Oslobođenje ili okupacija – njemačke dileme i 75 godina nakon rata

Ove je godine 8. maj iznimno neradni praznik, ali samo u saveznoj pokrajini-gradu Berlinu, piše autor (AP)
Ove je godine 8. maj iznimno neradni praznik, ali samo u saveznoj pokrajini-gradu Berlinu, piše autor (AP)

Sedamdeset i pet godina nakon bezuvjetne kapitulacije Hitlerove Njemačke i završetka Drugog svjetskog rata, njemačko društvo još uvijek nije u potpunosti sigurno obilježava li se 8. svibnja oslobođenje ili početak okupacije, piše autor Nenad Kreizer u članku koji je objavila Hina.

Kao i mnoga druga poslijeratna iskustva i pitanje o tome jesu li savezničke snage 1945. oslobodile ili okupirale Njemačku različito se doživljavalo na istoku i zapadu zemlje. U bivšoj Istočnoj Njemačkoj nije bilo sumnje u to da su u svibnju 1945. vojnici Crvene armije oslobodile istok zemlje od nacionalsocijalizma. Taj dan se slavio kao Dan oslobođenja njemačkog naroda od Hitlerovog fašizma.

Nije bilo ni najmanje sumnje u to tko je za to zaslužan: Sovjetski Savez i “nepobjediva Crvena armija”. U DDR-u se do 1989. nije govorilo o masovnim silovanjima koja su u prvim poslijeratnim tjednima počinili sovjetski vojnici ili odnošenju kompletnih tvorničkih postrojenja nakon rata. Povijest je bila jasna.

Na Zapadu, koji je također bio pod utjecajem bivših okupacijskih sila, ali u potpuno drugačijem obliku nego na istoku, stvar je bila mnogo složenija. Do kasnih osamdesetih se govorilo o porazu ili kapitulaciji. Prekretnicu u toj percepciji donio je 1985. poznati govor tadašnjeg predsjednika Njemačke Richarda von Weizsaeckera, povodom 40. godišnjice završetka Drugog svjetskog rata.

“Osmi svibnja 1945. je bio dan oslobođenja, koji nas je oslobodio jednog neljudskog sustava nacionalsocijalističke vladavine”, rekao je tada Von Weizsaecker u jednom od onih govora koji su obilježili njemačku poslijeratnu povijest.

Von Weizsaecker je tijekom Drugog svjetskog rata bio pripadnikom oružanih snaga, ali je simpatizirao i pripadnike pokreta otpora unutar Wehrmachta, među koji je bio i Claus Von Stauffenberg, izvršitelj neuspjelog atentata na Hitlera. Za Weizsaeckera je s te strane 1945. bila godina oslobođenja.

Većina Nijemaca nije bila oslobođena

Sredinom osamdesetih još su živjeli mnogi koji su kraj Drugog svjetskog rata osjetili na vlastitoj koži, navodi i Njemačka novinska agencija dpa u svom osvrtu na 75. godišnjicu Dana oslobođenja. Milijuni protjeranih iz bivših istočnih dijelova Njemačke, brojni ratni zarobljenici od kojih su se neki tek deset godina nakon rata vratili iz sovjetskog zarobljeništva te oni koji su u višegodišnjem bombardiranju savezničkih zrakoplova izgubili najbliže ili krov nad glavom. Velika većina njih je kraj rata još uvijek doživljavala kao kapitulaciju i poraz.

Duh nacionalsocijalističke vladavine se osjetio i početkom osamdesetih kada se na sjeveru Njemačke okupilo mnoštvo na sprovodu admirala i posljednjeg i kratkotrajnog šefa vlade nacističke Njemačke Karla Doenitza, kojeg je osobno Adolf Hitler uoči svog samoubojstva odabrao za nasljednika.

Na njegovu ispraćaju su sudjelovali veterani Drugog svjetskog rata. “Bivši Doenitzovi časnici su držali počasnu stražu, a na vijencima je bio viteški križ, kojeg su dijelili i nacionalsocijalisti”, opisuje situaciju na “dobro posjećenom” sprovodu dokumentarni film javnog servisa ZDF.

Povjesničar Johannes Huerter zato upozorava na potrebu opreznog korištenja pojma “oslobođenja”.

“Najveća većina Nijemaca nije 1945. bila oslobođena od nekog režima koji ih je protiv njihove volje učinio podčinjenima, nego je vojnim sredstvima prisiljena odustati od nacionalsocijalističkog ludila”, kazao je Huerter za dpa.

‘Niko nije birao Hitlera’

U podijeljenoj Njemačkoj pristup povijesti je bio različit. U DDR-u je nacionalsocijalističko naslijeđe bilo tretirano kao naslijeđe “imperijalista sa Zapada”. Koliko je vodstvo DDR-a bilo uvjereno da s nacističkom poviješću nema ništa govori i pogled na povijesne odore istočnonjemačke policije i vojske koje su neodoljivo podsjećale na uniforme iz Trećeg Reicha.

Na Zapadu se odvijao drugi proces, koji je težinu krivnje, barem na površini, pokušao ublažiti drastičnim prekidom sa svime što se događalo prije 8. svibnja 1945.

U obnovi zapadnonjemačkih gradova nakon rata nije se polazilo od toga da se spasi ono što se spasiti dade, nego su često povijesne građevine bile sravnjene sa zemljom kako bi napravile mjesta modernoj arhitekturi, koju je nacionalsocijalistička Njemačka dolaskom nacionalsocijalista na vlast potjerala preko Atlantika.

“Htjelo se započeti od nulte točke”, napisao je u devedesetima povjesničar arhitekture Joachim Petch.

Posljednjih dvadesetak godina se i na Zapadu pojavio fenomen po kojem “nitko nije birao Hitlera”. Profesor Andreas Zilk je autor studije koja se bavi povijesnom percepcijom Njemačke od 1933. do 1945.

“U ispitivanju 36 posto građana Njemačke svoju obitelj vidi među žrtvama nacionalsocijalističkog režima. To je s psihološke strane razumljivo jer se time skida krivnja s vlastite obitelji, ali je povijesno vrlo problematično”, rekao je Zilk za javni servis SWR.

Ove je godine 8. svibnja iznimno neradni praznik, ali samo u saveznoj pokrajini-gradu Berlinu. Sve su glasniji zahtjevi, pogotovo s lijevog političkog spektra, da se ovaj dan proglasi službenim praznikom i u ostatku zemlje i to ne samo na okrugle godišnjice.

Izvor: Agencije


Povezane

Povodom dana oslobođenja Zagreba od fašizma, u glavnom hrvatskom gradu tradicionalno će se uz obalu Save zapaliti kresovi.  Organizatori upozoravaju da se tradicija Narodnooslobodilačke borbe zatire, dok se istovremeno tolerišu obilježja ustaškog režima.  Pozdravom ‘Za dom spremni’ na koncertu pjevač Marko Perković Thompson nije širio političke poruke, utvrdio je ove sedmice u svojoj presudi sud u […]

Više iz rubrike TEME
POPULARNO