Klačar: Opozicioni birači u Srbiji su u konfuziji

Naprednjacima bi moglo odgovarati da ne insistiraju na pobjedi po svaku cijenu u Šapcu i Paraćinu, jer to može biti kontraproduktivno za opoziciju, smatra Klačar (Al Jazeera)

Ako je priča o redovnim izborima u Srbiji počela dilemom da li opozicija treba da ide u jednoj ili dve kolone, sva je prilika da bi mogla da se završi nedoumicom treba li deo opozicije koji se odlučio za njihov bojkot, da ih bojkotuje totalno ili parcijalno. Signali koji poslednjih dana stižu iz Šapca i Paraćina, jednim od retkih gradova i opština u kojima na vlasti nije Srpska napredna stranka, ukazuju da bi njihovi gradonačelnici Nebojša Zelenović i Saša Paunović mogli da izađu na lokalne izbore u svojim mestima. S druge strane, u Savezu za Srbiju, čiji su članovi, ne gledaju blagonaklono na ovakav scenario. Izvršni direktor Centra za slobodne izbore i demokratiju (CeSID) Bojan Klačar za Al Jazeeru kaže da ovakva dilema uoči predstojećih izbora pokazuje “da je odluka o bojkotu bila preuranjena i da mnogi ljudi u tom momentu nisu bili svesni posledica koje takva odluka može da izazove”.

“Kako se izbori približavaju, očito je da jedan deo ljudi postaje svestan koliko će stvari u praksi izgledati drugačije posle izbora u aprilu. Drugi nivo, na kojem možemo da komentarišemo ovu dilemu je da je deo ljudi pristao na bojkot, verujući da možda ta odluka nije bezuslovna i nadajući se da, kroz dijalog ili neku vrstu pritiska na Srpsku naprednu stranku (SNS), oni tu odluku ipak mogu promeniti i da će na kraju izaći. Budući da se to nije desilo, dolazi do disonantnih tonova u Savezu za Srbiju i čini se da zaista postoji ozbiljna i realna dilema Saše Paunovića i Nebojše Zelenovića da naprave neku vrstu parcijalnog bojkota gde bi pozvali svoje birače da glasaju na lokalnom niovu, a da ne glasaju na republičkom”, objašnjava Klačar.

  • Kakva poruka se onda šalje biračima, kad ih pozovu da u nekim opštinama glasaju na lokalnim, ali ne i na pokrajinskim i republičkim izborima, a u drugim da potpuno bojkotuju izbore?

Mislim da se opozicioni birači sada nalaze u ozbiljnoj konfuziji. I pre dileme u vezi Šapca i Paraćina, počeli su da dolaze disonantni tonovi, pre svega kroz najavu učešća na izborima predstavnika pokreta “Jedan od pet miliona”. I kako koji dan prolazi, pojavljuju se novi, manje ili više ozbiljni akteri, koji planiraju da izađu na izbore. I biračima je sad vrlo teško da razumeju šta se uopšte dešava na političkoj sceni, jer je to teško čak i nama koji to pratimo na dnevnom nivou. Vrlo sam skeptičan kako bi u praksi mogao da izgleda taj parcijalni bojkot.

Generalno je veoma teško organizovati bojkot, morate da ubedite birače da je bolje da ostanu kod kuće, nego da izađu na izbore, a sada biste morali da ubedite birače da izađu na izbore, pa da na jednom nivou glasaju, a na drugom ne. Osim toga, ako bi se izašlo u samo dve, tri lokalne zajednice to bi bila poruka koju je vrlo teško objasniti opozicionim biračima. Zašto će neki opozicioni birač imati privilegiju da glasa za svoju stranku, na primer, u Šapcu, a u nekoj susednoj opštini neće imati tu mogućnost?

  • Kako bi to moglo da utiče na rezultate izbora u tim gradovima?

To zavisi i od ljudi koji bi izašli na izbore, od toga koliko će SNS biti spremna da im da prostora da deluju u kampanji, ali i kakav će fokus SNS-a biti na opštinama u kojima sada nisu na vlasti. Da li će ih doživeti kao jako važne ili im neće pridavati više pažnje nego ostalim.

  • Da li bi zapravo, koliko god da se činilo da su im ta uporišta opozicije važna, naprednjacima sada odgovaralo da ne igraju presing u Šapcu i Paraćinu, po cenu da opet ne dobiju vlast u tim gradovima, kako bi dodatno produbili razlike u Savezu za Srbiju?

Da, Srpskoj naprednoj stranci bi odgovarao takav scenario, da ne insistira na pobedi po svaku cenu u tim lokalnim zajednicama iz različitih razloga, a jedan je taj što to može biti kontraproduktivno za opoziciju. Drugi razlog je taj što bi SNS mogao da govori o postojanju različitih vrsta pluralizma, da postoje ljudi koji nisu iz njihove stranke, a na vlasti su. Pitanje je samo da li će SNS biti spremna na to, pošto je do sada njena logika delovanja bila da se ide na pobedu na svim nivoima, uključujući i mesne zajednice.

  • Da li je za opoziciju bolje što su ove godine izbori objedinjeni, imajući u vidu da je za vladajuću stranku teže da angažuje sve resurse u svim opštinama i gradovima istovremeno, na način na koji je to činila u Lučanima ili Medveđi? Je li to prilika da se iskoristi nezadovoljstvo dela birača radom lokalnih vlasti u pojedinim sredinama?

Da je opozicija htela da izađe na izbore, mogli bismo da kažemo da je to šansa da budu na vlasti ili dovedu u pitanje vlast u nekih 20 do 30 lokalnih zajednica. Međutim, s obzirom na već donetu odluku o bojkotu, spajanje izbora nije dobro za opoziciju, jer je vrlo teško u praksi organizovati bojkot na tri nivoa, i to se vidi na lokalnom nivou u Šapcu i Paraćinu. Osim toga, mnogo je lakše bojkotovati vanredne izbore, nego redovne, a ovi su redovni.

  • Stoji li teza da medijski i izborni uslovi nisu toliko bitni na lokalu, koliko na republičkom nivou, već da su važni ljudi na listi i neposredni rad s biračima? Milan Stamatović, lider Zdrave Srbije i predsednik opštine Čajetina koja takođe nije pod kontrolom SNS-a,  izlazi na lokalne izbore sa tom tezom.

Donekle stoji. Ukoliko ste sposobni za tako nešto i imate infrastrukturu, stoji teza da mediji nisu toliko važna stvar na lokalu. Međutim, ne možemo staviti znak jednakosti između Čajetine i drugih opština. Stamatovića nacionalni nivo gotovo da i ne zanima. On je neko ko ima ambiciju da bude tu gde jeste i on može da organizuje kampanju na lokalu i bez medija. Međutim, što se tiče drugog dela opozicije, pitanje je koliko druge stranke u različitim opštinama imaju resursa za taj terenski rad koji može sebi da priušti Milan Stamatović. Dakle, ta teza stoji ukoliko je neka stranka na vlasti u konkretnoj opštini ili ako u njoj ima izgrađenu infrastrukturu, koja omogućava direktan rad s biračima. Ako to nema, onda važe isti uslovi kao na republičkom nivou, gde je uticaj medija važan.

  • Kako bi bojkot izbora mogao da utiče na infrastrukturu opozicionih stranaka, naročito na lokalu? Ako ih nema u lokalnim parlamentima, gube i sredstva iz opštinskih budžeta, stranačke prostorije po povlašćenim uslovima, održavanje lokalnih odbora postaje skuplje, zar ne?

Tu će biti velike posledice po Demokratsku stranku, nešto manje po Dveri. One mogu doći u komleksnu finansijsku situaciju, koja otežava održivost. S druge strane, ta činjenica neće imati gotovo nikakve posledice na delovanje Stranke slobode i pravde Dragana Đilasa ili Narodne stranke Vuka Jeremića, jer one ni sada nisu ozbiljnije zastupljene u lokalnim parlamentima.

To može dovesti i do ukrupnjavanja na političkoj sceni, ali i do jačanja uticaja onih opozicionih stranaka koje mogu da opstanu bez delovanja u institucijama. One će moći da računaju da će biti centar okupljanja na nekim sledećim izborima. Sve vreme se posmatra potencijalni uticaj bojkota na SNS, ali treba imati u vidu da će on uticati i na opoziciju, jer će neke stranke iz njega izaći snažnije, a druge slabije. Sve stranke koje su u stanju da funkcionišu sa malo resursa ili imaju neke resurse nezavisno od budžetskih sredstava biće u boljem položaju od stranaka koje imaju neke dugove i koje će ostati bez budžetskih sredstava.

  • Bojkot ostavlja upražnjen prostor za neke druge opcije, pa i za stranke i organizacije ekstremne desnice. Kakve su šanse da one uđu u lokalne parlamente, pa možda i republički, pogotovo imajući u vidu nedavno sniženje cenzusa sa pet na tri odsto?

Stranke ekstremne desnice imaju ozbiljne šanse da uđu u veliki broj lokalnih parlamenata, jer će, zahvaljujući sniženju cenzusa, u nekim mestima biti dovoljno par stotina glasova za ulazak u parlament. Nisam siguran kolike su njihove šanse za uspeh na parlamentarnim izborima, a pitanje je da li imaju želju da se njima bave.

Mislim da opozicija koja zagovara bojkot, kao i onaj kritički deo javnosti koji smatra da “lažnu opoziciju” treba pustiti u parlament i lokalne skupštine, zaboravljaju da to može biti potencijalno veliki problem. Onog momenta kada te stranke uđu u parlament, lokalni, pokrajinski ili republički, one mogu da počnu da grade infrastrukturu, dobiće snažnija finansijska sredstva, negde na lokalnom nivou mogu postati deo izvršne vlasti, samim tim deo institucija, a možda dobiju da vode neko lokalno javno preduzeće. Tog momenta kada pređu cenzus, one postaju donosioci odluka.

  • Podsetimo, i Srpska radikalna stranka Vojislava Šešelja je, posle prvih izbora za parlament Savezne Republike Jugoslavije u maju 1992. godine, koje je opozicija bojkotovala, dobila snažan poslanički klub, iako je do tada u parlamentu Srbije samo lider stranke bio poslanik. Od tada je krenuo njen uspon.

Tako je. Čini se da ljudi koji zagovaraju bojkot, gledaju na stvari samo iz perspektive nekoliko meseci. To što sada SNS može da pasivizira delovanje tih ekstremnih stranaka, što može da ih, na neki način, kontroliše, to je zbog moći koju sada ima. Ali šta ako na nekim sledećim izborima SNS više ne bude imala 50 odsto podrške biračkog tela? Šta ako tada, od podrške tih ekstremnih desničarskih stranaka bude zavisila neka važna strateška odluka? Čini mi se da se nekako nonšalantno odbacuju mogući problemi koji mogu nastati sa ulaskom u parlamente različitih desničarskih stranaka, sa svojom antievropskom agendom, sa retorikom usmerenom na migrante, antivakserske pokrete i slično.

Izvor: Al Jazeera