Benjamin Ferencz: Posljednji živi tužilac iz Nuernberga
Pišu: Greg Gordon i Mia Swart
Čini se prikladnim da je posljednji živi tužilac iz Nuernberga, Benjamin Ferencz, koji puni 100 godina, rođen u godini kad je osnovana Liga nacija, a Versajski sporazum stupio na snagu.
Liga nacija bila je vjesnik većih ciljeva Ferenczovog životnog djela – uspostavljanja dugotrajnog okvira za međunarodni mir i pravdu. A Versajski sporazum oslobodio je historijske sile koje su dovele do uspona nacizma – zločina koje će Ferencz procesuirati na Nirnberškom procesu.
Ferencz je rođen 11. marta 1920. u maloj kolibi iznajmljenoj njegovim siromašnim roditeljima Jevrejima.
Samo dvije godine ranije njegovo rodno mjesto bilo je dio Mađarske, gdje su jevrejski stanovnici živjeli u harmoniji sa svojim susjedima koji nisu bili Jevreji.
No, nakon poraza u Prvom svjetskom ratu Mađarska je predala teritoriju Rumuniji, gdje je cvjetao antisemitizam.
Prije nego što je Ferencz napunio godinu, njegova porodica pobjegla je pred antisemitskim progonom, ukrcavši se na brod za SAD.
Djetinjstvo u naselju Hell's Kitchen
Kad je ta osiromašena porodica stigla u New York City, Ferenczov otac, jednooki obućar, imao je poteškoća s pronalaskom posla. Tako su se preselili u vlažni tavan kuće u naselju Hell's Kitchen, jednom od najsiromašnijih i s najvišom stopom kriminala.
Okružen lopovima, bandama i nasilnim kriminalcima tokom svoje mladosti, Ferencz je naginjao prema karijeri u policiji. S vremenom će postati ono što će Richard Goldstone, bivši glavni tužilac UN-ovih međunarodnih krivičnih sudova za bivšu Jugoslaviju i Ruandu, kasnije zvati “srcem i dušom međunarodne krivične pravde”.
No, njegov put prema pionirskoj karijeri u tužilaštvu za ratne zločine i zagovaranju mira nije bio odmah jasan.
U osnovnoj školi gledali su u fizičku pojavu mladog Ferencza (u odrasloj dobi nije prešao 1,6 m visine) i smatrali su da je suviše mali da se upiše. Nije pomoglo ni to što su jedini jezici koje je govorio tečno bili jidiš i mađarski.
Na kraju se ipak upisao u školu i pokazao kao briljantan učenik. Prebačen je na akademiju za nadarenu djecu, a potom studirao sociologiju i krivično pravo na Gradskom koledžu u New Yorku. Odatle je dobio stipendiju za Harvard, gdje je počeo studij u jesen 1940.
Na Harvardu je volontirao kao asistent istraživač za profesora Sheldona Gluecka, koji je pisao knjigu Ratni zločinci: Krivično gonjenje i kazna (War Criminals: Their Prosecution and Punishment, 1944) o ratnim zločinima koje su počinile sile Osovine u Drugom svjetskom ratu, koji je tada bjesnio u Evropi.
Kroz taj rad Ferencz je počeo razvijati ekspertizu u novom području zakona o ratnim zločinima.
Nakon napada na Pearl Harbor 7. decembra 1941. i američkog ulaska u rat, Ferencz se pokušao pridružiti američkim zračnim snagama. Odbijen je zbog visine. Njegovi napori u drugim granama vojske također su bili bezuspješni.
Svjedok holokausta
Ferencz je diplomirao na Harvardu 1943. i konačno je primljen u artiljerijski bataljon američke vojske.
Došavši u Evropu u decembru te godine, našao se na nekim najvažnijim američkim bojnim poljima, uključujući plaže Normandije, zamrznute šume u Ardenskoj bici i u ogradama Siegfriedove linije.
Do kraja 1944. bilo je jasno da Nijemci čine strahovite ratne zločine velikih razmjera. Kada je Treća armija generala Georgea S. Pattona uspostavila istraživačku jedinicu za ratne zločine, Ferencz je prebačen u nju.
Kao dio te jedinice, Ferencz je pomogao da se oslobode i istraže koncentracijski logori u Buchenwaldu, Mauthausenu i Flossenburgu, između ostalih. Svjedočio je prizorima koji će ga proganjati do kraja života: nagomilana tijela pred krematorijem i užasno mršavi ljudi koji su jedva živi.
“Nije bilo vremena za emocije. Nije bilo vremena da se šokirate, plačete, ni za šta takvo”, kazao je Ferencz u dokumentarcu Procesuirajući zlo (Prosecuting Evil) iz 2018.
Njegov sin Don Ferencz kaže da su ga užasi logora traumatizirali.
“Moj je tata čovjek koji je traumatiziran onim što je vidio, pomirisao i osjetio svojim očima, ušima i rukama”, rekao je on režiserima dokumentarca.
“Pročitao sam niz pisama koja je napisao dok je oslobađao logore, šta je vidio i šta je osjetio. To je pokrenulo nuklearnu reakciju unutar ovog čovjeka i on to još radi svakog dana.”
Ferencz je ispraćen iz vojske uz počast u decembru 1945, zaradivši pet borbenih zvjezdica, i vratio se u New York, gdje se oženio s Gertrude 31. marta 1946.
Slučajni susret
Nedugo prije Ferenczovog otpusta Saveznici su počeli procesuirati vodeće nacističke ratne zločince pred Međunarodnim vojnim sudom u Nuernbergu. To je bio prvi od poznatih Nirnberških procesa. Uslijedili su “sljedeći Nirnberški procesi” za druge nacističke čelnike pred američkim vojnim sudovima.
Nedugo nakon povratka iz Evrope Ferencz je stajao na uglu ulice u New Yorku kad je naišao na bivšeg kolegu s Harvarda Murrayja Gartnera.
Gartner je u to vrijeme radio kao pravnik pomoćnik za sudiju Roberta Jacksona s američkog Vrhovnog suda i Jacksonu je upravo bio dodijeljen zadatak da obavlja funkciju glavnog savjetnika za SAD na Međunarodnom vojnom sudu u Nuernbergu.
Upravo je taj slučajni susret s Gartnerom u konačnici odveo Ferencza u Nuernberg, gdje je stavljen pod nadzor brigadnog generala Taylora. Taylor se pripremao za “sljedeće Nirnberške procese”.
Oni su održani u istoj sudnici kao i suđenja Međunarodnog vojnog suda, u Palači pravde u Nuernbergu, koji je odabran dijelom zbog simbolizma kao lokacija na kojoj su održavana godišnja okupljanja nacističke stranke i zbog sjednice Reichstaga na kojoj su 1935. doneseni antisemitski i rasistički zakoni, poznati kao Nirnberški zakoni.
U proljeće 1947. u Berlinu, gdje je Ferencz poslan kao šef berlinskog ogranka da prekopa nacističke urede i arhive, njegov tim pronašao je gotovo potpun set tajnih izvještaja koji su opisivali dnevne aktivnosti odreda Einsatzgruppen.
Einsatzgruppen su bili mobilni SS-ovi odredi smrti koji su djelovali u istočnoj Evropi okupiranoj od nacista. Oni su uglavnom činili masovna ubistva, često obarajući žrtve u jame iskopane za tu svrhu ili u klance, rovove i kamenolome. Formirani 1939, procjenjuje se da su između 1941. i 1945. pobili više od dva miliona ljudi, uključujući približno 1,3 miliona Jevreja i do 250.000 Roma, kao i članova otpora, homoseksualaca, članova svećenstva i ljudi s poteškoćama u razvoju.
Po otkriću tih tajnih izvještaja Ferencz je odletio za Nuernberg da traži odobrenje za novo suđenje. Taylor je tvrdio da njegov ured nema resurse za takvo suđenje, ali je Ferencz bio uporan.
Taylor je s vremenom posustao i imenovao Ferencza glavnim tužiocem u suđenju odredima Einsatzgruppen. To bi bio deveti od 12 “sljedećih Nirnberških procesa” i 24-orici zapovjednika odreda suđeno je za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti. Dvojica nisu doživjela kraj suđenja, jedan zato što je slučaj protiv njega obustavljen iz medicinskih razloga, a drugi zato što je počinio samoubistvo.
‘Molba čovječanstva upućena zakonu’
Pozornica je postavljena za ono što je Associated Press u to vrijeme opisao kao “najveće suđenje za ubistvo u historiji”.
Među ljudima na suđenju bili su zloglasni optuženik, zapovjednik SS brigade Otto Ohlendorf, ekonomist s doktoratom, koji je bio zapovjednik Einsatzgruppe D, koja je ubila gotovo 100.000 ljudi na jugu Ukrajine i Kavkazu tokom 1941. i 1942.
Ferencz je imao 27 godina i to mu je bio prvi slučaj.
Počeo je suđenje jednom od najmoćnijih uvodnih izjava na Nirnberškim procesima: “S tugom i nadom ovdje razotkrivamo namjerni pokolj više od milion nedužnih i golorukih muškaraca, žena i djece. Osveta nije naš cilj, tražimo samo pravednu naknadu. Tražimo od ovog suda da potvrdi međunarodnom krivičnom akcijom čovjekovo pravo da živi u miru i dostojanstvu, bez obzira na rasu i vjeru. Slučaj koji predstavljamo molba je čovječanstva upućena zakonu. Ustanovit ćemo izvan sumnje činjenice koje bi se, prije mračne decenije Trećeg rajha, činile nevjerovatnima.”
Predstavio je dokaze tužilaštva, objasnio prijedloge i potom unakrsno ispitao neke od ključnih optuženika.
U aprilu 1948. sva 22 preostala optuženika proglašena su krivima.
Nakon tog uspjeha Taylor je unaprijedio Ferencza na poziciju izvršnog savjetnika, koji je bio zadužen za zaključenje preostalih Nirnberških procesa.
Godine 1948, dok je još radio iz svog ureda nirnberškog tužioca, Ferencz je preuzeo vodstvo Jevrejske organizacije za restituciju, postajući povezno tkivo između krivičnih slučajeva iz holokausta i obnove. Uskoro je podnio više od 163.000 zahtjeva za restituciju.
Potom je odigrao vodeću ulogu u uspješnim pregovorima koji su rezultirali Sporazumom o odšteti između Izraela i Zapadne Njemačke, dotad neviđenim paktom između dvije države o odšteti za zvjerstva. Nakon toga se našao na čelu institucije koja je pomagala preživjelima u osiguravanju njihovog udjela u sporazumu o odšteti, Organizacijom za ujedinjenu restituciju.
Do 1956. Ferencz je bio spreman vratiti se kući sa suprugom i četvero djece. Ušao je u privatnu praksu u New Yorku, u partnerstvu s Telfordom Taylorom, ali je nastavio sa svojim nastojanjima da garantira odštete, pokrećući niz važnih slučajeva za preživjele iz holokausta u sljedeće dvije decenije.
‘Svi putevi vode u Nuernberg’
Do 1970-ih Ferencz više nije samo tužio optužene da su počinili zvjerstva – fokusirao se i na prevenciju.
Njegovo zagovaranje doprinijelo je Rezoluciji 3314 Generalne skupštine UN-a, koja je definirala zločin agresije.
Odigrao je važnu ulogu u usvajanju Rimskog statuta Međunarodnog krivičnog suda 1998, kojim je uspostavljen ICC, čiji je statut na kraju inkorporirao definiciju zločina agresije koji je on pomogao formulirati.
U 2011. Ferencz je iznio dio završne riječi na prvom suđenju ICC-ja – kongoanskom ratnom vođi Thomasu Lubangi Dyilu.
Napravio je puni krug – od uvodne izjave u Nuernbergu do završne riječi u Hagu.
Kako kaže Philippe Sands, profesor na UCL-u i savjetnik Gambije u slučaju genocida protiv Mijanmara zbog tretiranja Rohinja na Međunarodnom sudu pravde: “[Kad je riječ o međunarodnoj krivičnoj pravdi], svi putevi vode u Nuernberg. Od Nuernberga do slučaja Rohinja / Mijanmara u Hagu je direktna linija.”
Mark Drumbl profesor je prava na Univerzitetu “Washington i Lee”. Objašnjava kako je “Nuernberg mogao biti jedan događaj pobjedonosnih saveznika koji tuže gubitničku stranu”.
“Umjesto toga”, objašnjava on, “Ferencz je naporno radio da kreira međunarodne institucije koje će biti stalne. Ove institucije ne bi postojale bez vizije pravde koja je začeta u Nuernbergu.”
No, Ferencz se posebno razočarao što SAD, iako je odigrao važnu ulogu u Nuernbergu, nije ratificirao Statut ICC-ja.
To razočarenje dijeli i njegov sin Don, koji je rekao Al Jazeeri: “Time što se nije pridružio kao član ICC-ja SAD je okrenuo leđa lekcijama iz Nuernberga. No, ironično je da ni Francuska ni Velika Britanija nisu ratificirale amandmane ICC-ja o zločinu agresije. Iako se običnim vojnicima u SAD-u, Francuskoj i Velikoj Britaniji može suditi za kršenje zakona rata, političari koji ih šalju da se bore i umru kršeći zabranu zločina agresivnog rata ostaju neodgovorni pred zakonom.”
‘Zakon, a ne rat’
Ferencz je poznat po izjavi da “rat pravi ubice od inače pristojnih ljudi”.
Kad je uoči svog rođendana razgovarao s Al Jazeerom, proširio je tu ideju, rekavši: “Moramo prestati slaviti rat. Nisam nikad čuo za rat koji nije ubijao nedužne.”
Ruti Teitel, profesor na njujorškom Pravnom fakultetu, kaže da je Ferenczovo trajno naslijeđe njegov rad za antiratni pokret, posebno pokret protiv nuklearnog oružja.
“Najbolji Benov citat, koji, mislim, sumira njegovo trajno naslijeđe, jest: ‘Draže mi je pravo od rata u svim okolnostima'”, objašnjava Teitel.
Otkad se penzionisao, Ferenz se posvetio promociji mira, nikad se ne umorivši od svoje poznate mantre: “Zakon, a ne rat.”
Leila Sadat, profesorica prava na vašingtonskom Pravnom fakultetu, kaže: “Ben je pisao o svjetskom miru kada to nije bilo popularno. Od mog prvog sastanka s njim nikad me nije prestao oduševljavati svojom moralnom jasnoćom, neiscrpnom energijom i borbenim duhom.”
Iako nikad nije tražio priznanja, dobio je mnoga. Dodijeljena mu je Erasmusova nagrada, njemačka vlada dodijelila mu je najviše civilno priznanje, a mađarska vlada priznanje za životno djelo.
No, ističe Don, američka vlada nikad ga nije zvanično priznala. “Možda”, razmišlja Don, “manjak priznanja onih koji se zauzimaju za vladavinu zakona odražava političku realnost našeg vremena.”
Kosti u travi
Kad je prvi put nakon rata posjetio Auschwitz, Ferencz je pokupio male kosti u travi.
Kaže da je rekao sebi: “Ne želim zaboraviti zbog čega sam došao u Njemačku.”
“Mislimo da se napredak gradi na institucijama”, kaže Drumbl. “Ali nekad jedan pojedinac, koji se protivi trendovima, može napraviti ogroman utjecaj. Benovi kvaliteti individualnosti, žilavosti i hrabrosti ključni su dok gledamo naprijed da se suočimo s izazovima budućih generacija.”
Uoči stotog rođendana svog oca Don je podijelio anegdotu o njemu.
“Većina ljudi ne zna da je do 95. godine moj otac stajao na glavi približno pet minuta svakog dana.”
Prigodno, možda, za čovjeka koji je proveo život pokušavajući ispraviti svijet koji je rat okrenuo naopačke zbog rata i nehumanosti čovjeka prema čovjeku.
Izvor: Al Jazeera