Čavalić: Turizam, ugostiteljstvo i promet očekuje apsolutni kolaps

Admir Čavalić je doktorant na Ekonomskom fakultetu Univerziteta u Tuzli. Osnivač je i predsjednik udruženja Multi koje se bavi promocijom ekonomskog liberalizma. Predavač je na domaćim obrazovnim institucijama te često drži predavanja u inostranstvu o temi ekonomskih sloboda, decentralizacije, specifičnosti ekonomskih prilika u BiH, itd.

Pokretač je brojnih projekata i inicijativa, (ko)autor dvije knjige te na desetine naučnih i stručnih radova koji su objavljeni u domaćim i inostranim naučnim publikacijama.

Jedan je od koautora izvještaja “Covid-19, ekonomske posljedice za bih, mjere i rješenja», u izdanju Friedrich Naumann fondacije.

U razgovoru za Al Jazeeru objašnjava koje će ekonomske posljedice pandemija ostaviti na privredu Bosne i Hercegovine potcrtavajući kako će glavni udar krize pretrpjeti radnici svih profila. Objašnjavajući kakvu socijalnu magnitudu može proizvesti ekonomska kriza Čavalić  kaže da je „u izvještaju kojeg sam nedavno radio zajedno sa kolegama Hadžićem i Bećirovićem, navodi se procjena da ćemo imati od 30.000 do 100.000 nezaposlenih osoba za ovu godinu, opet zavisno od scenarija. Vjerovatnije je pak da to bude oko 30.000, bez da se računa nezaposlenost po osnovu otkaza u inostranstvu, izostanka sezonskih radova tipa turizma, građevina“.

• Koliko je pandemija Covid -19 ekonomski pogodila zemlju? Posjedujemo li iakve egzaktne podatke o broju ljudi koji su ostali bez posla, o numerički izračunivom padu prometa i smanjenju budžetskih prihoda?

Prave informacije ćemo imati tek krajem ove odnosno početkom naredne godine. Nakon dva kvartala  treba da dobijemo formalnu potvrdu da smo ušli u recesiju, što je sada već izvjesno. U ovom trenutku imamo samo određene dijelove slagalice, na osnovu kojih se zaključuje da je riječ o krizi bez presedana – oko 30.000 otkaza ukupno u BiH, mada se shodno otvaranju ekonomije dosta radnika vratilo na radna mjesta, pad javnih prihoda od nekih 20% do 35% (zavisno koji mjesec), 15,9% pad industrijske proizvodnje za april (u odnosu na prethodnu godinu) itd.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Naglašavam da je teško na bazi navedenog raditi neke analize jer se podaci mijenjaju iz mjeseca u mjesec – shodno vanrednim mjerama vlada – od blokada do liberalizacije. Trebamo dužu vremensku seriju za tačne prognoze. Postojeće se fiksiraju na pad ekonomije od 5% (sidro vrijednost). Interval je doduše dosta širi – od optimističnih 3% do pesimističnih 10%. Slično tome, u izvještaju kojeg sam nedavno radio zajedno sa kolegama Hadžićem i Bećirovićem, navodi se procjena da ćemo imati od 30.000 do 100.000 nezaposlenih osoba za ovu godinu, opet zavisno od scenarija. Vjerovatnije je pak da to bude oko 30.000, bez da se računa nezaposlenost po osnovu otkaza u inostranstvu, izostanka sezonskih radova tipa turizma, građevina.

• Tri mjeseca zemlja gotovo da je u potpunoj blokadi. Kako će se ova kriza odraziti na sektore poput ugostiteljstva, turizma i prometa?

Očekuje se apsolutni kolaps ovih sektora, naročito turizma. Ovo je jedna od specifičnosti Covid-19 krize. Obično su ove djelatnosti anticiklične i bolje prolaze u recesiji. Sada to nije slučaj i zbog toga, kako u BiH, tako i globalno trebamo radikalne mjere: unaprjeđenje zaštite turista, potrošača, radnika i ostalih u privredi; uspostava tzv. putnih balona; transformacija putničkog prevoza; nove poslovne modele; restrukturiranje turističkih ponuda, prilagođavanje ekonomije dijeljenja itd.

Kada je riječ o BiH, skroman oporavak možemo očekivati tek naredne godine. Nekoliko je razloga navedenog: domaći turizam nije dovoljno razvijen, niti diversificiran u smislu turista (npr. orijentacija na arapske turiste koji će ovu sezonu preskočiti), pa se zbog toga ne može preko noći dinamizirati; izuzetna zavisnost od dolaska dijaspore tokom ljeta, naročito za manje sredine; očekivanje drugog vala virusa što stvara paniku; nerazvijen putnički saobraćaj itd.

Dobra stvar, ako se tako može označiti, je to što je BiH za razliku od susjedne Hrvatske manje izložena turističkom riziku (u komparaciji veoma zanemarivo učešće u BDP-u). Srbija bi trebala proći po ovom pitanju zbog toga što se njen turizam oslanja na domaće turiste. Ovo opet ne treba da bude model koji treba slijediti u normalnim okolnostima (a osoba, kompanija, većinu života, provodi u normalnim, a ne nenormalnim, kriznim situacijama, izuzev možda u nekim mjestima svijeta gdje imamo decenijske konflikte i ratna dešavanja).

• Po vašem mišljenju da li su mjere ili obećane ekonomske mjere koje najavljuju vlade oba entiteta dovoljne da makar ublaže ekonomske posljedice krize?

Nisu dovoljne, niti u postojećem fiskalnom kapacitetu mogu biti dovoljne. Moramo biti svjesni da države, pa čak i najveće, nemaju mogućnosti da spase sve i urade potpunu kompenzaciju za nastalu štetu. Kriza se prije svega treba iskoristiti za dobre (i bolne) reforme, kako bi se imao brži oporavak.

Svejedno, dobro je da su se određeni koraci poduzeli, pa makar sa kašnjenjem, naročito u FBiH. Procjena je da će za određenu stabilizaciju biti potrebno minimalno 2 milijarde KM, što je svakako izazov uzimajući u obzir opšti pad javnih prihoda. Dodatno, BiH opravdano ne može koristiti instrumente monetarne politike, dok su slabi potencijali za drastično zaduživanje. Zbog toga se pritisak krize prebacuje na javni i finansijski sektor (rebalansi, moratoriji na otplatu kredita i slično).

• Neki ekonomisti smatraju da bi glavna mjera oporavka od ekonomske krize trebala biti poticanje potrošnje. Koliko je moguće provoditi takvu ekonomsku politiku u zemlji siromašnoj kakva je BiH?

Riječ je o standardnom kejnzijanskom narativu, koji ipak nije primjenjiv pri postojećoj krizi. Promijenili su se obrasci i struktura potrošnje, što komplikuje čitav agregat i posljedično modele. Da pojednostavim – kako potaknuti potrošnju u uslovima blokada, karantina, panike, neizvjesnosti, straha od drugog, trećeg i n-tog vala? Pritom ne postoje proračuni u vezi multiplikativnog efekta planirane javne potrošnje, odnosno šta ona konkretno znači za bosanskohercegovačku ekonomiju. Ono što treba ohrabriti je privatna potrošnja i donekle javne investicije koje imaju smisla u vrijeme recesije. U ovu svrhu preporučuje se dalje otvaranje ekonomije i širenje optimizma, kao i povećanje industrijske zaštite.

• Koje su vaše glavne zamjerke „korona zakonu“ koji je usvojila Vlada Federacije BiH, odnosno da li se trebalo ići sa većim i sveobuhvatnijim mjerama ekonomske pomoći i to ne samo kompanijama? Glavna primjedba je da je vlada Federacije ovim zakonom „branila“ fondove i finansijske institucije, a da građani u konačnici neće osjetiti pomoć.

Da, upravo navedeno, domaći perpetuum mobile – sistem sam sebe «hrani» i održava stabilnost velikih socijalnih sistema. To se moglo uraditi dosta elegantnije, bez uključivanja privrede čak. Ako pak želimo održati (privatnu) potrošnju onda je bilo potrebno uraditi djelimično finansiranje plata, što je spalo na pojedine kantone. Za razliku od opštih federalnih kriterija, koji su istina dobro postavljeni, kantonalni su selektivniji, i uglavnom se odnose na one djelatnosti čiji je rad direktno zabranjen od strane kriznih štabova. Dati obuhvat je veoma skroman. Garancijski fond je precjenjena mjera koja može postojati i u normalnim okolnostima, i često je predmet malverzacija (razvojne banke su širom svijeta problematične, naročito u BiH). Također član koji se odnosi na privremeni prekid pravnih postupaka je krajnje sporan, što su sami pravnici par puta otvoreno kritikovali.

• Koliko dugo će zemlji trebati da prevaziđe ekonomske posljedice krize i nađe se na ekonomskom nivou na kojem je bila prije izbijanja epidemije?

Vjerujem da je potrebno 2-3 godine. U proteklih 10 godina imamo puzajući rast, što se sada restartuje i recesija nam krade godine napretka. Poučeni iskustvom iz 2008/2009, BiH se tradicionalno sporije oporavlja. Svakako, oporavak značajno zavisi od dešavanja na globalnom, naročito EU tržištu. Mi smo mala, otvorena ekonomija, sa nekih 80% i više vanjskotrgovinskih aktivnosti sa zemljama članicama EU. Shodno tome ekonomske prilike u EU direktno određuju sudbinu našeg oporavka. Ako bi se Njemačka brže oporavila, to neminovno, bez jedne jedine reforme i mjere, znači povećanje šansi za brži oporavak BiH.

• Dosta se u javnosti govori o zaduženju koje je država napravila u MMF-u a sada nije u stanju da raposdjeli novac. Da li bi se BiH trebala „agresivnije“ zaduživati kod međunarodnih finansijskih institucija i onda taj novac plasirati na bh. tržište?

Uopšteno, ima potrebe za zaduživanjem u postojećim uslovima, ali ciljano, namjenski. Pritom postoje razlike u stepenu potrebe – npr. FBiH i RS. Nedavni izvještaji pokazuju da FBiH dosta bolje stoji po ovom pitanju, moguće zbog decentralizovanog uređenja koje koči prezaduženost. Ovo je nedavno pohvalio i izvještaj jednog slovenskog instituta.

Pitanje raspodjele novca je primarno političko, mada značajno i ekonomsko pitanje jer se njime određuje ekonomska sudbina pojedinih kantona. Interesantno je posmatrati političko ponašanje RS po pitanju neiskorištenosti MMF kredita.

Agresivnije zaduživanje, pa čak i «grčki scenarij» zbog specifičnog uređenja zemlje nisu mogući. Kao i bilo kakva druga politička odluka, tako i zaduživanje zahtjeva splet različitih okolnosti, dogovora, kompromisa, političkih kriza itd. Ovo je donekle i dobra stvar, posmatrano iz pozicije fiskalnog konzervatizma.

• Većinu novca neophodnog za pomoć najugroženijim dijelovima ekonomije vlade namjeravaju osigurati rebalansima budžeta, što se čini logičnim i racionalnim. Ali, čini mi se da niko nije postavio pitanje šta će se desiti s onima koji su prvobitno trebali biti korisnici sredstava i dalje da li su ta “preraspodjeljena“ sredstva dovoljna da spriječe dalju eroziju najpogođenijih privrednih sektora?

Rebalansi su nužnost i očekujem da vlade do kraja godine urade par rebalansa, shodno kapacitetima i stanju pojedinih budžeta. U ovom trenutku, koliko sam upratio, rebalansom se vlade uglavnom “rješavaju” stavki koje su bile predmetom političkih manipulacija (npr. državno zapošljavanje, subvencioniranje stambenog pitanja mladih, kultura, sport). Na tom fonu ide priča o odgađanju lokalnih izbora. Politički subjekti zbog krize gube poluge moći. Naravno, pri bilo kakvom rebalansu postoje gubitnici tj. oni koji će biti nezadovoljni.

Zbog toga je potrebna šira solidarnost u javnom sektoru, u smislu progresivnog smanjivanja (viših) plata. Razumijevajući targetiranje viših plata, čime se ne ugrožava potrošnja, jasno je da je riječ o simboličnoj mjeri koja treba da prenese poruke solidarnosti. Tu su na potezu predstavnici sindikata. Na kraju, najbolji način da se pomogne potencijalno ugroženima shodno rebalansu – humanitarnim, sportskim, kulturnim i drugim organizacijama, jeste da se omoguće porezne olakšice i uklone regulacije za privredu, u svrhu lakšeg i jeftinijeg finansiranja navedenih.

• Mnogo se priča i o tome da će za ekonomski oporavak najvažnije biti ukidanje mjera i otvaranje granica, jer se dosta računa na dolazak bosanskih gastarbajtera i priliv njihovih deviznih sredstava. Malo ko razmišlja o tome da su na udaru za otpuštanja u velikom broju zapadnih zemalja – Austrija, Italija, Njemačka, Švicarska upravo strani radnici i da će veliki broj onih koji budu dolazili biti nezaposlene osobe. Koliko će taj segment uticati na produbljivanje ekonomske depresije u BiH, dakle činjenica da radnička emigracija zemlje ostaje bez sredstava i poslova?

Nekoliko je problema po tom pitanju. Dolazak dijaspore, zajedno sa registrovanim i neregistrovanim doznakama iz inostranstva, čini gotovo 10% naše ekonomije. To znači da se očekuje pravi šok po ovom osnovu, što upravo naglašava većina izvještaja međunarodnih institucija (npr. Svjetske banke i slično). Uslijed globalne recesije, naša dijaspora neminovno ekonomski slabi tj. dijeli sudbinu ostalih.

Shodno tome, za očekivati je da se i priliv doznaka vrati na ranije nivoe tek nakon par godina. Ono što posebno zabrinjava jeste mogućnost vraćanja (niskokvalifikovane) radne snage u BiH, odnosno manje prilika za budući odlazak. Već sada imamo rasprave u vezi toga u Njemačkoj, i to pod pritiskom ekstremne desnice i populista. Zajedno sa izostankom sezonskog rada u susjednim zemljama, to predstavlja pravu «socijalnu bombu» – nosi potencijal socijalnih nemira, povećanja političkih i drugih rizika po ekonomiju i društvo.

Izvor: Al Jazeera