Rudić: Pandemija je ubrzala kraj trenerske karijere

Hrvatski stručnjak osvojio je 67 igračkih i trenerskih medalja (EPA)

Po povratku iz Italijanskog Recca, najtrofejniji čovjek u istoriji vaterpola Ratko Rudić naišao je na oštećenja u zagrebačkom stanu izazvana zemljotresom. Rudić, koji je okončao angažaman u Pro Reccu, završivši tako briljantnu trenersku karijeru, boravio je skoro dva mjeseca za vrijeme pandemije korona virusa u gradiću Recco, udaljenom 20-ak kilometara od Genove, da bi potom stigao u Zagreb, u kojem, kako kaže, pravi plan obnove stana.

Epidemija nije glavni razlog prekida karijere jednog od najboljih svjetskih trenera u ekipnim sportovima. Rudić je želio da sa Pro Reccom ove sezone osvoji trofej Lige šampiona, koji mu nedostaje kao treneru, no situacija sa korona virusom dovela je do prekida takmičenja u vaterpolu i ubrzala oproštaj. Rođen je 7. juna 1948. u Beogradu. U klupskoj karijeri nastupao je za Zadar, splitski Jadran i Partizan, sa kojim je bio dvostruki prvak Evrope 1974. i 1975. Sa bivšom selekcijom zajedničke države osvojio je kao vaterpolista srebro na Olimpijskim igrama 1980. u Moskvi.

U igračkoj i trenerskoj karijeri pripalo mu je 67 medalja. Jedini je selektor koji je bio olimpijski i svjetski šampion sa tri države – Jugoslavijom (najbolji na OI-ama 1984. i 1988, te SP-u 1986), Italijom (OI 1992. i SP 1994) i Hrvatskom (prvak na SP-u 2007. i Olimpijadi 2012).

Rudić je sa 36 medalja na velikim takmičenjima drugi najuspješniji selektor u povijesti svih sportova nakon brazilskog odbojkaškog stručnjaka Bernarda Roche de Rezendea, koji ima 45 odličja. Trenerski mag Rudić vodio je pet reprezentacija. Osim tri spomenute, bio je na klupi SAD-a i Brazila, gdje se takođe radovao medaljama. Kao selektor Hrvatske nanizao je deset odličja. Ovo je treći put da je Rudić odlučio se povuči (prethodno 2012. i 2017), ali se predomislio u međuvremenu.  

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

  • Da li je pandemija korona virusa uticala na kraj trenerske karijere?

– Ne, pandemija nije uticala. Ranije sam to odlučio. Komunicirao sam sa vodstvom Pro Recca i istakao namjeru da vodim ekipu do završnog turnira Lige prvaka i poslije se oprostim, te da stojim na raspolaganju u vezi sa obavljanjem drugih funkcija. Ova situacija je ubrzala odluku jer su prekinuta sva natjecanja.

  • Koji su razlozi prevagnuli da definitivno okončate trenerski posao?

– Imao sam ugovor na dvije godine koje su bile realan okvir za završetak sportske karijere. Želio sam osvojiti trofej Lige prvaka i onda se oprostiti. Desila se pandemija i završio sam je ranije. Mislim da je karijera dugo trajala i bez obzira na karizmu, postala je malo i otežavajuća okolnost. Bilo je dosta i mogu biti prisutan u vaterpolu na drugi način.

  • Najveći dio pandemije proveli ste u Italiji, gdje je bilo žarište korone. Kako se odvijao život tih dana u Reccu?

– To je manje mjesto gdje su ljudi vrlo disciplinirani u pridržavanju svih uputstava. Međutim, velika drama odvijala se pogotovo u sjevernom dijelu Italije. Kasnije je pandemija zahvatila Liguriju (regija u kojoj je Recco). Sport je bio u drugom planu, sagledavajući tragediju koja se dešavala u Lombardiji, Veneziji, itd. Jedino smo izrazili solidarnost, pomažući bolnice.U momentu kada je prekinuta sportska aktivnost uputili smo igrače da rade kod kuće koliko im to uslovi dozvoljavaju. Zaista je bila teška situacija i Italija je tada bila najviše ugrožena zemlja na svijetu.

  • Kako podnosite pandemiju?

– Bilo je teško, imao sam čak kartu za Zagreb. Međutim, postojala je moralna odgovornost da budem tamo zbog ugovora sa klubom. Pošto kasnije nije bilo moguće nastaviti natjecanje, prekinuo sam trenerski posao. Čim sam uhvatio prvi avion, vratio sam se u Zagreb.  

  • Je li vam teško zbog ograničenja u vremenu korone?

– Discipliniran sam, kao i većina sportaša. Dnevni ritam mi je sa puno aktivnosti, pa dan prođe vrlo brzo. Naravno da mi nedostaje neposredan kontakt sa ljudima. Telefoni su radili puno, kontakti su bili maksimalni na videokonferencijama. Komunikacija je podignuta na veći nivo i digitalni napredak će biti pod navodnicima najveća korist od pandemije.

  • Šta trenutno radite?

– Načinjena je velika šteta u zagrebačkom stanu od potresa i planiram popravak. Znao sam za to jer su mi nećaci javili. Pomogli su mi da da se stan koliko toliko osposobi da se može živjeti u njemu. Sada ga treba popraviti za normalan život. U centru Zagreba slične probleme imaju i drugi ljudi.

  • Kakva je situacija sa pandemijom u Zagrebu?

– Hrvatska nije toliko pogođena kao Italija. Ljudi se više kreću i komuniciraju, mada postoje određene restrikcije. U izolaciji sam do 19. maja, kada sam išao na testiranje. Došao sam avionskim letom iz Frankfurta, kada je pronađen neko pozitivan na korona virus.

  • Vratimo se impresivnoj trenerskoj karijeri. Koji trofeji su najdraži?

– Sigurno je da su mi zlatne olimpijske medalje najdraže. Svaka ima svoju priču, iza svake stoji veliki rad. To je nešto najvrijednije u trenerskoj karijeri. Isto tako su mi drage medalje sa početka karijere, kada sam vodeći juniorsku reprezentaciju osvojio srebrne medalje na evropskom i svjetskom prvenstvu. Ove medalje su mi pomogle u trenerskom napredovanju. One su među najdražim, ali iza svega su ljudi koji su radili zajedno sa mnom – igrači, suradnici, predsjednici, članovi saveza i klubova. Uvijek je rezultat proizvod sinergije svih – upravljačkog, stručnog dijela i igrača. Kada se sve to složi, dođe do uspjeha. Imao sam sreću da sve funkcionira na najbolji način pošto je to put koji daje rezultat.

  • Od 1984. do 1988. vodili ste Jugoslaviju. Šta je obilježilo period dominacije ovog tima na svjetskoj sceni?

– Uveo sam 1984. dosta mladih igrača i formirao kvalitetnu selekciju. Poslije osrednjih rezultata u prijateljskim utakmicama koji ne pokazuju pravu snagu reprezentacije, došli smo na Olimpijske igre u Los Angelesu. Kada su one počele, igrači i cijela ekipa su dokazali vrijednost. Kvalitetom smo došli do zlata.
U Jugoslaviji smo odlučili da vaterpoliste koji sa 28 godina odu u inostranstvo, ne pozivam više u reprezentaciju, što bi danas izgledalo paradoksalno. Posljedica je bila da smo izgubili izvanredne igrače poput Bebića, koji je tada bio najbolji igrač na svijetu, Roje, Sukna… Imali smo ipak veliki broj mladih koji su zauzeli njihova mjesta i nastavili postizati uspjehe. Danas, to ne bi bilo moguće realizirati pošto nema kvalitetnih igrača u velikom broju. Sada više nije ni bitno da li neko igra kući ili vani, važno je koliko pojedinac doprinosi ekipi. Dominirali smo u ovom olimpijskom ciklusu. Žao mi je što nismo osvojili zlato na Evropskom prvenstvu, jer smo imali dobru ekipu.  

  • Kako ste Hrvatsku, čiji ste selektor bili od 2005. do 2012, doveli do svih zlatnih medalja na velikim takmičenjima?

– Imao sam ugovor do 2008. sa selekcijom Amerike, no preuzeo sam Hrvatsku, kada su moji bivši igrači Perica Bukić, Milivoj Bebić, Goran Sukno i Zoran Roje došli na čelo HVS-a. Rado sam se odazvao pozivu, mada sam imao problema u Americi, pa smo zamolili predsjednika tamošenjeg saveza da mi raskine ugovor. Početak sa Hrvatskom je bio dosta težak. Raspoloženje u reprezentaciji nije bilo baš idealno, kao niti motivacija igrača koja nije bila na zadovoljavajućem nivou. Nije postojao kult reprezentacije, pa smo krenuli od psihološkog faktora i tek poslije akcenat stavili na fizičku spremu i stručni rad. Kada sam 2007. sastavio reprezentaciju od najboljih igrača, ostvaren je presudan uspjeh osvajanjem titule svjetskog prvaka u Melbourneu. Od selekcije koja je uvijek bila blizu medalje, stvorili smo pobjedničku reprezentaciju. Od tada Hrvatska ide na najviši plasman. To je bio ključni rezultat za sve kasnije ostvarene uspjehe.

  • Jeste li imali trenerskog uzora?

– U igračkoj karijeri imao sam dosta trenera. U Jadranu su bili Toni Petrić, Siniša Vukičević i Damir Ćorić, dok je u reprezentaciji bio Aleksandar Sajfert, koji ju je vodio na Olimpijadi 1968. u Meksiku. Sa mnom je najduže u Partizanu bio Vlaho Bato Orlić. Na planu analitičkog pristupa, sagledavanja situacija i programa, on je ostavio najveći trag na mene kao trenera i puno mi pomogao. Kada sam počeo voditi reprezentacije, izgradio sam svoj sopstveni put koji se razlikovao od njegovog. Poslije sam uticao na druge trenere i uveo novitete poput stvaranja stručnog tima, angažiranja raznih institucija, korištenja statistike i videoanaliza. Orlić je izgradio pristup da se moraš svaki dan usavršavati. Radio sam puno eksperimenata i istraživanja. Možda sam zato bio korak ispred ostalih u pripremi ekipe.

  • Da li je titula Mađarske na EP-u u Budimpešti očekivana?

– Mislio sam da će Hrvatska osvojiti zlato. Nažalost, najbolji igrač Sandro Sukno morao je prekinuti karijeru iz zdravstvenih razloga, no bez obzira na to Hrvatska je imala izuzetno jaku reprezentaciju. Izgubili smo polufinale više na psihološkom planu. Poslije su Mađari zasluženo osvojili zlato. To je Mađarskoj, koja puno ulaže u vaterpolo, sport i sportske objekte, zaslužena nagrada.

  • Zašto Hrvatska nije postigla više od četvrtog mjesta na EP-u?

– Prve dvije reprezentacije stjecale su pravo da učestvuju na Olimpijskim igrama. Kada je Hrvatska izgubila polufinale protiv Španije i nije se kvalificirala na Igre, odigrala je utakmicu za treće mjesto sa smanjenom motivacijom. Pad motiva je razumljiv, pa je zato izgubljena i brončana medalja. Ovo može koristiti Hrvatskoj u pripremi za Olimpijadu, jer nekada loš rezultat daje mogućnost da više radiš na poboljšanju igre. Na Olimpijskim igrama trebaju doći do izražaja sve vrijednosti uloženog truda, što je najvažnije.

  • Kako komentarišete bronzu Crne Gore i petu poziciju Srbije?

– Crna Gora je je podmlađena reprezentacija sa ambicioznim selektorom Vladimirom Gojkovićem i kvalitetnim vaterpolistima poput Aleksandra Ivovića iz Pro Recca. Za mene brončana medalja Crne Gore nije iznenađenje. Što se tiče Srbije, njeno mjesto ne odgovara svjetskom rejtingu, jer ima kvalitetne igrače koji zaslužuju bolji plasman.

Izvor: Al Jazeera