Karahasan: Književnost oblikuje vrijeme i računa se dugim intervalima

Ja se trudim da se potpuno povučem iz teksta mojih romana i da pustim druge da dođu do riječi, kaže Dževad Karahasan (Ustupljeno Al Jazeeri)

U arhivima i bibliotekama smeštene su povesti o ranim civilizacijama, običajima, svakodnevici i svemu što su brižljivi hroničari smatrali potrebnim da se otrgne od zaborava.

Iako su prohujali vekovi zapisane reči nekome mogu biti inspiracija i nadahunuće, a nekome opomena. Tako će pisac kao arheolog, neimar, konstruktor i alhemičar reči svojim delom u večnom razgovoru sa čitaocem. Dovoljno je samo otvoriti korice. 

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Kroz svoje romane Šahrijarov prsten, Sara i Serafina, Noćno vijeće, Sjeme smrti, Istočni diwan ili pak eseje O jeziku i strahu i Dnevnik selidbe znameniti pisac Dževad Karahasan razgovara sa čitaocima širom sveta. Njegovo filigransko pripovedanje, bogata fabula, složena struktura teksta, ali i pojedinosti o islamskim misticima i dalekom istoku koje donosi u svojim delima privlače pažnju književne javnosti.

Dobitnik je brojnih međunarodnih nagrada i priznanja među kojima su i Počasna nagrada Hajnrih Hajne, Geteova medalja, Nagrada Bruno Krajski, Herderova nagrada.

„'U njegovom delu sve vrvi i pulsira od sudbinskih problema pred kojima se nalaze njegovi junaci, od emocija i doživljaja, od fabule koja se neprekidno razlistava i obogaćuje, a ipak delo nosi klasičnu mirnoću i zaokruženost i jasno etičko usmerenje“, zapisala je književna kritičarka i teoretičarka Jasmina Ahmetagić povodom reizdanja Karahasanovog romana Istočni diwan u Srbiji.

  • Koje su knjige obeležile vašu mladost i uticale na književno-estetsko formiranje?

– Mnogo je tih knjiga, dugo bi trajalo da ih nabrajam. Možda se radi o tome da ja na svijet i na život reagiram tekstom, svijet i doživljavam kao tekst (gradove i ljude čitam, kao sto čitam događaje, situacije), možda se radi o nečemu drugome, u svakom slučaju vjerujem da su me knjige formirale kao čovjeka bar onoliko koliko su to učinili ljudi oko mene i moji vlastiti doživljaji. A čitao sam svašta i pritom doživljavao uzbuđenja kojih me je život uglavnom poštedio.

U drugom razredu sam otkrio čitave svjetove i doživio uzbuđenja koja i danas pamtim čitajuci Winnetoua Karla Maya. U isto vrijeme mi je Zane Grey priredio doživljaje za koje sam i danas zahvalan. U isto vrijeme mi se otkrio i Čehov, pisac koji mi je i danas neizmjerno važan sugovornik. Zanimljivo je da Čehova ni onda, kao ni sada, nisam doživljavao onako jednoznačno i „čisto“ kao ovu dvojicu, uvijek se uz oduševljenje za Čehova vezivala skepsa, uz radost nekakva nelagoda, uz smijeh duboka tuga…

Kratko nakon ovih autora, došli su Andrić, Goethe, nešto kasnije Dostojevski i Flaubert. A onda, u ranoj mladosti, recimo prvi razred gimnazije, Georg Buechner, Giovanni Papini i drugi dragi „autsajderi“ s kojima se do danas družim.   

  • Sećate li se momenta kada ste odlučili da postanete pisac?

– Nikad to nisam odlučio. Dobro pamtim trenutak u kojem sam shvatio da sam pisac – to je bilo u četvrtom razredu, kad je učiteljica Zora hvalila moj „sastav“, tako smo zvali pismene zadaće na zadanu temu, a ja uživao u pohvalama i istovremeno bio nezadovoljan što je neke stvari krivo shvatila ili ih nije primijetila. Tada sam shvatio da će između mene i drugih ljudi,  između mene i svijeta uopće, uvijek stajati tekst. Ne vjerujem, naravno, da sam tada to ovako formulirao, ali sam siguran da sam tada ovo shvatio. A ipak nikad nisam potpuno pristao na to da budem pisac, kao sto inače teško pristajem na ono što mi je suđeno. Ja čitav život imam neku građansku profesiju, još uvijek nisam spreman otkazati nastavu kako bih radio na romanu, još uvijek pokušavam u sebi pronaći neki „višak“.   

  • Kakvo je bilo odrastanje uz šofere i koji ste zanat želeli da završite pre nego što ste upisali studije književnosti?

– Ne znam otkud znate za moje šofere, ali sam vam zahvalan što pitate za njih. Bilo je sjajno, to su bili ljudi koji su imali smjelosti i snage da u ono vrijeme u Duvnu budu osobenjaci i to ne pokušavaju sakriti. Vinko Steko koji je često govorio u stihovima – Evo Vinka s robije, ko će da se pobije – to je bio njegov pozdrav poznanicima u gostionici, kad se vratio iz zatvora, gdje je bio zbog tučnjave, mrzovoljni Valjo koji nikad nije pokušao sakriti ili kontrolirati svoju mrzovolju… Mnogo sam ih volio, a oni su mene ljubazno trpili, jedino su mi otvoreno zamjerali neprirodnu ljubav prema knjigama. Ma dobar si ti, samo da nije tih knjiga…  Valjda sam zbog njih htio izučiti za automehaničara, ili nešto drugo u vezi s autima. U svakom slučaju, jako mi je trebalo da naučim raditi rukom, misliti rukom kako danas volim reći.

  • U svojim delima čitaoca vodite na putovanja u daleke epohe. Pisali ste o životu i sudbinama islamskih mistika, kao i o Omaru Hajjamu, matematičaru, filozofu, astronomu i pesniku koji je živeo na prelazu između 11. i 12. veka. Šta vas je inspirisalo da odaberete ove ličnosti i koliko je teško postići autentičnost kada pišete o nečemu što je izmešteno van trenutka u kojem živite?

– Vjerujem da se ne radi o odlukama, nego o tome da u nekoj sudbini ili karakteru prepoznate model ili formu u kojima se sabiru pitanja vašeg vremena ili vašeg života. Prepoznate sebe, svoje nevolje i svoja pitanja u njemu, o tome se radi. U jednom trenutku vam sine da je Hajjam znao sve što se u njegovo vrijeme moglo znati, a ipak je cijelog života imao samo pitanja, nikad ni jedan odgovor. I to vas upozori na to da ste okruženi ljudima koji imaju same odgovore, ni jedno jedino pitanje – sretnete na ulici poznanika i on vas zaspe odgovorima na pitanja koja niko nije postavio. Shvatite da je tako bilo i njemu, jer je njegova epoha bila fundamentalistička, kao i naša. I tako krene.

Ako ćete o njemu pisati, morate naravno saznati kako su ljudi stanovali u njegovo vrijeme, kako su i šta jeli, kako su čeznuli za ženama i kako su im se udvarali, morate dakle prepoznati forme života, jer za književnost su presudno važne forme svakodnevnog života. Ne morate vi u svom romanu opisati objed jedne obitelji u Isfahanu 11. stoljeća ili u Basri u 9. stoljeću, ali vi morate znati kako je taj objed izgledao, kako se odvijao, ako hoćete da vaš lik bude autentičan.

  • U romanima se često obraćate čitaocu. Zbog čega?

– Ne, ne obraćam se u romanima, u romanu govore drugi, a ne ja. Često kažem, pola u šali a pola ozbiljno, da u mom romanu nećete naći niti jednu rečenicu koja dolazi od mene, jer sve što u mom romanu možete pročitati, kaže ili misli, osjeća ili čini neko od likova. Ja se trudim da se potpuno povučem iz teksta mojih romana i da pustim druge da dođu do riječi – likove, događaje, forme svakodnevnog života. Ali to činim u eseju, često se u eseju direktno obratim čitaocu. Nisam razmišljao o tome, ali sada, kad me pitate, mislim da to činim zato što književnost osjećam kao razgovor. Ja pišem u nadi da ću naći sugovornika, a u eseju mi sugovornik može biti samo čitalac. I ja mu se obraćam da se zajedno upitamo koliko se slažemo sa mnom, koliko mi možemo vjerovati, ili ga naprosto oslovljavam da uspostavimo situaciju razgovora. Jer razgovor je izuzetno važan, mi smo po razgovoru ljudi.

  • Da li se stvaralački više osećate kao esejista, dramaturg ili romanopisac?

– Mislim da se u mom slučaju te forme nekako došaptavaju, dopunjuju, dodiruju… Moja pripovjedačka proza je maksimalno „dramatizirana“, takozvani autorski govor u mom romanu je takozvana didaskalija, opis situacije u kojoj se odvija razgovor ili verbalni sukob. A upravo smo govorili o tome da ja često esej oblikujem kao razgovor, kao makar fiktivni dijalog, to jest razgovor s odsutnim sugovornikom.

A bitna razlika između eseja i drugih formi u mom doživljaju je vezana za pitanje ko govori. Meni je esej drag i potreban zato što u toj formi govorim ja, ona mi pomaže da reflektiram svoja pitanja, da provjeravam svoja uvjerenja. A u drami i romanu se trudim oko objektivnosti, nastojim formom prevladati subjektivno i tekst otvoriti za govor drugih ljudi, događaja, vremena.

  • Mogu li književnici da utiču na svest društva?

– Naravno, ali ne književnici, nego književnost. Upravo književnost oblikuje i izražava vrijednosti oko kojih se neko društvo okuplja, preciznije i efikasnije nego filozofija, historiografija i druge discipline koje artikuliraju vrijednosti. Idealističke književne forme, naprimjer tragedija i ep, izražavaju željene vrijednosti, kazuju kako bi trebalo biti, zadaju nam ideale prema kojima ćemo se mjeriti, zato su njihovi junaci  heroji. „Mimetička“ književnost, dakle ona koja ne zadaje ideale, ima drugo poimanje vrijednosti, za tu književnost vrijednost nije ono što bi trebalo biti, nego ono što je dovoljno vrijedno i dovoljno duboko ukorijenjeno u našem životu, da može određivati naše djelovanje.

Književnost je, rekoh, utjecajnija i efikasnija u izricanju vrijednosti od svih drugih disciplina, zato što književnost operira konkretnim formama svakodnevnog života. Naravno, utjecaj književnosti na svijest društva nastaje i prepoznaje se u dugim intervalima, u velikim jedinicama vremena, jer književnost je inače čuvarica vremena, ona oblikuje vrijeme i računa se dugim intervalima. Pogledajte razliku izmađu knjige i novina i bit će vam jasno na šta mislim.    

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Poeziju će svi pisati, najavio je Branko Miljković; jesu li se njegove riječi obistinile, kakva je savremena poezija i s kojim se problemima suočava –odgovore daje troje pjesnika iz Srbije.

Published On 13 Apr 2020
Više iz rubrike TEME
POPULARNO