Duhovni otpor opkoljenog Sarajeva: Blizina smrti izoštravala je misli

Slikarstvo je u životu Edina Numankadića uvijek bilo nešto više od obične opsesije, to je strast prema jednom životnom idealu s kojom živi cijeli život, a sam voli reći, da mu je život bio bogat događajima i da dugo pamti.

Biti umjetnik u nekom prošlom životu, kako kroz smijeh govori, značilo je biti spreman na golema odricanja a estetski zahtjevi koje je postavljao pred sebe, kao i drugi savremenici njegove generacije, bili su mnogo više od potrebe da se „ubode“ pravi likovni oblik ili pronađe odgovarajuća vizuelna forma.

Za Edu Numankadića slikarstvo je bilo način da se govori o socijalnim problemima i društveno djeluje, način da se cijeli kontekst sarajevskog i bosanskog umjetničkog miljea emancipuje i soslobodi robovanju konzervativizmu i tradiciji.

Prisjećajući se svojih životnih i umjetničkih početaka Numankadić priznaje da je put do slikarstva bio pomalo čudan i neobičan a polazište je imao u ljubavi prema jednoj drugoj umjetnosti. Da nije bilo književnosti ne bi bilo ni Numankadićevog likovnog avangardizma jer sve je u njegovom slikarstvu promišljeno na jednoj višoj estetskoj i poetičkoj razini.

Kada priča o svojim počecima, o prvim susretima sa umjetnošću prisjeti se uticaja koji ne njegovo formatiranje imala majka i knjiga Thomasa Manna koju je, sasvim slučajno, dobio na poklon.

Književnost i slikarstvo

„Moja majka je bila nastavnik njemačkog jezika a jedna komšinca je bila profesorica Marija Kon – šefica katedre za njemački jezik na Filozofskom fakultetu u Sarajevu i oni su svojim kulturnim interesima mene uvukle u sve to. Ja se sjećam 1968 Marija Kon meni daje Thomasa Manna, prevela je knjigu Tonio Kruger. Bio sam tada mladić od 20 godina i čitajući to postajem fasciniran tim svijetom i malo po malo ulazim i sam u te sfere da bih poslije upisao književnost na Filozofskom fakultetu i kod profesora Vučkovića odbranio diplomski rad Andrić i slikarstvo. Veza između literature i slikarstva bila je za mene fundamentalna“.

Taj prvobitni impuls koji je dobio iz književnosti Numankadić će njegovati u svome slikarstvu razvijajući likovne forme koje su bjelodano govorile da slikarstvo mora biti revolucionarno u formi i društvenom djelovanju. Djelujući u izuzetno konzervativnoj likovnoj sredini njegove ideje uznemiravaju duh prosječnosti a da bi uspio djelovati na likovnoj sceni grada koji je živio po nekim provincijskim uzusima Numankadić postaje član i pokretač nekoliko umjetničkih grupa.

„Ja sam uvijek želio artikulisati ono što osjećam, a tu mi je literatura jako mnogo pomogla. Čitanje mi je pomoglo. Ima ona francuska poslovica koja kaže ‘glup ko slikar’. Slikar se izražava na taj način, nekom mentalnom energijom često ne artikulišući to što radi, a meni je uvijek bilo važno artukulacija razmišljanja i osjećanja. Onda dolazi ‘68 godina, svi smo mi zaraženi entuzijazmom koji se dešava u Evropi. Zdravko Grebo, moj dobar drug mene angažuje da pišem likovne kritike u Danima. Počinje moje prijateljstvo s tim krugom ljudi koji su imali taj dašak pobune, ali nismo se mi nešto bunili ni protiv koga nego samo se borili za neko svoje mjesto, za traženje jednog u osnovi svog mjesta. To je bila potraga za emancipacijom“.

Na početku svojih umjetničkih putešestvija Numankadić je s nekom neobjšanjivom energijom nastojao prkositi prvincijskom duhu i u tom otvorenom sukobu sa normama umjetničkog ponašanja, sa ciejlim nizom kolega, postaje pionir u stvaranju nove likovne estetike. Već početkom 70-tih godina, prisjeća se, cijeli niz likovnih umjetnika jasno stavlja na znanje društvenim i kulturnim elitama Sarajeva šta su njihove umjetničke namjere.

Borba za emancipaciju

„Nisi mogao podnijeti da budeš provincijalni mali dio neke duhovne atmosfere. Sjećam se mi 1972. otvaramo izložbu Ćerimagić, Skopljak i ja u starom paviljonu i ja pušatm Cagea i pravimo neki performans. Ja u američkoj čitaonci u Zagrebu uzmem Cagevu muziku, jer mi smo uvijek bili gladni slobode, tog novog, tog duha avangardnog. Nekada smo bili preradikalni što ne valja. Mi smo mislili da samim tim što si radikalan da si i kvalitetan. Kako se vrijeme složi viduš da je ta radikalnost sociološki fenomen, a nijeerstetski. Vremenom dobijaš mudrost da praviš selekciju, da se skoncentrišeš na to estetsko u odnosu na društveno“.

Djelovanje u umjetničkim grupama za Edu Numankadića bilo je nešto prirodno i u suglasju sa prijateljima – umjetnicima počinje svoju borbu za promoviranje novog kulturnog duha Bosne. To je bila borba za kozmopolitsko, univerzalno, internacionalno i avngardno u slikarstvu i u toj je bobi, sam to sa ponosom kaže, imao mnogo saboraca.

„Ja sam uzvijek volio raditi sa prijateljima. Mi recimo ‘71. osnvamo grupi 1 plus 1 plus 1 u kojoj smo bili Ćerimagić, Skopljak i ja. 1974 osnivamo Prostor – Oblik i to porede sa Exat 51 u Zagrebu i nekim novim tendencijama. Sarajevo je uvijek bilo konzervativno, bilo je tradicionalno, umjetnik je uvjek morao da se grčevito bori – ja poštujem to što rade drugi, ali dopustite da mislim na drugi način i to traženje prostora za drugi način morao si tražiti djelovanjem u nekoj grupi. To je puno pomogao Vojo Dimitrijević, Ljubo Perčinlić, Enes Mundžić, ja poslije Tadić, pa Mislirlić, pa Kosta Bogdanovcić i mi smo svi taj jedan duh vremena, duh evrope duh onoga što se dešava pokušali živjeti u Sarajevu. Moram reći da smo išli u Beograd u Studentski kulturni centar, vidiš oni dovode Beuyca 74, a Sarajevo uvijek negdje na margini. Mi smo željeli da se postavimop u tom trouglu, Beograd, Zagreb, Ljubaljana da izboriš ravnopravno mjesto“.

Gledajući iz današnje perspektive Numankadić kaže da mu je jasno da je mnogo energije potrošeno da se postane „ravnopravan“ sa drugim republičkim centrima.

„Ja mogu sada, kada sve pregledaš, reći da smo mi i  Jugoslvenskim dokumetnima i ARS AEVI-jem da je to sve bila potreba za emancipacijom i ravnopravnošću sa drugim centrima. I to je rađeno s velikom ljubavlju i velikim entuzijazmom, sve to nije bilo komercijalno, s druge stane morate znati da u to doba vladaju neoromantične poetike o Bosni koje su značajne i koje poštujemo ali ne kao jedino već i pored toga i druge poetike i druga razmišljanja. Naš život je prošao u tome da postavimo jedan savremeni duh jedan kosmopolitiskli, univerzalni u savremenu umjetnost“.

Iskustvo rata

S početkom rata u životu Ede Numankadića sve se korijenito mijenja. Nikada nije dvojio da treba ostati u svome gradu sa svojim sugrađanima, a djelovanje na kulturnoj sceni opkoljenog grada bila je moralna obaveza. Sarajevo je živjelo svoju najkrvaviju opsadu prkoseći smrti osmijehom, kaže Numankadić i prkoseći barbarizmu ogromnom umjetničkom energijom.

Govoreći o ratu opet se prisjeća Zdravka Grebe otkrivajući neka njihova prijeratna intimna razmišljanja. Obojica su maštali, priča Numankadić, da poput ličnosti iz historije umjetnosti kojima su se divili i sami budu dio neke velike epopeje. Ta im je epopeja došla u ulice, na trgove, u mahale, u dvorišta i haustore i suočivši se sa neprekidnom opasnošću od umiranja shvatili su najdublju suštinu života. Rat je bio otreznujući otkriva Numankadić.

„Ja se sjećam, jednom sam razgovarao baš s Grebom i mi smo uvijek željeli neko herojsko vrijeme da provjeriš te svoje profesionalne, moralne, etičke i estetske kriterije. Gledaš kako su drugi imali uzbudlive periode života, uzbudljive događaje historijske i mi smo sanjali hoće li se nešto desiti. I ne lezi vraže, što kaže narod, ‘92. počinje rat, strašna tragedija, strašna drama koja je nas sve obilježila, a meni kao umjentiku to je jako značajan period“.

Iskustvo rata povjera va se Numankadić strašno će ga obilježiti i kao čovjeka i kao umjetnika. A tokom rata, u opkoljenom Sarajevu nije razumijevao kakvo iskustvo stiče.

„1993. Suzan Sontag na jednoj večeri kod Ademira Kenovića kaže meni ‘Edo privilegija je imati ovo iskustvo koje ti imaš u ratu’. Ja je gleda s čudom i kažem ‘Suzan ja sutra mogu poginuti, pogledaj haos’, a ona odgovara ‘ne, ne, shvatit ćeš to vremenom. Sada shvatam da bez rata ne bih razumio neke stvari. Da je ta tragedija izoštrila kriterije, izoštrila ljudsku misao, ljudsko osjećanje i da su to temeljne stvarti i da ti jedino kroz tragediju možeš sagledati svijet u njegovom realitetu. U tom dodiru sa smrću rađa se neka energija i neka svijest koja je neponovljiva, dubina pogleda na sve svari“.

Duhovni otpor Sarajeva

Duhovnog otpora Sarajeva Numankadić se sjeća sa sjetom, jer je to bilo vrijeme u kojem je umjetnost bila jednako važna kao i svaka druga stvar neophodna za egzistencijalno preživljavanje.

„Mi smo radili za komšije, a to se zvalo kulturni otpor. Ti si radio da preživiš, ti si radio da imaš neku nadu, ti si to radio da život ima smisla u toj tragediji i to je onda definisano kao duhovni otpor. Izložba Svejdoci postojanja koju je organzovao Miro Purivatra, pa to je kapitalno svjedočanstvo i bila je izložena u New Yorku, u Edinburgu. Ljudi nisu vjerovali da usred rata možeš praviti koncert, izložbu, pisati knjigu, imati pozorište i muziku stvarati. To je za mene najznačajniji period mog života. Ali, ono što je obilježilio to iskustvo rata neponovilo se nikome, moram reći, ali kad ga već imaš onda ga treba čovjek u nekoj pozitivnoj funkciji iskoristiti. Ja sam ga iskoristio u tom smislu što sam svoje shvatanje života učvrstio. Ja sam mnogo čitao u to vrjeme u ratu tražeći potporu i Kafku i Benjamina i Musila i Heraklita i sve ono što je temeljno u literaturi. To je meni pomoglo da zaokružim sliku svijeta. Čitavo moje slikarstvo bazira se na tim spoznajama u ratu. Čitajući velike pisce zapravo bilježeći njihove rečenice koje su u isto vrijeme identifikacija sa onim što ja osjećam“.

Dok listajući monografiju pokazuje ratne fotografije Niumankadić govori o žaru s kojim se nekada pristupalo „umjetničkom poslu“. Danas je sve drugačije, kaže a najviše ga ljuti i vrijeđa nemar s kojim se vlasti odnose prema mladim umjetnicima. Nema stimulansa, nema podrške, nema razumijevanja govori s neskrivenom gorčinom ne štedeći kritike ni svoje mlade kolege koji na umjetnost gledaju iz neke sasvim drugačije perspektive: „A promjenio se i odnos prema umjetnosti. Umjetnost je danas šminka, nije ono duboko egzistencijalno pitanje kako smo ga mi shvatali“, zaključuje Numankadić.

Izvor: Al Jazeera