Artisti iz Bosne su uveličavali dubrovačku svetkovinu

Dani zimski, kratki, hladni. Sunce i kad sija, nakratko, te se čovjeku čini i srce mu zebe, odvajkada je. I nije čudom da tom srcu valja kadgod malo ugoditi.

I nije, čudom, da su slavlja, svetkovine, učesto. Nakon novogodišnjeg praznovanja dolaze Valentinovo, karnevali, krabulje, čorjaci… I od praiskona svi u čast pobjede dobra nad zlim, pobjede svjetla nad tamom… veličanje plodnosti i žene, a i blaga (stoke).

Svetkovine organizuju ljudi za ljude, bilo da su sakralni ili svjetovni… duhovni,vjerski ili narodni, razuzdani, nekako sve pređe u korist srca. I svi sretni i ovce na broju, što bi rekli po narodski.

A svetkovine nisu se mogle zbiti samo tu i ovdje…, u jedno selo ili jedan grad.

Zaštitnik Dubrovačke Republike  

Svetkovine uzimaju maha, uzimaju srca, vrlo često su tu i igre i plesovi. Igranje i poanje… I igranje i poanje i svirci su odvajkada i Dubrovniku i Dubrovačkoj Republici bili znamenje, a o danu zaštitnika Dubrovačke Rapublike Svetome Vlahu (Blaž), još znamenitiji…

O ovom znamenju i uopšte životu Dubrovnika kasne renesanse, približila mi je moja razrednica, u Srednjoj muzičkoj školi Gorana Doliner, zadajući mi temu za maturski rad, te sam se, zahvaljujući tom istraživanju, kao i nagradnoj ekskurziji cijelog mog razreda u Dubrovnik od dvije sedmice, približila zidinama i duhu tog Močnog Gospora, koliko ni svjesna nisam.

Na dan sv. Vlaha (sv. Blaža), iz veljače 1190., za kneza Gervasiusa, koga bosanski ban Kulin, kada pola godine prije daje Dubrovčanima slobodu trgovanja u svojoj zemlji, zove „Krvaš“, Dubrovčani, voljom sudaca, plemića, mudrih ljudi, a pristankom nadbiskupa Bernarda, odrediše zakonom da stranci, makar bili dužnici ili zločinci, ako na svečanost sv. Vlaha dođu u Dubrovnik, neće biti izvedeni pred sud niti podvrgnuti kazni tri dana prije i tri dana poslije blagađana.

Ova se zakonska odredba uvijek poštovala, kao i mnoge druge odredbe vezane baš na taj dan. Da je Kulin ban bio poštovan, uvažavan, očito je dok se unosi i zakonske značajke koje su donosili vlast i vlastela, Malog i Velikog vijeća Dubrovačke Republike.

Susjedi, “tu gori priko”, žitelji ondašnje Srednjovjekovne, ali i vremena i vakta osmanske Bosne prisutni su. Od Lazareta, skalinama Put Bosanke prema Srđu, dalje prema  Stocu, Mostaru, Konjicu. Od Tarčina desno Kreševu, Fojnici, Sarajevu…, išli su trgovci, roba, ali i poklisari diplomate, koje su eto svojim umijećem čuvali dobrosusjedske odnose. Dubrovniku se može preko Foče, Trebinja i eto te na Nultoj…Moru!

Odjek topova i zvonjava zvona

I tako je od Kulina bana i dobrijeh dana, kada su iz Bosne dolazili svirci, žongleri, glumci da veličaju Dan zaštitnika njihovih susjeda. Kako prenose stari spisi, knez bi poslijepodne pozvao mladu gospodu plemiće, koji su uz muzičku pratnju izvodili i plesali razne igre. Uz istu pratnju, tog dana nastavaljali su turniri i viteške igre.

Svetkovina sv. Vlaha poznata je po svojim kontrastima, jer se crkveni misni ceremonijal  pretvarao u narodno veselje gdje se jelo, pilo i plesalo. Tu narodnu svečanost započinjanu odjekom topova, zvonjenjem zvona, a zatim slobodnim pjevanjem i svirkom, uvažavali su i ostali susjedi Dubrovačke Republike.

No, prisustvo iz Bosne je posebno štovano. Pominju se žongleri, muzičari, a dubrovačko Veliko vijeće odobrilo je kraljevim artistima iz 1422. godine izuzetno velik dar u vrijednosti od 120 perpera, napominjući da su ovi artisti poslani iz Bosne, s kraljevog dvora, da uveličaju svetkovinu i Dubrovnik… Znalo ih je učestvovati i po šesnaest iz Bosne i Huma.

U doba Osmanlija, poklisari (dragomani) su iz Dubrovnika odlazili u diplomatiju, a emini su u Dubovniku naplaćivali carinu, djelovali i kao neslužbeni konzuli. Emini su bili domaći ljudi iz Bosne i Hercegovine, osjećali su se kao kod kuće i živo učestvovali u društvenom životu Dubrovačkih gospara.

S prozora palače od Sponza, i emini su pratili svetkovinu sv. Vlaha.

I tako Dubrovčani slave svog zaštitnika i do današnjih dana. Slavlje se veže do polovine februara, ili veljače, kad rukohvat uzima sv. Valentin.

Kad se ptice žene

Blagdan sv. Valentina je od davnina obilježavan na dan 14. veljače, tj. dan rimskog blagdana bogova Pana, Fauna i Luperka – tj. poganskog blagdana plodnosti.

Naravno i bez pomame  modernog globalnog tržišta i marketinga, u našim krajevima postojao je narodni običaj od davnina, kada se na dan sv. Valentina ostavlja djeci peciva u obliku ptica u dvorištu, na granje voćnjaka, uz objašnjenje da je to dan kada ptice imaju svadbu, da se „ftičeki ženiju“

Poklade

Iako  su na račun karnevala stizale brojne kritike, vjekovima su ga tolerirali i Crkva i država. U prošlosti su pokladni običaji imali ulogu u prizivanju plodnosti, čišćenju od grijeha i pobjedi nad zlim silama.

Korijeni karnevala potječu iz rimskih svečanosti i običaja (saturnalia, lupercalia, matronalia, brumalia, bacchanalia, hilaria, libernalia), te se također spominje i utjecaj dionizijskog kulta.

Pokladni običaji padaju u vrijeme zimskog solisticija. Pokladni običaj dakle imaju apotropejsko značenje zaštite od zlih sila, a, krabuljanje ili maškaranje u likove neobične, pa čak i strašila je pokušaj da se te sile prevare. Pokladni  utorak, negdje iza polovine veljače, nakon sv. Valentina, važan je, jer od srijede počinje post koji će trajati sve do Uskrsa.

Fritule i pokladni uštipci, krofne, su jelo bez kojeg se poklade ne mogu zamisliti.

Izvor: Al Jazeera