vojnu silu, pre svega režim Slobodana Miloševića koji je učinio sve da zapali Jugoslaviju. Borba je bila neravnopravna, nemoguće je pobediti teško naoružanu armadu onom Krležinom “kutijom olovnih slova” ili mirovnim aktivizmom, fašizam se ipak pobeđuje silom.

Međutim, ono što su učinili junaci Pavelićeve knjige, junaci našeg doba, veliki je poduhvat čiji se značaj ne može preceniti. Oni su stali nasuprot zlu, jednom za svagda, i branili bazične ljudske vrednosti, pre svega pravo na život svakog čoveka, izlažući se pritom neizbežnim opasnostima. I zato zaslužuju beskrajno divljenje i poštovanje.

Pavelićeva knjiga nastaje u znaku tog poštovanja: “Ovi su prikazi, naprosto, nastali kao izraz poštovanja i naklonosti ljudskoj sposobnosti da se čovjek izloži i pogibelji ako treba, kako bi se suprotstavio moći i nasilju, i to iz čistog i humanog poriva da upozori na nepravdu i pokuša zaštititi bližnjeg u opasnosti”.

‘Feral’ je spašavao živote

Nedeljko i Štefica Galić spasavali su Bošnjake u Ljubuškom iz logora HVO-a, Branko Todorović i Duško Kondor spasavali su Bošnjake u Bijeljini od Arkanove bande, rizikujući svoje živote; Zoran Pusić je sprečavao deložaciju srpskih porodica u Hrvatskoj, Staša Zajović i Žene u crnom pomažu žrtvama rata i izbeglicama, Vesna Teršelič iz „Dokumente“ brine o žrtvama i dokumentuje ljudsku patnju, Drago Hedl je razotkrio ratne zločine Branimira Glavaša u Osijeku…

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Zahvaljujući Feral Tribuneu čitaoci su uspevali da sačuvaju zdrav razum, i ne samo to. Što reče jedna čitateljka koju je citirala Borka Pavićević u nekrologu Predragu Luciću: „Da nije bilo ‘Ferala’, mi bismo pomrli, ‘Feral’ je spasavao živote“.

Pavelić otkriva malo poznate činjenice o diplomatskim uspesima Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji i Sonje Biserko: “Ljubivoje Aćimović, stručnjak za međunarodno pravo i suradnik Helsinškog odbora, napisao je dokument koji je poslužio kao osnov za Aneks sedam Daytonskog sporazuma, koji propisuje da svi izbeglice treba da se vrate kućama, i u velikoj je meri proveden”. Takođe, Helsinški odbor je inicirao povratak srpskih izbeglica u Hrvatsku. Šta li bi tek bilo da nisu „srpski izdajnici“?

Pavelić je knjizi dao naslov po jednoj sintagmi koju je izgovorio Radomir Konstantinović u Sarajevu 1989. godine, na skupu posvećenom dvadesetoj godišnjici od objavljivanja „Filosofije palanke“ u kojoj je veliki pisac demontirao palanački duh zatvaranja u sopstveni brlog, srpski nacionalizam i nacizam. Tom prilikom Konstantinović je jasno formulisao stanje stvari: “A glave nam igraju, to da znate.”

Život pod prijetnjama

Pavelić se nadovezuje na Konstantinovićevu formulu i na Hilerove metafore o skidanju glava: “U oba slučaja, iste su glave igrale: glave cijelih naroda i skupina proglašenih niže vrijednima – vrijednima istrebljenja, ako treba – ali, osim njihovih, i glave deklariranih antinacionalista, internacionalista, demokrata, komunista i ‘komunista’, multikulturalista, manjinaca, protivnika mržnje, ljudi tolerancije, dogovora i otvorenosti”.

Pavelić piše da sve junake njegove knjige, uprkos svim njihovim različitostima, spajaju protivljenje nacionalizmu i nasilju, ali i antišaizmu: “svi, bez iznimke, poštuju vrijednosti antifašizma i borbu Titovih partizana u narodnooslobodilačkom ratu”. Postoji ipak još nešto što je svima zajedničko, a što izvire iz njihovog angažmana na strani pravde u vremenu kad su nam čudovišta zasela na grbaču i nemaju nameru da se sklone s tog udobnog položaja. U svakom portretu Pavelić pominje skupu cenu koju njegovi junaci plaćaju za svoj humanistički stav prema svetu i životu. Izloženost pretnjama, difamacijama, mržnji, napadima, uvredama, žigosanju, medijskim hajkama – zajednička je za sve.

“Visoka se cijena plaća za odluku da humaniziraš odnose u ratom i nasiljem uništenom društvu. Žene u crnom izložene su neprestanom nasilju: javnim uvredama, fizičkim napadima, sumnjičenju”, piše Pavelić u portretu Staše Zajović “Drugarica iz boljeg sveta”. A u tekstu “Samotna ambasadorica istine” posvećenom Sonji Biserko veli: “Život pod prijetnjama, u malim, često zatvorenim i izoliranim skupinama istomišljenika, a nerijetko i u osobnoj, socijalnoj i emotivnoj izolaciji, podrazumijeva se za protivnike rata i šovinizma u bivšoj Jugoslaviji“.

‘Nemam snage da odustanem’

U tekstu o feralovcima „Grohotom protiv smrti“ Pavelić piše o prisilnoj mobilizaciji Viktora Ivančića 1993. godine, sa ciljem fizičke likvidacije. Samo je burna reakcija međunarodne javnosti spasila velikog novinara i pisca od smrti koju mu je namenio Tuđmanov režim. Tu se neminovno postavlja pitanje straha i hrabrosti, jer nije baš jednostavno stajati godinama nasuprot mahnitanju nacionalističkog nasilja koje je pobilo i unesrećilo tolike ljude. Zanimljivo je kako o strahu razmišlja Ivančić: “On postoji, ali poanta je da učiniš nešto unatoč tome. Strah ionako ne možeš odstraniti, učinio nešto ili ne. Pa čekaj: ako voliš taj posao, ako ga ozbiljno shvaćaš – pa smisao novinarstva, onako tradicionalno i patetično, jest da iznosiš istinu, jel’ tako? Ako to nisi u stanju, idi iz novinarstva”.

Staša Zajović navodi špansku izreku “No tengo fuerzas para resistir”, što znači “Nemam snage da odustanem”. A potom objašnjava svoju poziciju: “Moja Borka, Borka Pavićević, kaže: ‘A šta ćemo, Staša, mi moramo da budemo tu, moramo da preuzmemo odgovornost.’ Ja to parafraziram ovako – svedokinja zla. Ne onoga što se dešava, ne bilo čega, nego zla. I onda kažeš: ‘Pa stvarno sam odgovorna, kao svedokinja.’”

Nešto slično govori i Sonja Biserko: “Nemam strahova. Valjda, kad pređete neku crtu, više ne obraćate pažnju. To se verovatno dešava svima u takvoj situaciji, pa se kasnije definiše kao hrabrost. Ne razmišljam o sebi na taj način. Ja sam prosto ušla u to, i onda me nosilo. A onda, ne možete da izađete: kad u nešto verujete, ili kad mislite da nešto treba da uradite, onda to gurate, bez obzira na posledice ili rizik”.

Knjiga o pravim vrijednostima

Tako govore ljudi koji su zaista „svetla strana devedesetih“, kako glasi podnaslov Pavelićeve knjige. Pune su njene stranice reči, dela i živih primera koji nam mogu poslužiti kao orijentir i svetionik u ovoj zgusnutoj tami koja traje već decenijama. U javnosti se često može čuti žalopojka nad pravim vrednostima, svako malo neko zakuka nad tim što su prave vrednosti bačene u blato i izvrgnute ruglu, potom obično krene naricanje nad poplavom kiča i neukusa, pa se pređe na zapomaganje zbog rijalitija koji nam upropastiše naciju i lelek na temu kako je novac postao jedino merilo vrednosti.

Problem sa ovakvim naricaljkama je što ne idu dovoljno daleko, staju na pola puta, te su zapravo optimistične i stvaraju lažnu sliku o stvarnosti. Istina o sunovratu vrednosti je mnogo strašnija. Prave vrednosti su ubijane, trpane u hladnjače, zakopavane u masovne grobnice; prave vrednosti su žive spaljivane, sistematski silovane, snajperisane i granatirane; prave vrednosti su progonjene kao divlje zveri, ubijane u kolevci, zatvarane u koncentracione logore, mučene, zlostavljane, raseljavane i pljačkane; prave vrednosti su planski zatirane u sklopu udruženog zločinačkog poduhvata. Jer nema veće vrednosti od čoveka, bližnjeg, brata.

A oni koji su okrvavili ruke ljudskom krvlju, kao i oni koji su krvnicima dali ideološko opravdanje za zločine – uživaju status heroja, neupitnih autoriteta i očeva nacije.  

Knjiga Kad glave igraju zapravo govori o pravim vrednostima i ljudima koji ih otelovljuju. Ona je brevijar ljudskosti, ljubavi prema bližnjima, težnji ka uspostavljanju pravde i otpora svim mračnim silama zla i nasilja. To je knjiga koja može da posluži kao putokaz za izlazak iz ovog krvavog nacionalističkog blata u kojem smo zakopani do grla. Ljudi o kojima Pavelić piše su one Krležine „svjetiljke u tmini“ koje nam pokazuju jedini put u budućnost. Te svetiljke su lako dostupne, stoje na sajtu zagrebačke Kuće ljudskih prava u PDF formatu i čekaju da ih skinete.  

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: A: Jazeera