Svijet poslije pandemije: Južni Slaveni se moraju vratiti jedni drugima

Brojni utjecajni mislioci današnjice upozoravaju da svijet nakon pandemije novog korona virusa više neće biti isti. U svijetu su već sada vidljive globalne promjene: ekonomije širom svijeta su paralizovane i trebat će im milijarde dolara i godine napornog rada da se oporave, odnosi između velikih sila su dodatno pogoršani, uz stotine hiljada mrtvih i oboljelih, milioni ljudi širom svijeta su osiromašeni ili im prijeti siromaštvo.

Analitičar međunarodnih odnosa, član Međunarodnog instituta za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane, Anis Bajrektarević, vjeruje da se u godinama koje dolaze može očekivati i neka vrsta globalnog pregrupisavanja velikih političkih blokova. Čak i svijet ‘američke idile’, kaže on, ubrzono nestaje pred očima.

“Ako ne prespavamo ovo sadašnje povijesno raskršće, možemo postići dva cilja – ostati na svojim vijekovnim ognjištima i čak se izboriti za neutralnost”, kaže Bajrektarević za Al Jazeeru, komentarišući kako vidi sudbinu zemalja Zapadnog Balkana, koje su u dubokoj političkoj i ekonomskoj krizi više od tri decenije.

• Vijeće sigurnosti UN-a je na temu Covida-19 zasjedalo 10. aprila. Vi ste, skupa sa bivšim ambasadorom Malezije u UN-u Tan Sri Hasmy Agamom, i ranije tražili ovo sjednicu. Kako je UN odgovorio na korona krizu?

– Vijeće sigurnosti je u nekoj vrsti paralize. Ponavlja se prebacivanja krivnje, povijest toga tijela. Mi smo u svom tekstu htjeli da pojaćamo glas ovih koji ne spadaju u veliku petorku. Nekada su tu ulogu imali nesvrstani – bila je to moćna mašinerija sa preko stotinu glasova u Generalnoj skupštini i sa mane-više snagom tzv. malog veta u Vijeću sigurnosti (obično je veći broj nestalnih članica Vijeća pripadao Pokretu nesvrstanih).

Kako sada te snage nema, ostaje sve na volju velikima – koji se na ovom pitanju – kao i na mnogo drugih ranije u povijesti – ne mogu usaglasiti. Zbog toga imate dva sučeljena teksta pred Generalnom skupštinom, te djelovanje sekretara [Antonio Guterres] koje zvuči kao usamljen zov. Kina čak tvrdi da pandemija nije izazov međunarodnom miru i sigurnosti, dakle nema čak konsenzusa oko zbilje koja naš okružuje.

Napose, da  budem jasan: UN je odraz u ogledalu – slika je prilika – pa mijenjajmo priliku! Ako vam se ne sviđa današnji UN i njegovi organi – zapitajte se zašto je ostavljen da ‘tavori’ na autopilotu dok smo svi mi ‘otišli na pauzu’.

• Dakle, vjerujete da su međunarodne organizacije koje svijet plaća izdašno trebale adekvatnije odgovoriti na posljednju svjetsku krizu?

Strašno i nedopustivo je da imamo privatne kompanije kao sve važnije partnere međunarodnim organizacijama. Logika kompanije prati profit, a ne dobrobit svih segmenata društva. Kompanije ne podliježu demokratskim mehanizmima kontrole i provjera – često one velike ne plaćaju niti porez – dakle uzimaju iz društva, a ne žele participirati njegovoj dobrobiti.

Ako smo iole ozbiljni, moramo staviti pod javnu kontrolu i nadzor poslovanje najvažnijih međunarodnih tijela, a također ispitati imovinu njenih visokih dužnosnika kad dolaze i kad odlaze, uključujući članove njihovih obitelji, te način finansiranja školarine za njihovu djecu. To se posebno odnosi na specijalizirane agencije poput Svjetske zdravstvene organizacije, Organizacije za sprečavanje kemijskog naoružanja, ili Atomsku agenciju – udjel nedržavnog u budžetu ovih važnih tijela, koji odlučuju o ratu i miru, te opstanku jedne zemlje, ili cijele planate kao sada sa novim korona virusom, ne smije prelaziti pet posto.

I tu smo stvari prepustili ‘autopilotu’ pa danas grozno dolaze na naplatu.

Kao što vidite, produbljivanjem krize zaoštrava se stepen nepovjerenja spram važnih svjetskih tijela. Za globalne probleme, moramo imati glabalan odgovor, a za to nam treba globalni i hitan konsenzus, koga nema bez dobro verziranog globalnog foruma koji ulijeva minimum povjerenja. A upravo se to danas ozbiljno dovodi u pitanje.

• Govori se o tome da je pandemija pokazala kako su svi ljudi na istom brodu i da samo zajedno mogu prevazići krize. Koliko su li velike sile doista stavile u drugi plan ideološke i političke razlike tokom pandemije?

– Korona nije bolest, već njena manifestacija. Naš problem je strukturalni i mnogo dublji. Naša je planeta oboljela. Na svima nama je izbor – hoćemo li se baviti bolešću ili ozdravljenjem. Zdravlje počinje sa odnosom prema sebi i svom mentalnom i fizičkom stanju, odnosom u obitelji, spram susjeda, onoga što dajemo i što zahtijevamo od države … pa dalje. Još jednom vidimo da smo u teškim vremenima izručeni susjedu, a da nam daleki i stranci, koje romantizirano predstavljamo kao prijatelje, neće nikada pomoći.

U našem smo Akcionom planu jasno naznačili: „Planeta je stala, iako je kapital ostao neoštećen, netaknut. Došlo je do globalnog zastoja jer su radnici poslani kući. Dakle, oporavak dolazi radnom snagom. Povijesno, rad nas nikada nije izdao, dok kapital jeste. Isto tako, ljudska prava nikada nisu izdala državu i njenu društvenu koheziju, ali su države, i prečesto slavljena tržišta, isuviše puta u povijesti iznevjerili ljude. Stoga nema istinskog izlaska iz krize a da se ne ojačaju radna i ljudska prava.“

Treba napraviti globalni registar ‚poreskih oaza‘, treba razmisliti o Tobin inicijativi da se oporezuju tzv. brzi finansijski transferi, treba otpisati toksične dugove najzaduženijim (tzv. nigerijski dug, koji je multipicirana kamata, a ne više stvarni dug). Vlasnici velikih kompanija nam ne trebaju kao filantropi, nego kao savjesne i moralne platiše poreza, kao i svi drugi u društvu.

To je način do ozdravljenja, i to je najbolja društvena vakcina bez ikakve mogućnosti reinfekcije društvenog tkiva na duge staze. Kronično siromaštvo, ozagađivanje zvukom, zrakom, vodom, opasnim frekvencijama, hranom, društveno-ekonomskim odnosima koji održavaju i multipliciraju nedaće i nesreću. To je bolest ovoga planeta. 

Postkorona period je sjajna prilika da se vratimo konceptu ‘univerzalnog dohotka’. Eto prilike da ljevica pronađe ponovo sebe, ali i da, kao relevantan protuteza, pomogne desnici da ne luta i ne flertuje sa opasnim i povijesno odbačenim idejama refašizacije. Novca za univerzalni dohodak ima. Oxfam računa da je oko 15,8 posto ukupnog svjetskog bogatstva hudinijevski skriveno, ‘parkirano’ u bezporeskim oazama i dekorativnim, nenamjenskim umjetninama. Stepen i brzina društvenog raslojavanja predstavlja pravi globalni vulkan čija erupcija može zbristati sve ispred sebe.

• Može li pandemija oslabiti utjecaj nekih velikih sila kojeg su imali prije krize?

– Ono što slijedi jeste globalno pregrupisavanje. Svijet američke idile, kako su ga opisivali Fukujama i Fridmen, nestaje nam ubrzano pred očima. U tom globalnom pregrupisavanju, nama na južnosalavenskom prostoru neće pomoci NATO i EU – oni ne mogu niti sebi.

Na našem zajednički baštinjenom prostoru, mi imamo jednostavan ali težak izbor – ili ćemo se vratiti našem iskonskom povijesno-kulturnom južnoslavenskom krugu, ili ćemo biološki ili demografski sami sebe vrlo brzo derogirati. Još i prije tzv. Covid-19 krize, Washington se spremao da istupi sa prilagodbom u svojoj vanjskoj politici te prizna zone utjecaja ne samo Kini, već i, što je za nas mnogo relevantnije, Rusiji.

Jedan od vrlo izglednih scenarija sugerira da se ne samo obustave novi ulasci u NATO, već i da će neke od sadašnjih članica sa istoka i juga morati istupiti – ili će se Savez raspasti. To je jasno svima koji iole prate međunardone odnose, te istupe onih koji tu politiku formuliraju.

Ako ne prespavamo ovo sadašnje povijesno raskršće, možemo postići dva cilja – ostati na svojim vijekovnim ognjištima i čak se izboriti za neutralnost.

• Šta je rješenje za probleme na Zapadnom Balkanu?

– Imamo sjajne pojedince, imamo sjajnu vibraciju običnih ljudi. Južni Slaveni se moraju vratiti jedni drugima.

Vidite nesnalaženje, sebičnost i kukavičluk ‘velikog naprednog i bogatog’ svijeta kojem smo se do jučer divili. Naš je povijesni prostor na jednom od najfascinantnijih mjesta na svijetu – bukvalno između dviju nastarijih priznatih europskih civilizacija – grčke i rimske. Mi ovdašnji i autohtoni baštinimo sukus triju najrafiniranijih civilizacija predmodernog doba – Venecije, Austro-Ugarske i Otomana. Bili smo na ispravnoj strani povijesti u oba svjetska rata: predvodili ‘Treći put’, decenijama aktivno doprinosili smanjenju napetosti između dva ostrašćena i neodgovorna bloka i njihovih satelita.

Nismo mi nakakvo ‘bure baruta’ – mi smo golemo more najsjajnijeg naslijeđa. Vratimo vjeru u sebe i svog susjeda. Ne bavimo se bolešću, nego ozdravljenjem i zdravljem … Zato mi ovdje na južnoslavenskom prostoru za proteklih 30 godina nismo stvorili države sljednice, nego zavedena rukovodstva i rijeku onih koji čekaju kartu u jednom pravcu. Od Triglava do Gevgelije u dubokom međusobnom podozrenju, u stalnom hranjenju razlika – nitko ne želi graditi budućnost ‘ovdje’ nego tamo negdje daleko. S time treba prestati.

• Evropska unija nije adekvatno reagirala na korona krizu, barem ne na samom početku. Ali, dok neki lideri na Zapadnom Balkanu mistificiraju maske, zaštitna odjela i testove koje šalje Kina, Rusija ili neke druge zemlje, EU i dalje izdvaja stotine miliona eura za njihove ekonomije?

– Iznimno je teško i nezahvalno upoređivati strukturu i obim pomoći. Neki smatraju, poput mog prijatelja, profesora Pallicciarija, da je ruska pomoć za ono prošlo, a kineska za ono buduće. No, jedno je jasno – solidarnost te uzajamna pomoć unutar same EU je upadljivo kasnila. Čak se i čelnica nove Komisije nedvosmisleno i javno, u ime svih EU-27, izvinila jednoj svojoj članici [Italiji]. Bilo je ostrih tonova među mnistrima finansija Eurozone oko korona-obveznica.

Mi često idealiziramo EU kao monolitan, darežljiv, dobronamjeran i dalekomisleći blok. Nažalost, uloga EU-a na prostoru Južnih Slavena nema prolaznu ocjenu za proteklih 30 godina. Neka buduća povijest neće ih niti malo štedjeti. Volio bih da sam za sve protekle decenije barem jednom vidio strukturalne poteze koji nas približavaju jedne drugima i dugoročno stabiliziraju. Prava je šteta, da se i Kina pridružuje tome. Kina je morala da zna i izbjegne zamku da upadne u projekat koji iznimno opterećuje odnose dviju država, sljednica bivše južnoslavenske zajednice [Hrvarske i BiH]. Tim prije što je Kina, i to posvuda na svom kontinentu, iznimno osjetljiva na vlastiti izlaz i domet na moru. Zadatak velike sile (koja želi da izbjegne autogol tzv. imperijalne zamke) je da malog zaštiti – prije svega od samoga sebe.  

Izvor: Al Jazeera