Devedesete: Kako je bilo i jesmo li se pomakli?

U Hrvatskoj je nedavno objavljena knjiga Devedesete: Kratki rezovi, niz tekstova znanstvenika mlađe generacije, koji kroz područja kulture, politike, ekonomije i druge diskurse progovaraju o tom turbulentnom desetljeću na ovim prostorima i posljedicama koje je ostavilo trag do danas i bitno određuje budućnost Hrvatske i područja bivše Jugoslavije.

Kompleksnim područjem kulture, pojma koji u sebi sadrži sveukupnost, cjelovitost i međusobnu prožetost svih sfera društvenog života, u posebno širokim okvirima pozabavila se Maša Kolanović, višestruko nagrađivana spisateljica s Odsjeka za kroatistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

Složen odnos kulture i ekonomije, kaže Kolanović, nije samo specifičnost devedesetih, već se oduvijek u tradicionalno ekonomskim prostorima proizvode kulturalna značenja, kao što se i kroz kulturne reprezentacije i procese formira ekonomski diskurs koji prenosi kulturna značenja.

Nacionalistički kič i kapitalizam

“Sve do nedavno smo manje pozornosti obraćali na taj odnos kad su devedesete u pitanju. Našim je društvenim pa i analitičkim imaginarijem na svojevrstan način harao rat i kulturu smo promatrali kroz, prije svega, nacionalno identitetsko pitanje pa nam je ispod radara prošla domestifikacija kapitalizma upravo kroz kulturne procese. Pritom mislim na kapitalizam ne samo u užem ekonomskom smislu, već kao afektivnu kategoriju, određeni vrijednosni sustav kao što i kulturu ovdje sagledavam na tragu kulturalnostudijskih određenja kao ‘cjelokupan način života'”, navodi Kolanović.

‘Afektivna ekonomija’

Ako se usporedi kulturni život kapitalizma u socijalizmu i postsocijalizmu može se, navodi Kolanović, zamijetiti kako je u socijalizmu taj život više bio prostor žudnje i hipoteze, a manje samog realiteta te je kapitalizam kao afektivna i moralna vrijednost u socijalizmu imao svoje granice i korektiv. S ‘realno postojećim kapitalizmom’, kaže, granice i osigurači su nestali, o čemu svjedoče konstantni napadi na progresivne političke prakse i vrijednosti poput antifašizma, sustavne brige za javno dobro i najranjivije članove društva.

Afekti, ističe, proizvode prihvaćanje određenih vrijednosti koje su prikazane kao poželjne. Različiti društveno-ekonomski sistemi nose vrijednosti koje su strukturirane osjećajima – da bi određene društvene, ekonomske i političke promjene bile moguće, potrebna je snaga osjećaja na široj razini od individualne.

“Kad osjećaji prerastu individuu i cirkuliraju na društvenoj razini, tad govorimo o određenoj ‘afektivnoj ekonomiji'”.

Delegitimacija socijalizma, posebice kad je u pitanju briga države za pojedinca, fetišizam materijalnog blagostanja i poduzetničke inicijative kao i kritike takvih procesa, bila bi, kaže, analitička nit uzoraka koje je promatrala.

“Nekadašnji zametak svega toga živimo danas u poodmakloj fazi, iako su stvari u mnogočemu složenije jer se dubljim ulaskom kapitalizma u postjugoslavenska društva vraća i ono što je bilo marginalno, potisnuto i proskribirano ranih 90-ih pa tako i sami glasovi kritike takvog stanja danas imaju svoje razvedenije i vidljivije tkivo”.

Ako je s jedne strane ranih 90-ih nacionalistički kič u kulturi bio dominanta, treba uvidjeti kako su se paralelno uvodile poželjne vrijednosti materijalnih statusnih simbola, brzog bogaćenja i poduzetništva, što je bilo vidljivo na razini svakodnevice – primjerice, u reklamama.

“S druge strane, na niz je kulturnih razina jasno označen nepoželjan set vrijednosti povezan sa socijalizmom, ponajprije u vidu tzv. egalitarnog sindroma. U to vrijeme, na intelektualnoj sceni, javljaju se, primjerice, prijevodi djela autora koji eksplicitno zagovaraju neoliberalizam i diskurzivno ‘pokapaju’ i delegitimiraju socijalizam”.

Radnici i industrija su izbačeni iz kulturnih reprezentacija, a socijalistički i antifašistički simboli nestaju s pozornice.

Socijalizam i ‘dijabolično ubrzanje’

“Ti su procesi nagrizanja, doduše, u određenoj mjeri započeli već i u razdoblju kasnog socijalizma, ali u devedesetima su dobili dijabolično ubrzanje”.

Jugoslavija je u svemu tome, kaže, iznimno složeno pitanje i zbog toga što socijalizam i kapitalizam u praksi nikada ne postoje čistom obliku.

“Kapitalizam, uza sve svoje specifičnosti na ekonomskom planu, predstavlja i specifičan sustav vrijednosti koji uključuje kompetitivnost, konkurenciju, privatnu i poduzetničku inicijativu, fleksibilnost, prihvaćanje rizika i manje socijalne sigurnosti drugo. Te se vrijednosti koncentrično šire i utječu na načela kao što je, primjerice, pridodavanje monetarne vrijednosti svekolikim društvenim i kulturnim konfiguracijama. Takva se nova moralna ekonomija po svome karakteru i konfiguraciji značajno razlikuje od one kakva je, barem oficijelno, bila upisana u ideju socijalizma, a predstavlja i eksplicitniji i radikalniji oblik ‘života’ kapitalizma i u usporedbi s onim kakav je bio poznat u jugoslavenskoj verziji tzv. tržišnog socijalizma, kada se koketiranje s kapitalizmom ostvarivalo kako na ekonomskom, tako i na kulturnom planu”, zaključuje Kolanović.

Duško Petrović s Odsjeka za etnologiju i kulturalnu antropologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, tematizirao je ‘demokratizaciju nasilja’, problematizirajući vlastito, ali i tuđa iskustva.

Atmosfera nasilja

“Većina mojih sugovornika spominje nejasne i snažne afekte te govori o nekakvom nejasnom psihološkom stanju koje su često općenito označavali pojmom atmosfera. Ta riječ izražavala je nekakvo sveprisutno, ali i teško odredivo afektivno stanje. Kako bi precizirali o kakvom psihološkom stanju je riječ, dodali bi još – strah, psihoza, histerija, nelagoda i slično”, navodi Petrović.

Nadolazeću ratnu stvarnost nisu, kaže, definirali kroz jasne prostorne i vremenske kategorije te se stječe dojam da se neka vrsta rata vodila posvuda i kontinuirano u svakodnevici – u zgradi, na ulici, kvartu.

“Pritom se osjećaj egzistencijalne ugroze od nadolazećeg neprijatelja – u slučaju BiH i Hrvatske – miješao i ispreplitao s osjećajem nesigurnosti koji je istodobno bio potaknut prisustvom pripadnika vojnih jedinica ali i paravojnih postrojbi, kao i naoružanih civila te različitih nasilnih grupa”.

‘Izglobljenost’ između stvarnosti

Povod za knjigu koja se bavi devedesetima na ovim prostorima, navodi Petar Bagarić, jedan od urednika, bilo je pitanje jedne aktivistice u razgovoru “Stvarno, što ste vi radili devedesetih?” i nemogućnost odgovora.

“Devedesetima smo htjeli prići kao zasebnom razdoblju upravo zato da bismo na neki način oslobodili taj predmet proučavanja od njegova autsajderstva. Taj je period na ovim prostorima često predstavljen kao svojevrsni intermezzo, stanje izglobljenosti između dvije prave stvarnosti, dvaju poredaka stvari i koji svoje značenje poprima tek u odnosu na njih. Odnosno može ga se tumačiti tek na temelju jedne velike priče koja mu prethodi i na temelju nove velike priče koja kreće nakon njega”.

Za mlađe su se istraživače, navodi, odlučili upravo zbog ‘izglobljenosti’ – iako su svi iz mađe generacije svjesni da je to bilo, kako kaže, pomaknuto vrijeme, za generaciju je na neki način bilo normalno.

“Za našu generaciju su to bile formativne godine u kojima se ulazi u svijet kao pojedinac, a naš je svijet bio upravo takav kakav nam se tada prikazao – nije bilo drugog. Taj osjećaj neposrednosti iskustva takvog svijeta možda je još izraženiji kod mlađe generacije za koju jeto bilorazdobljedjetinjstva i učenja prvih riječi i njihova značenja… Odabirom mlađih autora željeli smo dobiti, koliko je to moguće, pristup koji nije unaprijed definiran životnim iskustvom. Moguće je da je riječ samo o našoj projekciji, nadam se da smo uspjeli. Naravno, treba uzeti u obzir da kad u ovom kontekstu govorimo o autorima ‘mlađe generacije’, koristimo akademsku terminologiju koja se oslanja na zaseban protok vremena”.

Prevladavajuća društvena situacija bila je da se jugoslavensko društvo raspadalo, a s time i ključne državne institucije, koje su gubile legitimitet, a zakoni su se, navodi, primjenjivali djelomično ili selektivno.

“Područja sukoba, nasilja, nereda i nesigurnosti širila su se i izvan zona izravnih sukoba službenih vojnih i policijskih snaga. U tim okolnostima pojavilo se ‘neslužbeno’, kapilarno nasilno djelovanje. Riječ je bila o ‘demokratiziranom'… nasilju pojedinaca te manje ili više organiziranih skupina, potaknutih bezakonjem, prema prvenstveno etnički obilježenim ‘Drugima'”.

Nasilje kao norma

Državne institucije su to, kaže, često tolerirale i kršeći pravila i norme te selektivnim djelovanjem i poticale – nasilje u raznim oblicima postalo je normom društvenog djelovanja, u svim svojim oblicima.

“To znači da su nasilje mogli počiniti susjedi, kolege na poslu, djelatnici u javnim institucijama, direktori poduzeća, prolaznici, policajci izvan i unutar radnog vremena, vojnici na dopustu, političari i svi oni koji su osjećali da nekažnjeno mogu činiti nasilna djela uz određeno političko i društveno opravdanje”.

Naslijeđe toga, smatra, postoji i danas – dominantne političke stranke i prevladavajući narativi ne žele se sjećati takvih slučajeva te je većini građana teško priznati da su njihova društva nastala na nepravdi.

“Većina građana i dalje trpi posljedice tog ‘izvornog grijeha’. Počinjena nepravda prema etnički nepoželjnima ubrzo se poopćila i ‘prelila’ na sve građane, bez obzira na njihov etnički identitet. Izvanzakonsko djelovanje, koje je isprva bilo motivirano etničkim neprijateljstvom, stopilo se s oportunizmom i kriminalom prema građanima ‘ispravnog’ etničkog porijekla”.

Utjecaj takvog stanja na logiku djelovanja državnog aparata, zaključuje, bio je poguban jer je bespravno i nelegalno djelovanje postalo njegovim sastavnim dijelom, uvodeći politički legitimiranu korupciju.

Domagoj Račić iz tvrtke Mreža znanja, u svome se tekstu bavio vlasništvom i upravljanjem tvrtkama desedesetih.

Ovladavanje društvenom imovinom

Središnje tranzicijsko pitanje, navodi, nije bilo očuvanje i razvoj poduzeća i nacionalnog gospodarstva, nego ovladavanje imovinom društvenih poduzeća uz snižavanje troškova, najčešće otpuštanjem i prijevremenim umirovljenjem radnika – transformacija vlasništva i institucija.

“Uz bivše socijalističke direktore i dio radnika, u privatizaciji u samostalnoj Hrvatskoj sve više sudjeluju pojedinci povezani s političkom elitom, odnosno HDZ-om. Time se stvara osnova za neki oblik ‘nacionalnog’ kapitalizma u kojemu odabrani tajkuni, umjesto igranja uloge ‘dobrog gazde’ ili ne znaju ili ne žele upravljati poduzećima na ekonomski uspješan i socijalno pravedan način”, kaže Račić.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Pokazalo se, navodi, da je jednostavnije prenijeti vlasništvo na nove poduzetnike i zauzeti menadžerske pozicije, nego steći upravljačke kompetencije i socijalni kapital, a usporedno su se demontirale institucije socijalizma, koje su imale manjkavosti.

“No, ne zamjenjuje ih se demokratskim i zakonitim upravljanjem po liberalno-demokratskim načelima, nego vakuumom nedovršenih institucija i političkog voluntarizma. Ratne i poratne prilike u kojemu se sve zbiva mogu služiti kao izgovor, ali zapravo služe kao optužba nositeljima vlasti onoga vremena. Umjesto da podršku koju su imali iskoriste za izgradnju demokratskog društva i tržišne ekonomije, iskoristili su ga za ovladavanje polugama vlasti i izgradnju klijentelističkih mreža od kojih mnoge opstaju do danas”.

Iako se ideološko ‘klatno’ prividno pomaknulo prema zapadnim uzorima, prevladavajuća uloga države i političke elite u gospodarstvu je, navodi, opstala, a napose se izražavala u privatizaciji, (ne)izgradnji institucija, kontroli nad financijskim sektorom, javnim poduzećima i klijentelizmu.

Marginalizacija radništva i autoritarnost menadžera

Tranzicija u kapitalizam donijela je marginalizaciju radništva u privatnom sektoru i iščezavanje participativnih modela upravljanja.

“Autoritarnost novih menadžera u donošenju odluka gotovo da je ponuđena kao progresivan model ponašanja, napose u kriznim uvjetima rata i poraća. Jedna od posljedica te promjene je i gubitak pozicije radništva kao implicitnog partnera političke elite. Njihovo mjesto zauzima dio povlaštenih poduzetnika, dio klijentelistički ustrojenog javnog sektora i nove skupine koje daju podršku i legitimitet vlasti, poput ratnih veterana”.

Posljedice se, ističe, osjećaju i danas – dio socijalističkih korporacija dezintegriran je u modelu ‘prazne ljušture’ – smanjenje ekonomske aktivnosti i broja zaposlenih, gubitak imovine – a ostala bivša socijalistička poduzeća uglavnom prelaze u model rentijerske korporacije, koji uključuje i nezakonitosti.

“Oportunističke poslovne modele, zlouporabu tržišne snage i neadekvatnog znanja potrošača te premala ulaganja u nove proizvode i nova tržišta. Rentijerske korporacije su prilagođene poslovanju na relativno zaštićenom domaćem tržištu, čime su smanjene prilike za novonastala mala i srednja poduzeća i ostale potencijalne poduzetnike”.

Iako, zaključuje, nije istraživao situaciju u drugim zemljama sljednicama SFRJ, pretpostavlja da sve dijele mnogo srodnih problema.

Izvor: Al Jazeera