Grabovac: Uspjeli smo i književnost ispolitizirati

Zlo ne pripada nekoj određenoj grupi, nema ideologiju, zlo je naprosto zlo, kaže Stevo Grabovac (Ustupljeno Al Jazeeri)

Pisac Stevo Grabovac privukao je pažnju javnosti kada se njegov debitantski roman Mulat albino komarac našao u užem izboru za nagradu koju dodeljuje nedeljnik NIN za najbolji roman protekle godine. Bez izražene ideologije i političkog angažmana, autor oslikava društvene i lične prilike neposredno pre, za vreme i posle rata u Bosni i Hercegovini. Ispovednim tonom, bez gorčine, vodi čitaoca kroz ne tako lepe pojedinosti svakodnevice jednog mladića, kojem se docnije i sa uspostavljenim mirom nije promenilo mnogo toga u životu.

U gotovo postapokaliptičnom društvu, u kojem možda nema rafalnih paljbi, borba za opstanak se nastavlja. Pripovedajući o sudbini svoje porodice, junak donosi i sudbinu jedne generacije i besmisla u koji su smešteni mimo svoje volje. Ipak, uz stripove, knjige i osmeh koji se čita između redova, kao i uz dobru muziku, koja zauzima važno mesto u romanu, Grabovac ostavlja trag nade za pojedinca u balkanskom vilajetu.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Roman je poneo neobičan naziv po stihovima Kurta Cobaina, otpevanim u pesmi Smells like teen spirit. Neobično je bilo i mesto i vreme stvaranja ovog dela. Gotovo pre deceniju nastale su prve skice romana, koji je pisan na papirima i u rokovnicima, za vreme pauza ili posle višesatnih smena na poslovima koje je pisac radio.

Grabovac je detinjstvo i mladost proveo u Bosanskom Brodu, u kojem je i smeštena radnja romana Mulat albino komarac. Pisanjem je počeo da se bavi u detinjstvu, podstaknut druženjem sa prijateljem koji je pisao priče. Godine 2007. objavio je zbirku poezije i proznih crtica Stanica nepostojećih vozova.

  • Roman otpočinjete citatom Ameli Notomb koja kaže ‘Glad, to sam ja…’ Šta je glad savremenog čoveka?

– Čovjek je biće koga pokreće glad, pa sad bila ona metafizička ili ona stvarna, i negdje u toj gladi dosegnuti su najveći vrhovi i najdublji ponori, isto kao što je u stanju da bude gonjen glađu za spoznajom, čovjek je u stanju da iz gladi ubija druga bića. Moderan čovjek se zasitio, on misli da mu ta glad više nije potrebna, ali da nastavim sa istim citatom Ameli Notomb, u kome se pominje da glad zapravo predstavlja “stepenice ka ljubavi”.

  • Da li je bilo teško ostati ideološki i politički uzdržan u romanu gde ispovedno pripovedate o burnom periodu ratnih 90-ih?

– Nije bilo teško, s obzirom da tema zla koje se dotičem u tim ispovijednim dijelovima što se tiču devedesetih je zasigurno nešto što ne zaslužuje politizovanje. Postoji obično ta odrednica da je moj roman “politički korektan”, ma šta to značilo, uopšte ne smatram da književnost treba da bude korektna, već naprosto se radi o tome da zlo nema svog vlasnika, ono ne pripada nekoj određenoj grupi, nema ideologiju, zlo je naprosto zlo. I ako u tom kontekstu pričamo o oprostu, onda bilo kakvo klasifikovanje nema smisla.

  • Bekim Serjanović je u recenziji napisao da je roman Mulat albino komarac svedočanstvo o izgubljenoj generaciji. Sa čime se i dalje bori Vaša generacija?

– Moja generacija je, zapravo, preskočena u jednom periodu. To su ljudi koji su bili premladi da direktno učestvuju u ratu, ali ne i za to da na svojoj koži osjete posljedice tog rata, koji se odrazio na njihovo odrastanje skoro u svakom dijelu njihovih života. Nakon rata, to je generacija koja nigdje nije prispjela. Odjednom smo bili prestari da se uključimo u normalne životne tokove. Tako da mislim da smo to i dalje ostali. Malo je nezahvalno pričati uopšteno, jer je pojam generacije veoma širok, ali ako mislim na svoje školske drugove, iako smo rasuti po cijelom svijetu, još uvijek nas veže samo ta iskrena dječija ljubav, mi nemamo zajedničkih uspomena osim onih iz djetinstva, tako da smo, imam takav osjećaj, ostali zakočeni u tom nekom trenutku zauvijek.

  • S obzirom da ste trenutno zaposleni u magacinu jednog marketa, a roman ste pisali posle višesatnog rada u autoperionici, kako uklapate stvaralaštvo i svakodnevne obaveze radnika?

– Sve teže i teže. Ma koliko god mi romantično mislili da ovakvi poslovi, zapravo, potpomažu kreativnosti, upravo je suprotno. U nekim trenucima tjera te ludilo i mahnita upornost da izguraš to u šta vjeruješ, spreman si na sve žrtve i odricanja, ali vremenom, pogotovo kad se desi kao što se meni desilo, da te roman na neki način povuče iz te tvoje anonimnosti i povučenosti, onda naprosto dođeš u situaciju da shvatiš kako sve teže možeš da uklapaš te svakodnevne obaveze i poslove koji nemaju nikakve veze sa književnošću, sa onim što zaista voliš i što je dio tvog bića. No, čim naučim da ne jedem, 100 posto ću se posvetiti pisanju.

  • Poslednje dve godine u izboru za roman godine koju dodeljuje nedeljnik NIN bilo je više značajnih autora iz Bosne i Hercegovine. Na kakvoj poziciji je trenutno savremena bosanskohercegovačka, ali i regionalna književna scena?

– Pa, mrda se pomalo. Znate, to je isto tako nezahvalno sa moje strane da govorim. Ja sa pozicije čitaoca mogu govoriti samo o onim knjigama i autorima koje sam čitao, trudim se da sve to pratim koliko god mogu. Mislim da negdje prećutno možda postoji prihvatanje tamo nekih relevantnih književnih krugova u svijetu da i na ovim našim prostorima još uvijek postoji književnost, mada iskreno mislim da ih nije puno briga za nas. No, sa moje tačke gledišta, da se malo više trudimo, pisci i oni koji su tu oko pisaca, i da ne gledaju samo svoj ćar, bez nekih većih problema, barem po kvaliteti, možemo stati rame uz rame sa svim onim što se piše i objavljuje u svijetu.

  • Kada je NIN-ova nagrada u pitanju, u javnosti se vode ozbiljne diskusije. Ove godine, gotovo pred proglašenje nagrađenog romana, grupa pisaca se odlučila na bojkot. Kakvo je Vaše mišljenje o ovom činu, ali i polemici koja se rasplamsala?

– Ja sam ovdje u nezgodnoj poziciji. Ako bih kazao nešto protiv prvih, rekli bi – “nije dobio nagradu, pa se buni”; ako bih kazao nešto protiv drugih, rekli bi da sam neki anonimus iz tamo neke provincije koji nema pravo glasa. I da je ovo jedini problem društava u kojima živimo, moguće je da bih i ja sad tu nešto polemisao. Međutim, bez potrebe za bilo kakvim lažnim moralisanjem, moram reći da živimo u zemljama u kojima vlada opšti primitivizam, gdje su nepismenost ili polupismenost dominatne, gdje se ljudima upravlja najnižim oblicima ucjene, dakle, u takvim zemljama mi moramo čak i književnost ispolitizovati, kao da nije dosta što je sve ostalo ukaljano do grla. Tako da neka oni biju svoje bitke kako znaju i umiju, bez ikakve ostrašćenosti prema bilo kome, mogu samo reći da mene zanima jedino pisanje, i to je jedini stav koji imam.

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Jedna od najtiražnijih turskih književnica i kolumnistkinja, koja je objavila brojne romane i kratke priče, radila kao scenarista i producent TV serija i filmova, ima i bosanske korijene.

Published On 26 Jan 2020

Bojkot NIN-ove nagrade, koji je potpisalo 18 pisaca, treba razumjeti isključivo kao pokušaj elite da preuzme posljednju nezavisnu nagradu u Srbiji.

Published On 22 Jan 2020
Više iz rubrike TEME
POPULARNO