Omer i Damir pjevaju o sevdahu pokraj Drine

“Prije par godina Omer Ombašić mi je poklonio ovu predivnu pjesmu. Omer je protjeran iz Vlasenice i danas živi u Švedskoj. Sretan sam da mogu s vama podijeliti njegovu priču ‘O sevdahu pokraj Drine’…”

Ovako je bosanski kralj sevdaha Damir Imamović koji sevdalinke svira i pjeva u modernim ritmovima sa elementima jazza, soula, etna ili world muzike, po čemu je postao popularan i poznat ne samo u Bosni i Hercegovini i regionu već i u mnogim udaljenim krajevima svijeta, premijerno na svom Facebook nalogu najavio prvi singl s novog albuma “Singer Of Tales” (Pjevač koji priča).

Potom su krenuli prvi taktovi pjesme “O bosanske gore snježne”praćeni kadrovima sjajnog spota u kojima se smjenjuju i međusobno prožimaju Damir i drugi članovi njegovog pratećeg banda sa slikama bosanskih snježnih gora, Sarajeva, kanjona Drine i publike koja dok prati Damirov nastup skoro da i ne diše…

Tek kad su raspaljene emocije malo splasnule i kad se stiglo udahnuti malo zraka poslije silne provale nježnih osjećaja čežnje i ljubavi prema Bosni, zavičaju i svoj toj lijepo spakovanoj bosanskoj ljepoti, poslije bekrajnih uzvika “bravo” upućenih Damiru, javila se znatiželja kod mnogih, pa i neskrivena zapitanost: “Ko je taj Omer Ombašić?” 

Pronašli smo ga u Geterborgu u Švedskoj gdje živi sa suprugom Nerminom. Rado se odazvao. 

• Kada i kako je nastala pjesma “O bosanske gore nježne” koja je već prevedena na španski i turski jezik?

Nastala je prije nekoliko godina kao izraz moje nostalgije za rodnim krajem. Nastala je između dva svijeta i dva vremena; ovog ovdje u ovoj novoj zemlji i onog davno nestalog u kojem sam ostavio dio duše, onaj što još boli.

• Kada ste se upoznali s Damirom Imamovićem i kako je došlo do saradnje?

Sve je krenulo na inicijativu moje kćerke Nadine. Ona je insistirala da kontaktiram Damira koji je njen idol i na čijim koncertima je prisustvovala. Poslao sam mu nekoliko mojih sevdalinki i on je odmah htio da se vidimo. Sljedećeg ljeta smo se sreli u Sarajevo i ja sam mu otpjevao nekoliko mojih pjesama u duhu sevdalinke i Damir je odmah ugovorio novi sastanak, već sljedeći dan je tražio da mu ih sve opet otpjevam, a on je sve snimio. Rakao je već tada da on nešto mora uraditi od ovih pjesmama jer su mu izgledale neobične. Prošle su već i dvije godine kada mi se javila moja draga prijateljica Ferida Duraković i obavijestila me da Damir pjeva moju pjesmu na svom rođendanu i poslala mi video. Bio sam presretan. Prije svega da je pjesma oživjela i da ima šansu da se dalje pjeva. I da će srednjevjekovni likovi u njoj nastaviti da žive. Potom me i sam Damir obavijestio da želi da snimi album i da će ova moja pjesma da bude premijerna. Što me još više obradovalo. 

Ja bih se prije svega zahvalio Damiru što mi je život uljepšao sa ovom pjesmom koju izvodi na prekrasan način. Nisam ni očekivao da će u njegovom izvođenju da toliko zrači ljepotom i pjevljivošću i da će da ima toliku gledanost i slušanost. Zahvaljujem mu se za svu nesebičnu pomoć koju sam od njega dobio oko registracije i ostvarenja autorskog prava. Na prelijepom tretmanu i predusretljivosti koju sam doživio u kontaktima sa njim. 

• U ovoj kao i drugim pjesmama koje smo imali prilike čitati dominiraju vaša velika čežnja za Bosnom, a ličnosti o kojima pišete su često simboli večikih ljudskih tragedija?

Ja sam svoj identitet izgradio u Bosni. Tamo je moja duša i svi moji preci. Ovdje sam uspio da vratim sve ono što sam izgubio u ekonomskom smislu, ali mi niko ne može vratiti onaj dio duše. U ovoj zemlji ja nosim svoje porijeklo kao svoj teret i svoje blago. Ja sam ovaj rat doživio kao smak svijeta. Preživjeli prijatelji su se rasuli svuda po svijetu.

Razdvojeni smo morima i okeanima, tuđim jezicima i običajima. Nosimo u sebi slike dragih ljudi koji su danas samo hrpa kostiju i prah. Nosimo u sebi krhotine jednog uništenog i zauvijek nestalog svijeta, kojeg i u snovima često pohodimo. I ja mu se u snovima vraćam kradeći se mračnim i nepoznatim predjelima i šumskim stazama i bogazama kuda samo zvijeri idu. U svakom takvom snu uspijevam da dođem najdalje negdje do Han Pijeska i onda tražim autobus što vozi do Vlasenice koji je nekada davno rahmetli Avdo Sarajlić vozio. Autobus kojem je Vlasenica bila samo jedna prolazna stanica na putu. Vozio ga je godinama Avdo Sarajlić čovjek kojeg smo svi vrlo dobro znali i voljeli. Ponekad ga nađem odmah, a ponekad tražim bezuspješno u mome snu sve do zore ili do prvih sunčanih zraka. Nema sada ni Avde ni njegovog autobusa ni neke sigurne mogućnosti za povratak. Nekada je Vlasenica za mene bila Itaka kad sam se vraćao sa svojih lutanja bivšom Jugoslavijom. Sada često kažem da sam ja u svakom drugom gradu mrtav osim u mojoj Vlasenici ali da me moja duša traži svuda po onim mjestima na kojima sam nekad bio i gdje me više nema.

Mene i brata Mehu spasio je komšija Srbin

• Kako ste uspjeli pobjeći iz rodne Vlasenice u kojoj je najednom postalo opasno po život biti Bošnjak-musliman?

Mene i moga brata je spasio moj prvi komsija Ljubo Pelemiš. Njemu smo zahvalni za sve. Krio nas je kod sebe kad je najstrašnije bilo. Ja sam često spavao kod njega. Danima je planirao naše bjekstvo zajedno sa jos jednom porodicom koja je živjela u predgrađu. Jedno veče ja samo rekao da je postalo vrlo nesigurno i da treba da napustimo grad. Dovezao je auto u jedan tuljak između zgrada i ja sam prvo ušao u gepek. Do Ljube je sjedila njegova žena Stana. Odvezao nas je preko svih rampi bez da ga je neko zaustavio. Na isti nacin je izvezao i mog brata samo što je na mjestu suvozača ovaj put sjedio njegov sin Kamenko. Odveli su nas u jednu kuću u selu gdje nas je domaćin čuvao nekoliko dana hodajuci sa puškom oko kuce u strahu da će neko doznati da smo tu. Kad sam ga jednom upitao zasto nam pomaže, odgovorio je:

“U prošlom ratu je tvoj otac mene izvukao ispod noža. Ja mu sada vraćam dug na ovaj nacin.”

Najopasniji je bio nastavak puta prema Tuzli kad nas je Ljubo izveo preko položaja srpske vojske i kad smo dalje sami ja i moj brat prešli minsko polje, a da to nismo ni znali sve dok nam nisu borci bosanske armije na samom prelazu na slobodnu teritoriju, u susjednom selu to rekli. Kad smo im ispričali ko nas je spasio nisu bili puno iznenađeni. Jedan je mirno rekao: “To isto je činio njegov otac Pavle koji je spasavao ljude iz moga sela.”

Likovi koji žive u mojim pjesmama su dio istorije Bosne do kojih dopire i moja nostalgija. Oni su žal za nekadasnjim životom, a ujedno i spona sa zavičajem.

Boli me kad čitam kako su u nekim literarnim djelima nepravedno predstavljeni, često kao nakaze. Zemka Mulijina je djevojka koja je voljela Aliju Đerđeleza i taj dio pjesme koji je skraćen glasi ovako:

“Od ljepote neka sine

Lice Zemke Mulijine

Što svoj sevdah žarki sveza

Za Aliju Đerđeleza”

Fata Avdagina, kao što danas mnogi znaju, djevojka je koja je iz ponosa radije izabrala smrt nego udaju za nedragog. Taj njen čin bez opoziva je za mene sibol bosanskog inata i prkosa. Kao da je sad gledam kako zaostaje iza svatova i kako primiče svog okićenog konja prema ogradi mosta sa kojeg skace u talase Drine i kako se za njom leprša njen bijeli duvak. 

Ja sam se uvijek divio ženskoj hrabrosti i junaštvu.

U jednoj mojoj pjesmi koju sam dao Damiru živi i bajraktar-Ajkuna, bosanska Jovanka ili Ivana Orleanka, djevojka koja je skinula belenzuke sa ruke a pod fesić podvukla uvojke i obukla muško odijelo, za koju nisu ni znali da je žena sve dok nije poginula u nekom boju, noseci bajrak Ali-begu. 

• Često se u vašoj poetici vraćate motivu majke. Koliko je ona uticala na opredjeljenje da se bavite književnim temama?

Jako puno. Sa majkom sam doživio njene zadnje trenutke dok sam čekao u okupiranom gradu kada će smrt da dođe i po mene. Nešto najljepše što sam napisao su stihovi kojima opisujem nas poslednji susret:

“…O majko moja milosna

Stavi mi ruku na čelo i utješi me

Strah odagnaj iz mene

Kao nekada kad si to radila u djetinjstvu

Reci da će sve biti dobro

Da će sve biti opet kao prije

Da mi svi živimo u pozajmljenom svijetu

U pozajmljenom vremenu

Da smo mi svi došli ovdje 

Samo da umremo…”

• Da li se sjećate glumačkih pokušaja i lika Selmana kojeg ste igrali u predstavi “Nije čovjek ko ne umre” u vlaseničkom amaterskom pozorištu?

Naravno da se sjećam. Krasna drama Velimira Stojanovića u kojoj igram pacijenta u njegovim posljednjim časovima zivota u kojoj humor nadvaladava strah od smrti i osjećanje beznađa.

Sjećam se reakcije moje kone Alke kad su me pokrili čaršafom na kraju predstave kad je skočila i povikala: “Nemoje te ga pokrivati, to ne sluti na dobro! Pa je i predstava za trenutak zastala kao da se najednom izmiješala sa stvarnošću. Sudar umjetnosti i stvarnosti.

• Kako danas iz švedske perspektive gledate na to vrijeme “prohujalo s vihorom”?

Dao bih sve da se to vrijeme makar za trenutak vrati. Napisao sam i pjesmu o tome u kojoj kažem:

“…Još jedno takvo ljeto mi dajte

I takva mjesečina da sija

Kad smo se kao djeca provlačili uskim tuljcima između starih kuca

Sve do gradske pijace da krademo

Iz Janje tek prispjele lubenice!”

Pjesme u duhu sevdalinke pisao sam još u djetinjstvu i davao sam ih najvećem vlaseničkom sevdaliji tog vremenena Refi Huremoviću koji je tada bio na vrhuncu popularnosti sa svojim prelijepim glasom i markantnom pojavom. Zasreo bih ga sa kakvom curom na gradskom korzu, a svaki put je bila poneka druga, i tutnuo mu cjedulju u dzep. Ponekad bi me i pohvalio ali nije bilo lahko dobiti pohvalu od popularnog Refe. Ponekad bi mi rekao: “Ova ti nije baš čemu.”

A ja sam se poslije trudio da napišem što god mogu bolje, jer su mi njegove pohvale puno godile i davale mi podstreka. 

• Kako danas vidite sudbinu bosanskog čovjeka kojemu se kalvarija devedesetih godina, nažalost, ne dešava prvi put?

Kao jedno strašno podsjećanje da se istorija samo ponavlja. Ovaj zadnji put u najstrašnijem obliku. Nadam se da smo se ovaj put nečemu naučili i da možemo da kazemo: Spomenulo se, ne povratilo se.

• Kako je danas biti Bošnjak ili Bosanac u Švedskoj?

Zahvaljujem se prije svega Šveđanima sto su nas prihvatili kao ljude i dali nam sigurno utočiste. Ovdje smo i ja i moja žena Nerka morali početi život ispočetka. Od osnovne škole pa sve do fakulteta. Došli smo sa završenim fakultetima ali u najgore doba kad se sve ljuljalo na tržistu rada. Meni nista nisu priznali ni završeno pravo ni jugoslovensku knjizevnost i sh-hs jezih. Nerka je dobila neku praksu koja nije vodila ničemu. Poslije par godina smo zavrsili švedske fakultete, Nerka čak na engleskom, i ja i ona i dobili adekvatne poslove, ali bila je to prava borba za egzistenciju. Ali, još smo razapeti između dva svijeta, a da ni jednom ne pripadamo. I dalje nosimo krhotine jednog srušenog svijeta koji pokušavamo da pokupimo i u sebi sastavimo. Ja sam i o tome pisao. Možda ovo najbolje govori:

“Ja nosim svuda sa sobom svoje porijeklo kao svoj teret i svoje blago. Ja znam da ima ljudi koji mogu iščupati svoje korijenje i posaditi ih u drugu zemlju i u nečije tuđe tlo i nastaviti da rastu kao da su tu ponikli. Ne znam zašto, ali ja ne vjerujem tim ljudima koji se odriču svoga porijekla. Ja ne mogu iščupati srce iz svojih grudi i hodati svijetom kao repa bez korijena.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Koliko je dug jedan život? Je li život samo jedna prava linija, jedan lanac hronoloških događaja što se nižu kao karike u lancu, jedna rijeka sa svojim izvorištem i svojim ušćem? Sve više spoznajem da je život razgranat korijen drveta, prepleten sa okolnim korijenjem koje mu daje dodatnu snagu i istrajnost da opstane.

Sta je to što formira čovjeka? Za mene je to njegov korijen, zavičaj i ljudi u njemu. Zato ja volim svoj zavicaj…

Ja sam ponosan što sam rastao tamo. Ja sam sretan što sam otišao odatle na vrijeme i srce me boli što to i drugi nisu na vrijeme učinili. Ne bih vjerovatno ni ja da jednoga dana nije došla vojska pa nas nekolicinu što smo jos živjeli u zabludi s puškama otjerala sa posla i sprovela kroz masu naroda koja je žedna krvi vikala za nama i tražila našu smrt. Ja sam najsretniji kad pomislim da postoji vrijeme kada se mozemo opet vratiti nazad da bi mogli razumjeti i dobiti odgovor na sva ta naša pitanja i da mogu da dođem i stanem među zidine i ostatke rodnog doma sa srušenim krovom. Da se sretnem sa tišinom koja sada u njemu caruje. Nekad su tu bile sobe što su u sebi krile i pamtile rođenje, život i smrt. Nekad je ta kuća odjekivala smijehom i pjesmom, a iz avlije se sirio miris mladih bejturana.

Tamo sam ostavio dobar dio svoje duše. Čujem kako me taj otkinuti dio duše doziva prekogrobnim glasom mojih predaka dok gledam noć kako spokojno putuje ispod besmrtnih zvijezda i dok gledam svjetlost novoga dana na istoku što se tek nazire. Oni su kolektivna snaga u meni, odbrana od zla i putokaz u tamnim noćima bez sna i bez mjesečine.”

• Da li planirate da se vratite ili je Švedska konačni živozni izbor?

Teško je sada odgovoriti na to. Ja imam namjeru da radim još koju godinu, a poslije, vidjećemo.

• Do sada ste svoje prozne uratke i poeziju objavljivali na Facebooku. Da li ste razmišljali da izdate knjigu?

Zahvaljujući prije svega Feridi Duraković objavio sam jednu pjesmu u časopisu “Nase strane” i ništa više. Nosim se tom mišlju ali vidim prednosti i u objavljivanju u facebooku. Tu odmah dobijem reakcije i potvrde i tu sam odmah dostupan mojim citaocima. Naravno da bi bilo lijepo i izdati nešto. Prije samoga rata mi je bio jedan roman u pripremi. Recenzent je bio Dževad Karahasan sa kojim sam se sreo više puta ali do objave nikad nije došlo jer je ubrzo uslijedio rat.

Izvor: Al Jazeera