Četvrto i najrigoroznije vanredno stanje u Srbiji

Po prvi put je uveden policijski čas za sve građane Srbije u periodu od 20 sati do pet sati izjutra, kao i potpuna zabrana izlaska na ulice starijim od 65 godina (EPA)

Srbija živi svoje četvrto vanredno stanje od uvođenjaa višestranačkog života. Ono što razlikuje ovo, od prethodna tri, jeste način na koje je proglašeno, kao i činjenica da je po prvi put uveden policijski čas za sve građane Srbije u periodu od 20 sati do pet sati izjutra, kao i potpuna zabrana izlaska na ulice starijim od 65 godina.

Prva dva vanredna stanja u Srbiji 9. marta 1991. godine, posle prvih velikih demonstracija opozcije, i 24. marta 1999. godine, kada je počelo NATO bombardovanje, proglasio je predsednik Srbije Slobodan Milošević, dok je 12. marta 2003. godine, kada je ubijen premijer dr Zoran Đinđić, to uradila Nataša Mićić, predsednica Narodne skupštine i vršilac dužnosti predsednika Srbije. U tom periodu, Ustavom je određeno da je predsednik Srbije taj koji proglašava vanredno stanje, na obrazloženi predlog Vlade Srbije.

“Kućni pritvor”

“Ustavom iz 2006. godine, to se menja i vanredno stanje proglašava Narodna skupština. U slučaju da Naropdna skupština nije u mogućnosti da se sastane, moguće je uvesti vanredno stanje tako što potpis na takvu odluku daju predsednik države, predsednik parlamenta i predsednik vlade”, kaže prof. dr Vesna Rakić Vodinelić.

Ona, koja se i sama nalazi u „kućnom pritvoru“ u svom stanu u Beogradu zbog svojih godina, navodi da je odrednica Ustava o uslovima za proglašenje vanrednog stanja takva da je veoma opšta.

“Vanredno stanje se uvodi kada „javna opasnost ugrožava opstanak države ili građana“, stoji u Ustavu Srbije. Mi nemamo praksu na Ustavnom sudu o razlozima za proglašenje vanrednog stanja. Ova pandemija bi, svakako, mogla da se podvede pod taj član Ustava. U nastavnku vanrednog stanja, kao što imamo priliku da vidimo, vlada putem uredbi uvodi nove mere”, ističe Rakić Vodinelić.

Ona dodaje da je problem u tome što je Skupština najviši organ vlasti i da niko ne može da se stavi iznad nje.

“Da li se može imati poverenja u ma koju vlast u zemlji, ako nije moguće da se sakupi 250 poslanika u bezbednim i proverenim zdravstvenim uslovima? Zabrana okupljanja najpre na 100, a potom na 50 ljudi ne sme sprečiti Skupštinu da se sastane. To je poseban problem imajući u vidu da mere koje su dovedene ne moraju biti konačne, one mogu biti dalje pooštravane. Kao što vidimo, nove mere se tiči zabrane kretanja, a mogu u vanrednom stanju i da se odnose na slobodu medija. Moram da primetim da je jedini način da se izbori u Srbiji odlože upravo uvođenje vanrednog stanja, što se i dogodilo”, naglašava Rakić Vodinelić.

Koncert Marije Šerifović

Bivši poverenik za informacije od javnog značaja Republike Srbije Rodoljub Šabić, jedan od retkih ljudi u Srbiji koji se suprotstavio odluci o uvođenju vanrednog stanja, nastavlja u tom pravcu postavljajući pitanje zašto se Skupština Srbije nije sastala i donela potrebne mere.

“Ne znam zbog čega Skupština Srbije nije zasedala o ovakvom važnom  pitanju. Jedna od prvih mera koja je doneta bila je da se zabranjuje okupljanje više od 100 ljudi u zatvorenom prostoru. To je bio povod da predsednik Srbije kaže da nema uslova za zasedanje parlamenta, jer on broji 250 članova. Odluku o zabrani okupljanja više od 100 ljudi u zatvorenom vlada Srbije je donela 11. marta, ali to nije sprečilo Mariju Šerifović da održi koncer u Sava Centru 12. marta gde se okupilo nekoliko hiljada ljudi. Ako je mogla Marija u Sava Centru, mogli su i poslanici u Skupštioni Srbije uz bezbednosne mere”, smatra Šabić.

Prema njegovim rečima, mnogo važnije od pitanja ko odlučuje o vanrednom stanju je pitanje kada se vanredno stanje može uvesti.

“Epidemija virusa niti je u nadležnosti ministra odbrane niti je, koliko god bila neprijatna, opaka i opasna, nešto što ugrožava opstanak države i naroda. Zakon o sprečavanju rizika od katastrofa i upravljanju vanrednim situacijama odnosi se ne samo na situacije koje ugrožavaju opstanak, nego na više mogućih teških, čak katastrofalnih situacija među kojima se izričito navode epidemije i pandemije zaraznih bolesti i taj je Zakon bilo primerenije koristiti”, kaže Šabić.

Smijeh pa žestoke mjere

Sofija Mandić, pravnica i aktiviskinja za ljudska prava, upozorava da je problem što je vlast nedeljama izbegavala svoje obaveze.

“Virusu se smejala, a onda po kratkom postupku uvela najdrastičniju meru i to odlukom predsednika, predsednice Vlade i predsednice Skupštine, a znamo kako se uvodi vanredno stanje. Činjenica je da su se mnoge mere, pre svega one koje se ticu ograničavanja kretanja i karantin mogle i morale primeniti jos dok je postojala opasnost od pojave korona virusa u Srbiji. Zakon o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti to omogućava, a ovaj zakon, zajedno sa Krivičnim zakonikom. propisuje ozbiljne prekršajne i krivične sankcije za one koji se ogluše o naredbe državnih organa”, napominje Mandić.

Ona nastavlja da je nedeljama je ignorisana i mogućnost uvođenja vanredne situacije, koja bi kod epidemije u začetku takođe dala prostor za efikasne dodatne restrikcije u cilju sprečavanja širenja virusa.

“Ovde je čak postojala mogućnost da se policija i vojska stave u službu zaštite javnog zdravlja. Varedno stanje nekako deluje kao izgovor za prethodno nečinjenje. Jednostavno, nije naveden dovoljno valjani razlog za nesazivanje Skupštine Srbije”, kategorična je Mandić.

Ona je svesna da uredbe Vlade mogu da ograniče neka ljudska prava garantovana Ustavom, ali ne sva.

“Zapravo bi o tome trebalo da odlučuje, kao što smo rekli, Skupština, ali je ovde pronađena prečica koja može biti dosta opasna. Važno je da građani znaju da se prava mogu samo ograničiti (ne i sasvim ukinuti), kao i da se to mora učiniti samo u onom obimu koji je neophodan. Ali je zaista jako važno da ova ograničenja budu neophodna i da traju onoliko koliko je to neophodno”, dodaje ona.

Posebna i odgovorna vlast

Vanredno stanje, kako kaže Mandić, nikada nije dobra vest, pa tako to nije ni ovog puta.

“Svi želimo da razlozi zbog kojeg je uvedeno prođu što je pre moguće. Ono što je u Srbiji poseban problem jeste to što je vlast izuzetno sklona zloupotrebi svojih izvršnih ovlašćenja i u redovnim okolnostima. Strah od zloupotrebe i uzurpacije vlasti tokom vanrednog stanja zbog toga postaje vrlo realan i dodatno pojačan kada na snazi imamo vanredno stanje. Da bi vanredno stanje funkcionisalo onako kako ga je Ustav predvideo, potrebno je imati izvršnu vlast koja je izuzetno odgovorna i prema sebi i prema građanima. Mislim da mi takvu vlast nemamo, što jeste razlog za zabrinutost”, zaključuje Mandić.

Da će ovo vanredno stanje biti najrigoroznije, a verovatno i najduže, polako postaju svesni svi građani Srbije. Najduže vanredno stanje u kojem se našla Srbija bilo je tokom Nato bombardovanja 1999. godine i trajalo je 78 dana, a najkraće je bilo prvo 1991. – pet dana. Ono što je obeležilo vanrdno stanje iz 2003. godine bila akcija Sablja tokom koje je privedeno više od 11.000 ljudi koji su povezani sa orgnaizovanim kriminalom i rešavanje na desetina najtežih zločina u režimu Slobodana Miloševića.

Kada je reč o aktuelnom, već priča o tome da bi naredni koraci vlasti mogli da budu, kako potpuna zabrana kretanja, i eventualno ukidanje društvenih mreža i slobode medija. Jednan od najglasnijij „glasnogovornka“ vlasti u Beogradu Nebojša Krstić je javno zatražio ukidanje društvenih mreža i hapšenje 1.100 „opinion mejkera“ u Srbiji dok traje  vnaredno stanje. Srećom i za sada, predsednik Srbije je rekao da se to neće desiti, ali predsednik je mnogo toga rekao da neće, pa je sam sebe demantovao svega nekoliko dana kasnije.

Izvor: Al Jazeera