Zahirović: Nakon korone u tijelu sam koje još nije moje

Zahirović: 'Moji prvi testovi su bili negativni – imao sam ih ukupno pet – ali ubrzo nakog toga nisam mogao ustati iz postelje' (Vladko Omasta)
Zahirović: 'Moji prvi testovi su bili negativni – imao sam ih ukupno pet – ali ubrzo nakog toga nisam mogao ustati iz postelje' (Vladko Omasta)

Glumac, dramaturg, teatrolog i prevodilac Hasan Zahirović (1975, Brčko), dok se u Češkoj oporavlja od posljedica bolesti COVID-19, govori o načinu kako se zarazio, liječio i oporavlja, kako je češki zdravstveni sistem odgovorio na pojavu pandemije, češkom piscu Karelu Čapeku (1890–1938) i kako je drama Bijela bolest, koju je taj čuveni pisac objavio pred Drugi svjetski rat, koristeći se metaforom za razaranja fašizma, ispisao djelo koje 80 godina poslije čitamo iz konteksta dosad nepoznatog virusa, ali i svevremene ljudske pohlepe i gluposti.

Zahirović je autor gotovo svih svjetskih predgovora za novija izdanja Čapekovih knjiga. Univerzitetske diplome pedagoga i glumca stekao je u Bosni i Hercegovini, gdje je i počeo karijeru. Magistrirao je teatrologiju na Filozofskom fakultetu Masarykovog univerziteta u Brnu, a doktorirao na Akademiji dramskih umjetnosti (DAMU) u Pragu. Prevodi većinom češka i slovačka književna djela na bosanski, a na češki dramske pisce s prostora bivše Jugoslavije. Šef je Katedre za kulturnu dramaturgiju na Šleskom univerzitetu i angažiran je u praškom pozorištu D21.

  • Upravo se oporavljate od posljedica bolesti COVID-19. Znate li kako ste se zarazili? 

– Od prijatelja koji se zarazio od “skijaša”, kako ih popularno u Češkoj zovemo. U februaru i početkom marta u Italiji je bilo preko 16.000 Čeha na skijanju. Tada se COVID-19 još nije ozbiljno shvatao, pa je gotovo polovina tih “skijaša” hodala po šopinzima – dok ih policija nije počela da kontroliše preko kreditniih kartica i mobitela. Epidemiološka stanica je uradila puno: od zaraženih su tražili kontakte ljudi s kojima se dotični sretao i bilo mi je saopćeno da sam sigurno zaražen. Moji prvi testovi su bili negativni, što je svima bilo čudno (imao sam ih ukupno pet), ali ubrzo nakog toga nisam mogao ustati iz postelje.

  • Liječili ste se kod kuće. Kako je češki zdravstveni sistem odgovorio na pojavu pandemije?

– Česi su na vrijeme izvršili mjere predostrožnosti. Urađeno je što se moglo jer se malo znalo o ovoj bolesti iako smo bili preplavljeni informacijama. Svi studenti medicine i razni dobrovoljci angažovani su i obučavani. Srećom, Česi su narod koji poštuje zakone.

Liječio sam se i u bolnici. Došli da me pregledaju, da utvrde zašto mi se danima ne snižava temperatura (satima sam imao 39,5–40 stepeni, a preko deset dana non-stop 38–38,5) i zaključili da moram u bolnicu na ispitivanje. Panika koja je trajala danima pojačala se i nakon pretraga u bolnici i mojih histeričnih scena, a onda su me pustili kući jer se prijatelj, koji je bio zaražen, brzo oporavio i mogao se brinuti o meni. Uspio je angažirati drugih pet doktora s raznih strana da se pobrinu za mene. Iz Kine sam dobio sastojke za kinesku tradicionalnu medicinu, češka firma mi je sve sastavila, pa sam ih pio u akutnom stanju i sada još pijem za rekonvalescenciju. Doktorica iz Bratislave poslala mi je homeopatske lijekove. Pio sam vitamine i nezaobilazni paracetamol. U bolnici sam odbijao antidepresive, ali melatonin za spavanje rado sam prihvatio jer zbog pretjerane glavobolje nisam mogao da oka sklopim (takve glavobolje sam imao samo na 5.000 metara na Kilimanjaru, kad su me, također, spašavali). “Ahiretske” halucinacije zbog visokih desetodnevnih temperatura su posebna priča, valjda ih nekad iskoristim u svom umjetničkom radu.

U Češkoj sam najviše cijenio to što nisam bio zaboravljen i što su svi kontrolisali moje stanje. Plakao sam kad sam čuo ispovijest kćerke kako je moljakala Hitnu u Sarajevu da joj dođu po jako bolesnu majku, koja je, nažalost, preselila. Ovdje možda i previše kontrolišu, što me i uznemiravalo u bolnici. Vjerujem u sabur, čišćenje, sudbinu, pa mi je moja soba prijatnija. Od glasova medicinskog osoblja i njihove “svemirske” opreme bio sam još bolesniji. Imao samo mnogo niske limfocite i zato su insistirali na bolnici. Da ne zaboravim, prije svega, na brojne prijatelje, koji su donosili potrebne pakete i ostavljali ih ispred mojih vrata. Posebno sam zahvalan svojoj direktorici pozorišta Hanki Mathauserovoj, našoj novoj ambasadorici Martini Mlinarević, koju nisam nikada lično sreo, a bila mi je anđelom čuvarom, i mojim Melisi i Draganu, koji su me našom domaćom hranom povratili u život jer nisam danima ništa mogao da jedem. Da, čulo ukusa mi se povratilo, miris još nije…

  • Zanimljivo je da ste se zarazili kad i srbijanska spisateljica Biljana Srbljanović, čiju dramu upravo prevodite. O kojem je tekstu riječ i za koga radite prijevod?

– Kažem nekad u martu svojim koprevoditeljicama, Terezi Šefrnovoj i Johanki Petrovoj, da nam je autorica dobila COVID-19. Nije prošlo nekoliko dana, a ja otkazujem prevodilačke seanse i počinjem da se borim sa temperaturama. Mali mi je ovaj grob prevodimo na upit Švandova pozorišta u Pragu (gdje se prije devedesetak godina izvodila prva praška premijera Nušićeve Gospođe ministarke, koju je tada režirao glumac Zvonimir Rogoz), a druga, meni zanimljivija drama jest Vrat od stakla. Ustvari, obje prevodimo za agenciju Aura-Pont, koja zastupa i drame naših sarajevskih Almira – Bašovića i Imširevića.

Vrat od stakla, po mojoj procjeni, imat će više razumijevanja zbog sudetske politike u Češkoj, gdje je nakon Drugog svjetskog rata mnogo njemačke imovine došlo u ruke Čeha preko noći. Ovo je još bolno pitanje u Češkoj. Mada su im okolnosti u vezi s ubistvom prestolonasljednika sigurno isto zanimljive – Srbljanović umije vješto da i pri teškim, bolesnim i surovim temama vodi nevjerovatno lak dijalog, pun humora, ironije, a njen dramski i meni bitniji dramaturški talent je neprikosnoven.

  • Preveli ste na bosanski dramu Karela Čapeka Bijela bolest, koja je objavljena u knjizi Sabrane drame u Brčkom, Vašem rodnom gradu, prije šest godina. Drama proročanski ispisuje vrijeme ove pandemije – virus kineski, nema vakcine, lako se prenosi, ludilo u medijskom izvještavanju, mešetarenje u nauci i snobizam ljekara. Objavljena je 1937, a Vi ste istraživali okolnosti njenog nastanka. Možete li nam nešto reći o tome?

– U Češkoj često čujete ono “Opet se Čapekovo obistinilo”. Zanimljivo da je i njegova supruga Olga Šajnpflugova napisala roman U karantinu. Pisao je između dva svjetska rata; jedan je proživio, a drugi naslućivao. Sva djela imaju zajedničku nit – borba protiv ljudske gluposti, prevazilaženje ličnog straha, prihvatanje života i smrti kao takve. Tražio je apsolutnu pravdu. Često je pisao predgovore za svoja djela, braneći ih od kritike, koja ih je često označavala kao pesimistična. Bijelu bolest, kako je sam kazao, pisao je nakon desetogodišnje pozorišne pauze, u vremenu koje iziskuje od dramskog pisca da prozbori narodu sa scene. Sva njegova djela iz te posljednje faze života su tragična. Kao novinar i pisac, borio se perom protiv Hitlera. Drama je definitivno zeitstück (komad koji je urezan u historiju i niko ga ne shvata mimo tog konteksta – op. a.) mada će sa svojom univerzalnom “dikensovskom” porukom o borbi između dobra i zla uvijek biti aktuelna i upotrebljiva. S pravom možemo reći da ju je pisao i za doba bolesti COVID-19. Samo te 1937. doživjela je sedam izdanja, snimljen je i zanimljiv film za Čapekova života (umro je 1938), ali je zbog svoje antifašističke poruke, nakon Minhenskog sporazuma, ubrzo zabranjen. U Kragujevcu i Novom Sadu zabranili su je tih godina zbog “antikomunističkog” karaktera, a režisera Ferdu Delaka prognali iz zemlje; u Jugoslaviji u socijalizmu nije imala sreće zbog negativnog karaktera Maršala. Tek se nedavno 2018. izvodila na Fakultetu dramskih umjetnosti u Skoplju u režiji talentiranog Gorana Arevskog, koji je ulogu dr. Galena, lika koji se bori sa svjetskom silom, povjerio mladoj turskoj glumici. Borba žena sa balkanskim muškarcima u makedonskoj studentskoj inscenaciji puno je pomogla da dozirano i bez ikakve patetike interpretira ovu tešku temu na sceni. Inače, njegovu dramu Majka preveo sam u dahu jer me asocirala na sve majke Srebrenice, na Brechtovu Majku Hrabrost i Gospođu Carrar, na Bašovićevu Fatimu iz Priviđenja. U češkim medijima često poredim Čapekovu Majku sa našim ratom u Bosni i Hercegovini.

  • U doktorskoj tezi bavili ste se Čapekom. Vizionarski je mnogo toga ispisao. Jedan primjer – izmislio je robota u književnosti prije nego što su roboti postojali, a njegov ga je brat imenovao. Kako događanja iz vremena u kojem je živio korespondiraju s ovim što imamo danas?

– Na studijskom istraživanju u Japanu njihov čapkolog (kako nas popularno nazivaju u Češkoj) Shunsuke rekao mi je da je Čapek kosmopolit i da čak i nas strance zbog toga godinama privlači. Znate, malo ko je uspio da bude uspješan pisac i odličan novinar. Čapek je za svoja djela bio sedam puta nominovan na Nobelovu nagradu i još se često citiraju njegovi novinski tekstovi. Pisao je feljtone, ali izmišljao i nove podforme. Česi ga poštuju i zbog savremenog jezika iako prvi štampani Čapekovi radovi dolaze iz 1904. Kažu da se prosječan češki novinar služi sa 2.500 riječi, a kod Čapeka taj broj prelazi 5.000. Drama o robotima slavi ove godine stotu godišnjicu, a Čapek je umro prije 82 godine. Ipak je to pisac iz drugog vremena, ali je svojim stilom i jezikom još moderan u Češkoj. Posebno su mi drage njegove pripovijetke o običnim ljudima. Jednom mi je napisao profesor Karahasan da bi dao cijelog Kafku za Čapekove pripovijetke. Njegove moderne bajke o rodnom kraju, o baki i djedu iz porodičnog mlina, o poštenom poštaru Kolbabi, koji je godinu dana tražio adresu neadresiranog pisma, pune su ljudskog poštenja prema svom korijenju – nema tamo prinčeva ni princeza.

  • Dosta događanja u umjetnosti u Češkoj u vrijeme Čapekovog života odrazilo se i na Bosnu i Hercegovinu. Zanimljivo je da je u ovdašnjoj štampi tog vremena Čapek različito predstavljan: u katoličkim glasilima čak s velikom zadrškom. Zašto su se bavili njime?

– Još 1926. Čapek je žestoko naljutio Katoličku crkvu, s kojom se sudio tri godine (slučaj je dobio) zbog privatne zabave u svojoj praškoj vili kad su tri glumca parodirala skeč “Tri sveta kralja”, u kojem su ustvari ismijavali tri češka političara. Naravno, novinari su uradili svoje, pa su svi vukli na svoju stranu; na jednoj je bila Crkva, a na drugoj politički protivnici tadašnjeg predsjednika, Čapekovog najboljeg prijatelja, velikog demokrate, Tomaša Masaryka. Antagonizam Katoličke crkve protiv autora očigledno nikada nije prestao za njegovog života mada Crkva s njegovim djelima nema problem. Nekoliko puta sam predavao u više čeških katoličkih crkvi, u Hronovskoj biskupiji imao sam i ciklus duhovnih čapekovskih predavanja.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Kao mnoga druge crtice iz svog života, Čapek je i ove pretočio u priču, pa je nekoliko godina poslije nastala novela Skandalna afera Josefa Holouška. Koliko je poznato, katolicizam nikada nije napustio. Tome svjedoče prekrasne zbirke ikona u njegovoj spavaćoj sobi i danas, Pieta Madonna, iz druge polovine 19. stoljeća. O njegovoj religioznosti samo možemo reći da ju je reflektirao svojim životom i radom: bio je vrlo pošten i pomagao je svima.

  • Koliko je Čapek prevođen na naše jezike i gdje su rađene inscenacije njegovih drama?

– Refleksija Čapekovog djela na našim prostorima je zanimljiva. Između dva svjetska rata autor se proslavio svugdje u svijetu, pa i kod nas, dramama; počelo je s robotima (R. U. R.), a završilo mnogobrojnim partizanskim izvedbama Majke. Za vrijeme Jugoslavije oživljavaju njegova djela za djecu; logično, nikoga glava ne boli ako prevede zanimljivu priču o psećem životu. Izvode se mnogobrojne predstave adaptacija njegovih bajki, posebno Poštarske, jer je odavno uvedena kao lektira u hrvatske škole. U Bosni i Hercegovini pronašao sam podatak da je nekada njegova zbirka bajki također bila dio lektire. Na našim prostorima više nego u njegovoj domovini izvodile su se kauserije – Kako se pravi pozorište ili Kako nastaje predstava. Najbolja njegova drama Slučaj Makropulos samo je jednom izvođena u Sloveniji. Selma Alispahić zasjala bi u ulozi Emilije Marti. Kad su noviji prevodi u pitanju, Rat sa daždevnjacima dosta je čitan. Sa kolegicom Adisom Zuberović i Žarkom Milenićem, tadašnjim predsjednikom brčanskog Književnog kluba, uspjeli smo da prvi put u historiji svjetskog teatra prevedemo i izdamo sve Čapekove drame, i one koje je napisao sa bratom Josefom.

  • Pandemija je zatvorila vrata svih teatara na svijetu. Za umjetnost koja se događa “sada i ovdje” to je veliki preokret. Kako vidite budućnost teatra?

– Teatar nema šta da se boji. On je poseban, živ i sebi svojstven. Iako otvoren i javan u svojim produkcijama, teatar je u suštini tajanstven i neprevaziđen. Česi ne mogu bez teatra. Nemaju puno streaming predstava kao kod nas jer se prava na sve vrlo striktno prate, ali su izmislili nekoliko art-parkinga, gdje kupite karte i sjedite u svom autu i gledate predstavu ili film. Preko posebnih zvučnika osiguran je i direktan zvuk u autu. Odabrali su predstavu i iz našeg pozorišta D21; srećom, tamo ne igram. Još živim u tijelu koje ne osjećam svojim. Češka je svim obrtnicima (većina umjetnika tako živi) poklonila po hiljadu eura i oslobodila nas poreza. Ovdje se u većini pozorišta šilo, a maske su se dijelile seniorima i svima koji je nisu imali. Čak je i supruga pokojnog Vaclava Havela šila sa grupom kolegica.

Umjetnicima bi ovo trebalo da posluži kao velika inspiracija i sigurno ćemo u budućnosti vidjeti plodove “kovidske mašte”. Radujmo se i željno iščekujmo veliki povratak skromnijih i pokornijih ljudi, zanimljivog teatra i boljeg društva!

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Ujedinjene nacije 23. aprila obilježavaju Svjetski dan knjige i autorskih prava. Trenutno su milioni ljudi širom svijeta prisiljeni da ostanu kod kuće. Knjižare su zatvorene, a objavljivanje novih djela odgođeno. Ali, pojedine knjižare i pisci su se prilagodili i našli nove načine da privuku ljubitelje knjiga.

Više iz rubrike TEME
POPULARNO