Trumpov bliskoistočni plan možda ima pozitivnu stranu

Palestinci posmatraju dok izraelski vojnici ciljaju oružjem na protestu protiv bliskoistočnog plana predsjednika Donalda Trumpa u Hebronu, na okupiranoj Zapadnoj obali, 31. januara 2020. (Reuters)
Palestinci posmatraju dok izraelski vojnici ciljaju oružjem na protestu protiv bliskoistočnog plana predsjednika Donalda Trumpa u Hebronu, na okupiranoj Zapadnoj obali, 31. januara 2020. (Reuters)

Piše: Tariq Dana

[Tariq Dana politički je savjetnik u organizaciji Palestinian Policy Network (Al-Shabaka).]

Američki predsjednik Donald Trump 28. januara konačno je otkrio svoj zakašnjeli bliskoistočni plan da posreduje u “miru” između izraelskog i palestinskog naroda.

Naslovljen “Mirom do prosperiteta: vizija da se unaprijede životi palestinskog i izraelskog naroda”, taj plan predlaže da se “oslobodi ekonomski potencijal Palestinaca” ulaganjima i poboljšanjem obrazovanja, zdravstva, komunalija i uprave.

Plan obećava i velike ekonomske projekte, uključujući sporazum o slobodnoj trgovini sa SAD-om, novu luku u Gazi, palestinsko odmaralište na Mrtvom moru pod izraelskim “suverenitetom” i drugo.

Predviđena je i naknada za palestinske izbjeglice koje će morati odustati od svog prava na povratak.

Planom se, također, predlaže širi proces ekonomske normalizacije i integracije na regionalnom nivou, pozivajući na otvorene granice za kapital i ulaganja i gradnju nove infrastrukture da se omogući trgovina širom “palestinske države”, Izraela, Jordana, Egipta i Libana, sa znatnim učešćem zaljevskih država. Jedna od velikih prednosti tog plana, tvrde pristalice, besprimjerni je regionalni ekonomski prosperitet, koji će s vremenom biti preveden u regionalni mir i stabilnost.

Sve to treba biti realizirano ulaganjem 50 milijardi dolara u roku deset godina, što će vjerovatno finansirati bogate zaljevske države i privatne kompanije.

Realizacija cionističkih ciljeva

U suštini, Trumpov plan obećava Izraelcima gotovo punu realizaciju cionističkih ciljeva da uspostave jevrejsku državu u cijeloj historijskoj Palestini, dok Palestincima nudi “prosperitetni aparthejd”, tj. život pod okupacijom s više novca, ali bez dostojanstva i osnovnih prava.

Iako pristalice Trumpovog plana vole taj plan predstavljati kao vrhunski pristup bliskoistočnom miru, većina retorike regionalne ekonomske integracije reciklira “mirovne inicijative” koje su predlagale ranije američke administracije.

Mirovni proces u Oslu, koji je predvodila Clintonova administracija 1990-ih, bio je nadahnut idejom “mirovnih dividendi”. Obećao je novu eru prosperiteta, u kojoj bi Gaza bila preobražena u “Singapur Bliskog istoka”; i Trumpov tekst, očekivano, sadrži višestruke reference na Singapur.

“Mapa za mir”, koju je 2003. predstavila Busheva administracija, također je postavila ekonomski rast i ulaganja u centar budućeg “mirovnog procesa” – baš kao i Trumpov prijedlog.

“Mirovni” plan predsjednika Baracka Obame iz 2013. ponudio je Palestincima četiri milijarde dolara da poprave ekonomiju za 50 posto i da pomogne “preobraziti sreću buduće palestinske države” – najnoviji plan daje slično obećanje.

Pristup ekonomskog pomirenja

Sve te inicijative pokušale su iskoristiti ekonomske poticaje kao instrument za pomirenje u Palestini, pokušavajući redefinirati socioekonomske uvjete koji upravljaju životima Palestinaca kao način da se osigura političko potčinjavanje.

Pristup ekonomskog pomirenja zasnovan je na redukcionističkom razumijevanju mira, koji obećava ekonomski prosperitet u zamjenu za sigurnosnu saradnju palestinskih vlasti dok po strani ostavlja politički proces. Očekivani je rezultat da bi ekonomska normalizacija imala umirujuće efekte na palestinsku populaciju i spriječila političku radikalizaciju, što bi u konačnici dovelo do mira.

Izrael je rano usvojio taj pristup kako bi pokušao kontrolirati palestinski narod. Neposredno nakon rata 1967. izraelska vlada usvojila je politiku “otvorenih mostova”, koju je osmislio ministar odbrane Moshe Dayan, a koja je podržala ograničenu ekonomsku modernizaciju kroz poljoprivredne i lakše industrijske projekte na palestinskoj zemlji kako bi umirila populaciju i poremetila političku osnovu palestinske antikolonijalne borbe. Dayanovim riječima, cilj je bio učiniti “okupaciju nevidljivom”.

Onda je, 1990-ih, tadašnji ministar vanjskih poslova Shimon Peres iznio svoju ideju o “novom Bliskom istoku”, koja je predložila proces regionalne ekonomske integracije izvan palestinskih teritorija, okupivši arapske države i Izrael u zajedničkom tržištu. Peresova vizija eksploatirala bi neravnomjerno raspoređenu moć da preobrazi arapske ekonomije u periferije podređene izraelskom centru.

Nedavno je taj pristup poprimio oblik “ekonomske mirovne strategije” koju je predvodio Benjamin Netanyahu 2009. da iskoristi unutarpalestinski sukob iz 2007, koji je rezultirao time da je Hamas preuzeo kontrolu nad Gazom, a Palestinska samouprava (PA) držala se Zapadne obale. Ta strategija, poznata u nekim krugovima kao “Zapadna obala na prvom mjestu”, olakšala je restrikcije na kretanje ljudi i robe i promovirala ograničeni rast na Zapadnoj obali kako bi učinila da opkoljeni stanovnici Gaze žele “ekonomski prosperitet” Zapadne obale i, posljedično tome, okrenu se protiv Hamasa.

Palestinski narod ostao posvećen dostojanstvu

Svim tim taktikama jedna je stvar zajednička: sve su, manje-više, bile bezuspješne u nastojanju da potisnu nagon Palestinaca za puna prava i nezavisnost. Palestinski narod ostaje čvrsto posvećen svojim nacionalnim pravima i dostojanstvu.

Uprkos desecima milijardi koje su se slile u okupirane teritorije od 1993, palestinska ekonomija i dalje je nerazvijena i strukturno zavisna od Izraela. Karakteriziraju je visoke stope nezaposlenosti i siromaštva; trenutno 31 posto radno sposobnih Palestinaca nema posao, a približno 29 posto živi ispod granice siromaštva.

Dodatnih 50 milijardi dolara to vjerovatno neće promijeniti jer će Izrael nastaviti kontrolirati velike predjele palestinske zemlje i resurse, uključujući granice, luke, trgovinu, finansije i kretanje ljudi.

Međutim, strategije ekonomskog umirenja uspješno su kreirale kompleksnu mrežu finansijskih interesa koja veže političku elitu i ograničava njihovu sposobnost političkog manevriranja.

Sporazumi iz Osla, naprimjer, položili su osnove kompleksnih političkih odanosti i ekonomskih saveza koji su kreirali status quo, koji podržavaju izraelske politike i zajednica međunarodnih donatora da se održe kohezija i stabilnost režima Palestinske samouprave.

To ne objašnjava samo razlog iza uporne nesposobnosti Palestinske samouprave da ozbiljno ospori izraelsku kolonizaciju već duže od 25 godina nego i njenu nespremnost da ponovo uvede novu nacionalnu strategiju koja bi ujedinila Palestince i ponovo izgradila taj nacionalni pokret s principima antikolonijalne borbe i samoopredjeljenja.

Ne iznenađuje da je odgovor predsjednika Palestinske samouprave Mahmouda Abbasa bio više retorički nego sadržajan. On nije preduzeo ozbiljnu akciju protiv najave Trumpovog plana niti izgleda da je to spreman učiniti. Naprotiv, pisalo se o tome da se sigurnosna koordinacija Palestinske samouprave s Izraelom pojačala da se spriječe masovni protesti i konfrontacija s izraelskim vojnicima stacioniranim na ulazima palestinskih “bantustana”.

Osim prigušene reakcije Palestinske samouprave, niz arapskih država podržao je taj plan – nešto što je bilo nezamislivo u prošlosti, kada su arapski režimi strahovali od reakcije arapske javnosti i na sam spomen normalizacije odnosa s Izraelom. Neki arapski režimi otišli su tako daleko da su koristili sistematsku medijsku propagandu da negiraju palestinska prava i ocrne njihovu antikolonijalnu borbu i žrtve.

Pa ipak, niko od tih aktera, ni SAD ni Izrael ni arapski režimi, ne može nametnuti nepravedna rješenja dok su Palestinci ujedinjeni u otporu. No, to zahtijeva radikalno drugačije pristupe i strategije koji prekidaju kontakt sa strukturama i realnostima koje su kreirali Sporazumi iz Osla – najvažnije, sistem Palestinske samouprave i proizraelske sigurnosne funkcije.

U tom smislu možda postoji i pozitivna strana Trumpovog plana: mogao bi pomoći Palestincima da razmontiraju Sporazume iz Osla i dovesti do promjene paradigme u palestinskom političkom mišljenju prema dugoročnoj borbi za jednaka prava za sve u okvirima jedne države.

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Više iz rubrike TEME
POPULARNO